„Majci je došao neki bračni par, navodno iz Niša, i pitali su je bi li dala na usvajanje jedno dijete jer smo bili u teškom materijalnom stanju. Ali, moja majka je to odbila. Preminula je, nikad se ne pomirivši da moga brata nema i uvijek je govorila da je živ jer je on bio zdravo dijete. Kako znam, ne mogu i ne znam objasniti – Jedino što znam je da je moj brat negdje živ”, ovo potresno i teško svjedočenje za Dnevni list govori Mevludin Bulić iz Tuzle koji i danas traži svoga brata blizanca.
Piše: V.S.Herceg/Dnevni list
Priča Mevludina Bulića iz Tuzle samo je još od tisuće njih, tisuća obitelji, majki i očeva, braće i sestara koji desetljećima traže svoju nestalu ili otetu djecu, braću i sestre, rođenu u vrijeme bivše Jugoslavije. Njihove priče svjedoče o razgranatoj mreži trgovine djecom. No, oni ne traže samo nestale, otete. Traže i istinu, pravdu, jer krivci još nemaju ime.
„Majka je preminula nikad se ne pomirivši da moga brata nema“
“Rođeni smo 5. kolovoza, 1974. u Tuzli i nakon šest mjeseci mene su zbog bolesti uputili na liječenje u UKC Tuzla. Ali, kako sam bio beba od šest mjeseci, sa mnom je morala biti i majka, kao i s mojim mojim bratom blizancem Fahrudinom jer ga nije imala kod koga ostaviti, otac je radio u rudniku Resavica u Srbiji. Nakon nekoliko dana našeg boravka u bolnici majci je došao neki bračni par, navodno iz Niša, i pitali je bi li dala na usvajanje jedno dijete jer smo bili u teškom materijalnom stanju. Ali, moja majka je to odbila. Preminula je, nikad se ne pomirivši da moga brata nema i uvijek je govorila da je živ jer je on bio zdravo dijete”, ovo potresno i teško svjedočenje za Dnevni list govori Mevludin Bulić iz Tuzle koji i danas traži svoga brata blizanca.
Za razliku od njega, koji je kao šestomjesečna beba bio bolestan, njegov brat blizanac Fahrudin bio je zdrava beba. Ali, dok se u bolnici liječio Mevludin, a zbog okolnosti s njim je boravila i majka i brat blizanac, za ovu obitelj, nakon posjeta tajanstvenog bračnog para, uskoro stižu strašne vijesti.
„Znam da je moj brat negdje živ“
“Nakon tri dana došlo joj je osoblje bolnice i kazali su da joj je dijete podleglo. Moja majka je mislila da se radi o meni jer ja sam bolestan, a ne zdravo dijete, moj brat Fahrudin. Ali, kazali su da je preminuo on i da su, iz razloga što znaju u kakvom smo materijalnom stanju, oni dijete već sahranili na bolničko groblje o svom trošku. Tako da moja majka nije vidjela mrtvog sina ni grob gdje je ukopan. Ali, nakon nekoliko meni dolazi poziv za cijepljenje, a poziv dolazi i mome bratu, dolazi meni poziv za školu dolazi i njemu…”, kaže Mevludin pitajući kako se to moglo događati jer se preminuli odmah odjavljuju i prijavljuju na popis umrlih.
Na njegovo pitanje ni danas nema odgovora, kao što i bezuspješno želi dobiti rodni list nestalog brata blizanca. “Jer bez rodnog lista on nije ni postojao”, kaže Mevludin.
Zašto obitelj Bulić nije svoje sumnje prijavila tadašnjoj ‘miliciji’, Mevludin odgovara:”Tko je u ono vrijeme smio bilo što kazati”. Za njega to nisu sumnje: “Ja ne sumnjam, ja znam da je živ. Kako znam, ne mogu i ne znam objasniti. Jedino što znam je da je moj brat negdje živ”, uvjeren je on. Nema više braće, sestra s obitelji je u Americi, a on živi s nadom da će jednoga dana svome bratu pogledati u iste oči kao njegove.
Tisuće majki i očeva traže nestalu djecu
Ovo je samo još jedna potresna priča od tisuće njih, tisuća obitelji, majki i očeva, braće i sestara koji desetljećima traže svoju nestalu ili otetu djecu, braću i sestre. S ovim ciljem nastala su i brojna udruženja roditelja nestalih beba za vrijeme Jugoslavije. Najbrojnija su u susjednoj Srbiji, ali postoje i u BiH, Hrvatskoj, Sloveniji…
Podsjetimo da je, više od 50 godina prešućivana agonija dobila je svjetsku medijsku pozornost nakon priče Deutsche Welle-a i svjedočenja Marka Ivića, Kuprešaka na radu u Njemačkoj, kojem je liječnik Kliničkog bolničkog centra ‘Zvezdara’ u Beogradu 1988. godine doslovno rekao da izabere dijete koje želi.
“Pitao me kako izgleda moja žena, a ja sam odgovorio da je crnka. Poslije me je odveo u baby box s bebama i rekao mi da izaberem bebu. Doslovno mi je rekao: ‘biraj’. Rekao je da se po djetetu plaća 10.000 DEM, a ako želim blizance, onda 15.000 DEM, da će sve papire srediti kao da je moja žena rodila. Čak mi je govorio da i moje njemačke prijatelje, ali i naše ljude, upoznam da u tom rodilištu, mogu dobiti dijete ako to žele”, kazao je tada Ivić.
No, u ovom Kuprešaku i njegovoj supruzi čovječnost je nadjačala čak i neispunjenu želju za roditeljstvom, a danas Ivić svjedoči o beskurpuloznosti krađe djece u rodilištima i to prvenstveno siromašnijim obiteljima, surađuje s brojnim udrugama roditelja nestale djece, ukazuje na pakao trgovine djecom u bivšoj Jugoslaviji.
Der Spiegel: U Jugoslaviji se može kupiti dijete
On je svojedobno u razgovoru za Dnevni list podsjetio da je upravo na temu trgovine djecom već 1972. godine pisao ugledni njemački Der Spiegel. “Kao što se može vidjeti, već tada se znalo da bračni parovi bez djece u Jugoslaviji mogu kupiti dijete, a ‘Der Spiegel’ se poziva i na pisanje beogradskog magazina ‘Nin’ iz tog vremena”, rekao je on.
Naime, ugledni njemački magazin, u tekstu od 11. rujna 1972. godine, pod naslovom ‘Jugoslavija – Djeca na prodaju (‘JUGOSLAWIEN Kinder zu verkaufen’), piše kako “Jugoslavija na zapad ne izvozi samo radnike-migrante, radničku klasu, već i bebe siročad i maloljetnu djecu. Jedinična cijena: oko 3.000 DEM”. Magazin potom navodi nekoliko takvih primjera kupnje djece, ali i izjave sugovornika koji tvrde da je tada iz tadašnje Republike Srbije u zapadne zemlje poslano najmanja 90 djece, iz Slovenije 52, Makedonije 28…da se radi o unosnom biznisu i ustaljenoj praksi od koje brojni posrednici dobro zarađuju.
Der Spiegel tada je također prenio i pisanje beogradskog ‘Nina’ koji je tvrdio da “postoji visoka vjerojatnost da čak postoje i žene koje rađaju po narudžbi u Jugoslaviji i prodaju svoju djecu njemačkom, francuskom ili švedskom klijentu”.
O svom iskustvu Ivić je svjedočio za potrebe sudskog procesa za majke iz Udruženja nestalih beba iz Srbije.
Nerazjašnjene okolnosti nestanka djece
Povrh brojnih dokaza i opravdanih sumnji ovo je još samo dodatni razlog za sumnje tisuća majki u zemljama bivše Jugoslavije koje su uvjerene su da su im bebe otete, proglašavane mrtvima i prodavane.
U susjednoj Srbiji već dugo su svjesni ovog problema, iznosi se podatak o skoro 2.000 prijava, no Vlada Srbije tek je prije dvije godine, i nakon pritiska oštećenih roditelja, formirala mješovito povjerenstvo koje će se baviti slučajevima beba za koje roditelji sumnjaju da su pod nerazjašnjenim okolnostima nestala iz rodilišta.
Prema podatcima Zavod za statistiku Republike Srbije, u periodu od 1960. do 1990. godine, od ukupno rođenih 4.660.714 djece, mrtvo je rođeno 22.792, a umrlo čak 228.006 odojčadi, djece do nepune godine dana.
U većini njih “matrica” medicinskog osoblja je ista: da je dijete preminulo, da je sahranjeno ili spaljeno u bolničkoj spalionici, ‘gube’ im se rodni listovi, ne poklapaju datumi, brojna pitanja ostaju bez odgovora i daju obrise ogromnih razmjera trgovine djecom.
Takva, slična priča je i priča gospodina Mevludina iz Tuzle koji traži svoga brata Fahrudina. Fahrudine, ili kako se sada već zoveš, pogledaj Mevludina i javi mu se. Jer, to je tvoj brat koji zna da negdje postojiš.
/Republikainfo.com/