Piše: Faruk Kajtaz/Starmo.ba
Generalno to je tako, ali u stvarnosti javnih društvenih odnosa, naravno postoje mnogobrojne nijanse i verzije ovog važnog javnog odnosa. Ni vlast ni novinari nisu svugdje isti, pa ni priroda njihovih odnosa nije ista, te se kreće od otvorenog upravljanja javnošću i procesima u njoj putem medija, do hrabrih medijskih izvještavanja, koja u određenom trenutku mogu dovesti u pitanje i same temelje vlasti. Stvar je dakle u poštivanju demokratskih pravila, ali i pridržavanja principa modernog i odgovornog novinarstva.
Problem u odnosima vlasti i novinara, još jače je izražen u tzv. malim sredinama i gradovima. U velikim urbanim središtima, gdje su skoncentrisana brojna državna politička tijela vlasti i upravljanja, ali i ona koja bi ih trebala na nekim način kontrolirati, mogući problemi su barem puno vidljiviji i prisutniji u javnom kumuniciranju. Takvog pristupa, međutim uglavnom nema, kada se analizira medijska scena u manjim gradovima i lokalnim sredinama. Takve se priče uvijek nekako odvijaju u sjeni i „tamo negdje“.
U lokalnim zajednicama postoji više problema, koji usložnjavaju odnose novinara i organa vlasti. Prije svega radi se o tome da u malim urbanim zajednicama „svi znaju sve“ i da se, generalno gledajući, odnosi između ljudi i ustanova odvijaju na puno ličnijem nivou, nego u velikim gradovima. Sve je u malim zajednicama, nekako dio opšte slike lokalnog društva, pa i sami mediji, koje se opet doživljava kao dio šireg društvenog sistema ili kao naka vrsta „produžene ruke“ vlasti. Nešto poput definiranja uloge novinara kao „društveno-politčkih radnika“ za vrijeme socijalističke Jugoslavije.
Za lokalne moćnike je sasvim „normalno“ da se u lokalnim medijima izvještava o onome što oni smatraju da je „važno“, pa čak i ukoliko se radi o nečemu savim bizarnom. Mediji su tako u jednom manjem gradu na istoku BiH, svojevremeno praktički natjerani da kao veliku vijest objave priču o čovjeku koji je jednoj školi donirao, pazite sad – „polovnu veš mašinu“!? Priča je nažalost istinita i samo je jedan od primjera kako se vlasti odnose prema medijima u lokalnim zajednicama.
Sličnih primjera ima na stotine u BiH, koja je, samo da posjetimo – jedna od zemalja u svijetu sa najvećim brojem medija u odnosu na broj stanovnika. Ovakav odnos je uspostavljen zbog činjenice da je većina medija, uglavnom u rukama lokalnih organa vlasti, odnosno države, jer su privatne inicijative u medijskom prostoru mahom nezanimljive ulagačima zbog malog tržišta, kao i nesrazmjernih visokih troškova u odnosu na očekivane prihode. Novinari imaju poprilično jednostavan „izbor“; biti dio nekakvog lokalno-političkog „tala“ ili pokušati ići nekim svojim putem poštivanja pravila profesije. Ukoliko se odluče za drugu opciju, u pravilu ih se etiketira dežurnim malim „zanovijetalima“ i onima koji, eto nemaju drugog posla do narušavanja lokalne „idile“.
Ni oni koji se priključe uz vlast ne prolaze baš najbolje, jer su prisiljeni raditi za male plate i sitne pogodnosti. O podaničkom odnosu da i ne govorimo.
Zato se ovakvim situacijama lokalni mediji i novinari u BiH mahom tretiraju poput klasičnih glasnogovornika izabranih političara i kao njihov servis za se što im treba, od lokalne izborne kampanje, do „usluga“ prijateljima, koji smatraju da se o njihovim „aktivnostima“ lokalna zajednica treba upoznati na „odgovarajući način“. Nije lako biti novinar u malim sredinama, posebno ukoliko se želi raditi mimo pravila onoga što vlast smatra „poželjnim“.
Za svakog novinara, koji nastoji u takvim sredinama promovirati odgovorno novinarstvo treba imati veliko poštovanje, jer to nije ni malo lagan posao. Medijska zajednica u BiH, a posebno njen mehanizmi za praćenje odnosa prema novinarima i medijima trebaju imati poseban senzibilitet kada su u pitanju lokalni nivoi, jer se upravo na tim mjestima odvijaju prave „medijske drame“, za koje se uglavnom slabo zna.
Probleme u malim sredinama zato treba učinit „vidljivijim“, jer je to prava mjera odnosa stvari u BiH, a ne ono što se događa u velikim administrativnim središtima!