Premda se nekima čini da Gabeljani pretjeruju jer se kontinuirano bune protiv nametnutih im pravila vezanih za prelazak granice, to uistinu nije tako, u što smo se uvjerili i na licu mjesta. Mještani pograničnih naselja su itekako zakinuti, a slobodno se može reći da su i taoci loše međudržavne politike BiH i Hrvatske.
Propusnice je, kako nam otkrivaju žitelji pograničnih naselja, dobio neznatan broj mještana, dok ih je daleko više izdano sa strane RH. Točne brojke se ne znaju, no od 3500 izdanih, govorka se da 3000 nije s “naše strane”. Pa i da su sve s naše strane, s obzirom na broj stanovnika u pograničnim naseljima – to je zanemarivo. Građanima BiH postavljeni su ograničavajući kriteriji – koji se normalom čovjeku čine i nelogičnima.
Pogranično područje znači područje uz zajedničku državnu granicu, koje prostire u dubinu pet kilometara od granice. Logikom – pograničnu prospusnicu bi trebali dobiti svi mještani uz granicu, ukoliko nisu kakvi kriminalci ili sumljivci. Međutim – u praksi to nije tako.
RH i BiH imaju potpisan sporazum o pograničnom prometu.
Međutim, na lokalnoj razini su određeni, a na državnoj usvojeni – uvjeti da pravo na graničnu propusnicu imaju samo oni koji su s Hrvatskom vezani poslom ili oni čije se dijete školuje u Hrvatskoj. Tako primjerice, otkriva nam jedan Gabeljanin, roditelji branitelja koji je poginuo na teritoriju RH nemaju pravo na propusnicu, kao ni čovjek koji je tamo zaradio mirovinu – jer trenutačno ne radi u RH.
Žive u krugu kilometar od granice i nemaju je pravo prijeći s propusnicom, nego moraju putovnicu u ruke i čekati u koloni. Također, oni koji imaju propusnicu na temelju djeteta koje se školuje u Hrvatskoj istu će izgubiti čim dijete završi školovanje – i opet u red. Isti status kao za onoga koji jednom godišnje ide preko granice.
“Čini se da to i nije neki problem. No oni koji gravitiraju Metkoviću, nekada u taj grad trebaju i više puta dnevno, a to za njih u ljetnom razdoblju znači višesatno čekanje. Za običan život trebalo bi nekoliko života – koji bi se potrošili – u koloni”, kaže nam jedam mještanin.
Nevoljko se Gabeljani slikaju i pričaju o ovome – boje se problema – na granici.
Gabela je prepilana – odnosno pregrađena ogradom. Brat vidi sestru preko ograde, a ne može ju prijeći – bez granice i putovnice. Krava, koza, ovca ti ode preko granice, a ti za njom poprijeko ne možeš – jer bi mogao biti kažnjen u iznosu mjesečne plaće. Moraš na granicu – pa po kravu, gdje god ona do tada završila. Imaš kuću u BiH, a njivu u Hrvatskoj i obrnuto, morati ćeš cariniti krumpir i sve što na njivi posadiš.
S druge strane granice isto poteškoće. Odu u BiH u trgovinu, a nose samo kruha i cigara, ne smiju mesa, iako trgovinu vide s balkona.
Umre ti netko – e to ide brzo. Praksa se već ustalila, pogrebna poduzeća dobro poznaju proceduru – i mrtvi časkom prijeđu granicu, čini se i lakše nego živi.
“Tehnički problemi” Gabeljana pravdaju se ulaskom Hrvatske u EU. A čitavu EU proputuješ i nigdje kolone, kao one u Doljanima i Gabeli. Usporiš malo – skeniraju ti pločice i ideš dalje. Tako je žiteljima EU, a što su na koncu i Gabeljani – državljani i RH. Međutim, praksa je jedno – a teorija drugo.
Žitelji na granici, te njihove udruge odaslale su milijune papira, gdje objašnjavaju gore napisano – ali kažu – žali bože papira.
Nitko ih ne čuje, posebno u Hrvatskoj. I logično je da će opet – prosvjedovati.
(K.S.P/republikainfo.com)