Korona-kriza je uništila našu svakodnevicu i suspendirala demokraciju i tržišnu ekonomiju. Ljudi se puno više oslanjaju na državu, stručnjake i „mainstream-medije“, ukazuje u intervjuu za Deutsche Welle politolog Ivan Krastev.
Razgovarao: Alexander Andreev/Deutsche Welle
DW: „Sedam zaključaka iz korona-krize“ – tako glasi naslov vašeg teksta u tjedniku „Die Zeit”. Koji su najvažniji zaključci?
Ivan Krastev: U prvoj liniji ova kriza nije izazvala samo difuzne brige i nesigurnost, već i vrlo konkretan strah. Za razliku od nesigurnosti, strah uvijek ima jasan objekt. Ljudi znaju što ih plaši: strah da će oboljeti i umrijeti. I to je sasvim nova dimenzija u usporedbi s brigama, nesigurnostima i neugodnostima koje su donedavno osjećali, u svijetu koji više ne razumiju. Strah je puno moćniji osjećaj koji ljude snažno mobilizira i tjera ih da svoju životnu rutinu u potpunosti promijene.
Pišete da država ponovo zadobiva povjerenje ljudi.
Da, to je jedan od sedam zaključaka: država se vraća. Nakon financijske krize, više lijevo orijentiranih promatrača pretpostavilo je da će se država vratiti, baš kao što se dogodilo i nakon velike depresije krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća. Pritom su zamišljali da će to biti jedna socijalna država u kojoj će biti provedena nova preraspodjela.
Današnji povratak države je međutim nešto sasvim drugo: to se događa kroz politiku straha. Ljudi toleriraju ograničenje svojih osobnih prava – da, čak su za to i zahvalni državi, jer su shvatili da najveća opasnost dolazi od ljudi iz neposredne blizine. Tako nastaje jedan neobičan efekt: socijalno distanciranje, samoizolacija i nekomuniciranje postaju oblik solidarnosti. Time što ne susrećeš druge ljude i ne dodiruješ ih, ti im pomažeš. Često se tvrdi da imamo posla s krizom individualističkih društava. Međutim, reakcija na tu krizu je ponašanje koje je puno individualističnije.
Još jedan paradoks se može pronaći u Vaših „sedam zaključaka“: pandemija je globalna, dok su mjere koje se protiv nje provode nacionalne. Granice su zatvorene, država se vraća nazad svom žestinom…
Korona-virus ne poznaje granice, pa ipak, nacionalne države, bez obzira na njihove različite tradicije i političke sustave, u jednom su složne: granice se zatvaraju. Trenutno ni vlade, ni ljudi nemaju jasnu predodžbu o tome što se događa i što nas sve očekuje. Zato je vladama najvažnije probuditi osjećaj da je sve pod kontrolom. Zatvaranje granica je sredstvo koje tome služi. To na neki mističan način kod ljudi stvara uvjerenje da se vlada za njih brine i da je to put prema rješenju problema.
Tako dolazimo u situaciju u kojoj je EU praktično suspendiran. Granice nisu zatvorene samo za ljude, robu i usluge, već i za vrijednosti, pravila i norme. Suspendirana je i demokracija. Praktično nigdje više nema oporbe. I „ulica“ je nestala, izbori se odgađaju ili se održavaju pod neobičnim okolnostima. Čak je i kapitalizam na neki način suspendiran. Država snažno zadire u mehanizme tržišne ekonomije i pritom je, što je paradoksalno, podržavaju i mnogi kapitalisti i velike kompanije.
Ovo je najveći politički eksperiment u našim životima. Mi danas živimo u jednom potpuno drugačijem političkom i društvenom modusu, u usporedbi s našim ranijim životom koji smo smatrali „normalnim”. Tu dolazimo do, po meni, najvažnijeg pitanja: hoćemo li kroz ovu krizu postati imuni na određene autoritarne prakse, ili baš suprotno, hoće li te prakse zbog krize postati prihvatljive za sve?
Još jedan važan zaključak ste iznijeli: povratak stručnjaka. Jer „stručnjaci“ su donedavno, prije svega od strane populista, bili ignorirani.
Točno. Nakon financijske krize 2008./2009. mnogi su glasno govorili da stručnjaci ništa ne shvaćaju i da nisu potrebni. Danas je naš život u opasnosti i ljudi više ne traže bilo kakve, već pouzdane informacije. Traže medicinske ekspertize stručnih ljudi, koji su recimo čitav svoj život posvetili proučavanju virusa. Sve više traže i informacije takozvanih „mainstream-medija”.
Kada ti je život u opasnosti istina postaje važna, a ne ono što je zanimljivo. Stručni ljudi se danas više cijene, jer se oni djelomice izlažu velikom riziku. Oni se ne mogu izolirati već riskiraju svoj život da bi pomogli drugima. Povratak države i povratak stručnjaka međusobno je usko povezan zato što upravo država ima takorekuć monopol nad stručnjacima. Država „kaže“ tko je stručnjak.
Još jedan bolan zaključak: tokom sadašnje krize izgleda da se mora izabrati između spašavanje stotina tisuća ljudskih života i spašavanja gospodarstva. Mogu li se te stvari uopće međusobno odmjeravati?
Ta rasprava se odvija vrlo različito, na sve strane – prije svega zbog različitih demografskih i ekonomskih okolnosti. Recimo, jedan ekonomist iz Južne Afrike nedavno je kazao da bi u jednoj, prema standardima Zapada, vrlo siromašnoj zemlji, poput Južnoafričke Republike u kojoj je samo šest posto stanovništva starije od šezdeset godina, gašenje gospodarstva usmrtilo mnogo više ljudi nego pandemija, koju, s obzirom na te okolnosti, treba ignorirati.
Ne znam je li to točno, ali ono što sigurno znam je to da ova kriza stalno mijenja svoj karakter. To što je u početku bila zdravstvena kriza, sve više se pretvara u ekonomsku krizu. I sve više ljudi sada se pita koliko dugo će još biti ograničenja i koliko će to utjecati na njihov život: hoće li i ubuduće imati posla.
Sve češće slušamo izjave da će svijet poslije biti sasvim drukčiji. Kako Vi zamišljate taj „drukčiji svijet”?
Ta izjava se u 21. stoljeću mogla čuti najmanje tri puta: nakon 11. rujna 2001. godine, nakon financijske i nakon izbjegličke krize. Ali danas, mislim, da je na mjestu. Našeg ranijeg svijeta više nema. On je imao jednu važnu karakteristiku: mi nismo mogli zamisliti ni jedan drugi svijet. I odjednom, za samo nekoliko tjedana, živimo u jednom potpuno drukčijem svijetu! To je svijet zatvorenih granica, praznih ulica, zrakoplova koji ne lete, odgođenih izbora… Zatvoreni u svojoj svakodnevici donedavno to uopće nismo mogli zamisliti.
Ova kriza je radikalna zato što je uništila našu svakodnevicu. I u tom smislu ona će čovječanstvu pomoći da konačno gleda u budućnost. Jer donedavno je, prije svega u Europi, postojao snažan val nostalgije: ljudi su čeznuli za prošlošću i uopće nisu mislili o budućnosti. To se sada radikalno promijenilo. Sadašnja kriza nas u Europi prisiljava da gledamo u budućnost i da sebi postavimo pitanja koja se nikada ranije nismo usudili postaviti.
(Bugarski politolog Ivan Krastev je direktor Centra za liberalne strategije u Sofiji i suradnik Instituta za znanosti o čovjeku u Beču.)
(Izvor: DW)