U zemljama jugoistočne Europe su se učvrstile hibridne demokracije, kleptokracije i mafijaške države. No nikakvih promjena neće biti dok su Europskoj uniji takve „elite“ prihvatljive, piše u svom tekstu za Deutsche Welle (DW) Gudrun Steinacker, što nije njena prva kritika prema EU kada je riječ o balkanskim državama.
Piše: Gudrun Steinacker/Deutsche Welle
Crna Gora i Srbija su u pristupnim pregovorima s Europskom unijom. U ožujku je dogovoren početak pregovora i sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. Bosna i Hercegovina je predala zahtjev za članstvo, a Srbija blokira svaki napredak Kosova.
Ovo je jedna strana procesa proširenja Europske unije. No, kako stoje stvari sa zagovaranim vrijednostima: demokracijom, vladavinom prava i održivim razvojem u praksi?
Postoji „napredak” od 1989. iako je usporen ratovima tijekom raspada Jugoslavije. S izuzetkom Kosova, postoji sloboda putovanja za „zapadnobalkansku šestorku”, što građani koriste kako bi vidjeli gdje će emigrirati.
U lancima supermarketa, koji su mahom u njemačkim rukama, prvenstveno se mogu naći uvozne stvari, a jedva da ima domaćih proizvoda. Jedinstvenoj prirodi regije štetu nanose korupcionaški građevinski poduhvati, gradnja malih hidroelektrana, krčenje šuma, krađa zemljišta i nekontrolirani razvoj turizma.
Obrazovanje i zdravstvo su na užasno niskoj razini, nezaposlenost ogromna. Mnogi ne bi mogli preživjeti bez novca koji im stiže iz inozemstva i vrlo prisutne sive ekonomije. Vrijeme je za kazati da je neoliberalna tranzicija na Balkanu propala.
Vrlo niska izlaznost na izborima u Srbiji, Hrvatskoj i Sjevernoj Makedoniji izraz je dubokog nepovjerenja u demokraciju. Demonstracije u Beogradu su narušile „blistavu” izbornu pobjedu vladajuće stranke predsjednika Aleksandra Vučića.
Sjeverna Makedonija je, nakon prljave izborne kampanje, suočena sa skoro nemogućim formiranjem vlade. Katica Janeva, nekadašnja uzdanica i specijalna državna odvjetnica, optužena je zbog korupcije. U isto vrijeme se po Skoplju kočoperi Sašo Mijalkov, bivši šef tajne službe i rođak bivšeg premijera Gruevskog, nekada strašni ‘Capo di Capi’ i jedan od najbogatijih poduzetnika. Nikola Gruevski uživa u svom bogatstvu u egzilu u Budimpešti.
Bosna i Hercegovina je zemlja kojom je nemoguće vladati, gdje sve što je vrijedno među sobom dijele elite na čelu s kleptokratima poput Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića.
Albanija i Kosovo su u konstantnom kriznom modusu. Izabrani kosovski premijer Albin Kurti svrgnut je s vlasti američkom intrigom, kosovski predsjednik Hashim Thaci suočen je s optužnicom za ratne zločine, što pak albanski premijer Edi Rama vidi kao napad na sve Albance.
Malena Crna Gora, u kojoj se u rujnu održavaju izbori, podijeljena je apsurdnim sporom oko zakona o slobodi vjeroispovijesti između ultrareakcionarne Srpske pravoslavne crkve i klike okupljene oko dugogodišnjeg vladara Mila Đukanovića.
I koga onda čudi što nestaju milijarde Europske unije, Europske banke za obnovu i razvoj, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i drugih organizacija?
Od 1989. su se etablirale hibridne demokracije, kleptokracije i mafijaške države. Ekonomist srpskog porijekla Branko Milanović je na svom blogu pisao o „višestranačkim kleptokracijama”; politolog Jasmin Mujanović je u svojoj knjizi „Glad i bijes” to označio kao „elastični autoritarizam”; predsjedavajući Transparency Internationala u BiH Srđan Blagovčanin u aktualnoj studiji govori o „vladavini kartela”. Vedran Džihić iz Austrijskog Instituta za vanjsku politiku kaže da se na izborima u Srbiji radilo o „lažnoj demokraciji i umjetnosti iluzije”.
Nažalost, ni u pojedinim državama Europske unije situacija ne izgleda nimalo bolje. One su samo imale sreće da su pravovremeno postale članice kluba, kao na primjer Rumunjska, Bugarska, Malta, Cipar, Mađarska i Poljska. Mađarski sociolog Balint Magyar, 2016. je svoju zemlju označio kao „postkomunističku mafijašku državu”. Njegovi kriteriji se mogu preslikati i na „šestorku Zapadnog Balkana”.
Briselski donositelji odluka i njihova birokracija se, zbog drugih prioriteta, o tome skoro uopće ne brinu. Ali, zaista i nema mnogo smisla opominjati Balkan da se drži „osnovnih pravila” reformi, kada je zemlje EU, a također i Njemačku, baš briga za pravila čim se dirne u njihove interese.
Europski stranački savezi, a posebno Europska narodna stranka i Stranka europskih socijalista, igraju opasnu ulogu aranžmanima sa kleptokracijama na Balkanu. Jer, jednostavno je pogrešno označiti balkanske stranke kao konzervativne, kršćanske, liberalne, socijaldemokratske ili socijalističke i tako ih svrstati u obitelji stranaka.
Takozvani Berlinski proces, koji je počeo 2014. s mnogo elana i dobrim izgledima, nije izrodio ništa posebno; bilo je to ono čuveno ‘tresla se gora rodio se miš’. No, organizaciju za razmjenu mladih RYCO (Regional Youth Cooperation Office), koja je bila skoro jedini konkretan rezultat procesa, time ne bi trebalo obezvrijediti. Jer, ona svoju egzistenciju može zahvaliti angažiranim predstavnicima civilnog društva.
Težnje za infrastrukturnim projektima su ostale na papiru, dok Kina gradi autoputove, željezničke mreže i mostove, ponekad čak i uz podršku EU, i mami države u dužničku zamku. Održivost ovih projekata je nešto sasvim drugo. Ali, oni savršeno pašu za „nestanak” mnogih milijuna.
Zbog toga ni balkanskim elitama a ni njihovim europskim partnerima nije u interesu da se radi na održivom razvoju, prilagođenom klimatskim promjenama i ugroženom biodiverzitetu.
Stoga je krajnje vrijeme da se u osnovi preispita politika Europske unije prema Balkanu. To se neće urediti jednom novom „metodologijom” pristupanja EU. Korumpiranim elitama u politici i privredi se mora suprotstaviti. Oni bi morali biti pozvani na osobnu odgovornost. A to se može uraditi samo u suradnji s, doduše slabim, ali raznolikim i životnim civilnim društvom.
Jer, dok god se mladima nudi mogućnost između prilagođavanja i emigracije, neće se moći zaustaviti egzodus dobro obrazovanih. Konačno je potrebno da se smogne hrabrosti, kako u Bruxellesu, tako i u Berlinu i Parizu, da se otvoreno razgovara s balkanskim elitama. Ali, to također znači da bi trebalo uvidjeti vlastite deficite i krenuti u borbu protiv njih. Jer, status quo je fatalan.
*Gudrun Steinacker, provela je 13 godina na Balkanu između 1976. i 2016, na kraju kao ambasadorica Njemačke u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori.