Na kraju radnog dana osjećate se totalno iscrpljeno. U čemu je problem? Kao aplikacija koja omogućava videorazgovor više sudionika, Zoom je blagoslov koji je mnogima omogućio da rade i u vrijeme pandemije, no traži od nas iznenađujuće puno psihičke energije.
Ljudska komunikacija je verbalna i neverbalna: puno zaključujemo iz toga kako netko drži glavu dok razgovara, nesvjesno izvlačimo zaključke na osnovi boje glasa ili govora tijela druge osobe, objašnjavaju BBC-jevi stručnjaci za timski rad, profesori Gianpiere Petriglieri i Marissa Shuffler. Razgovor vođen preko videoveze od nas zahtijeva više pažnje, pa i više energije. “Naši umovi su zajedno, iako naša tijela osjećaju da nismo.
Konfliktni osjećaji
Ta disonanca izaziva konfliktne osjećaje, i to nas iscrpljuje. Ne možete se prirodno opustiti u razgovoru”, objašnjava Gianpiere Petriglieri. Slika i ton nisu perfektno sinkronizirani, obično kasne sekundu ili dvije. Studija iz 2014. pokazala je da već tako malo kašnjenje izaziva dojam da je sugovornik manje prijateljski raspoložen, ili da manje pažnje ulaže u razgovor. I odmah se ne osjećamo sasvim dobro.
Jedan od izvora nelagode je šutnja: u običnom, živom razgovoru to je normalni dio komunikacije. No stanka tijekom videopoziva izaziva nelagodu i strah: je li pukla veza? Dodatnu nelagodu izaziva onaj mali prozorčić u kojem vidimo sebe. “Kad sudjelujete na videokonferenciji svjesni ste da vas svi gledaju.
Više nego inače osjećate se pod pritiskom društvenih očekivanja”, objašnjava Marissa Shuffler. Ne možete izbjeći da gledate vlastito lice, dvostruko ste svjesniji svoga ponašanja i to pojačava nelagodu. Napornije je i stresnije od običnog razgovora. A taj se stres treba pridodati onome kojeg izaziva život sa strahom od zaraze, s radom od kuće i zatvorenim uobičajenim kanalima druženja i opuštanja.
Udar na hormone
To što su svjesni da ih promatra puno tuđih očiju za mnoge ljude može biti jako stresno, to je udar na hormone nadbubrežne žlijezde, piše Eleanor Gordon-Smith u The Guardianu. Istovremeno se gledamo kroz vlastite oči i kroz oči onih koji nas promatraju. “Vidite sebe kako gledate i kako vas gledaju. To ometa vašu sposobnost da mislite, ili samo da budete.
Velik dio dana sada provodimo gledajući sebe kako nas gledaju, poput digitalnog narcisa učimo koliko je bolno pretvarati se da smo opušteni, kao da nas ne promatraju. Svijest o tome je iscrpljujuća”, tumači Gordon-Smith.
Već i činjenica da smo odvojeni od ljudi koje sada gledamo preko zaslona računala može biti izvor stresa.
Otežavajući faktor jest to što nam se život sveo uglavnom na četiri zida. Aspekti našeg života koji su nekad bili odvojeni – posao, obitelj, druženje s prijateljima – sada se odvijaju na istome mjestu. Raznolikost je zdrava, smatraju psiholozi, to ste ispunjeniji što ste više dijelova svoje ličnosti uspjeli realizirati. A sad ste se sveli na produžetak računala.