Wigemark je ‘svjež’ u BiH pa mu ne treba zamjeriti optimizam po navedenom pitanju, ali teško je ostati hladan i ne podsjetiti specijalnog predstavnika EU-a na neke klasične primjere nikad dokazanog nepotizma u BiH i to na najvećoj političkoj razini, koji jasno pokazuju da dani povlaštenog sustava s ‘poslovima za naše ljude’ nisu ni blizu kraja.
Uostalom, dovoljno je pogledati posljednje odluke Vlade Federacije, koja je najavila promjene u nadzornim i upravnim odborima u 21 poduzeću s državnim kapitalom (isto je činila i prethodna Vlada). Nije valjda da Wigemark vjeruje kako će na te pozicije doći kadrovi koji nisu dio trenutačno vladajućih stranaka (HDZ BiH i SDA)? A među njima ima i, primjerice, rođaka visokorangiranih stranačkih osoba. Pitanje za Wigemarka, spadaju li oni u dio ‘povlaštenog sustava s poslovima za naše ljude’?
Bezbroj primjera
No, krenimo redom konkretnim primjerima ‘nedokazanog nepotizma’.
U vrijeme dok je federalni premijer bio Nermin Nikšić, današnji lider SDP-a BiH, njegov brat Mirsad imenovan je izvršnim direktorom JP Autoceste FBiH. Odluku o imenovanju osobno je na sjednici Vlade FBiH potpisao Nermin Nikšić. On je to kasnije komentirao riječima ‘ja bih za svog brata život dao, ali to nema veze s njegovim imenovanjem’.
Predsjednik RS-a i lider SNSD-a Milorad Dodik svoga kuma Ranka Škrbića prvo je ustoličio za entitetskoga ministra zdravstva, a potom i za veleposlanika BiH u Srbiji (dao ostavku nakon ulaska SDS-a u državnu vlast). Također, u vrijeme dok je Željka Cvijanović bila ministrica za ekonomske odnose i regionalnu suradnju RS-a u njezinom uredu radila je kćerka Milorada Dodika, Gorica Dodik. Poznata je i ‘afera’ sa zapošljavanjem sina Željke Cvijanović u Elektroprivredu RS-a, nakon što je postala premijerka tog entiteta. Cvijanović je tu situaciju opisala riječima ‘da je njen sin, koji ima završen fakultet, dobio posao u državnoj kompaniji za prijenos električne energije nakon raspisanog natječaja, na kojem je, osim njega, zaposleno još 90 osoba u čemu nema ništa sporno’.
Jedan od bizarnijih primjera veže se uz bivšeg srpskog člana Predsjedništva BiH Nebojšu Radmanovića (SNSD). Naime, njegov zet Danilo bio je glavni savjetnik u uredu svoga punca Radmanovića. Uz to Petrović je i suvlasnik privatne hidroelektrane Žiraja kod Teslića, a njegova majka (Radmanovićeva prija) Seka Kuzmanović ravnateljica je Elektrokrajine, koja kupuje struju od malih elektrana u RS-u, dakle, možda i od svoga sina.
Treba li Wigemarka podsjetiti da je gotovo isti dan kada je u BiH usvojena toliko važna reformska agenda Vijeće ministara imenovalo zeta trenutačno čelnog čovjeka Bosne i Hercegovine Dragana Čovića (HDZ BiH) v. d. ravnateljem BHANSA-e (Agencije za pružanje usluga u zračnoj plovidbi Bosne i Hercegovine). Iz VM-a su poručili da je on jednostavno najbolji kandidat. Navodno, brat drugog Čovićevog zeta radi u njegovom uredu kao savjetnik.
Još jedan primjer – u vrijeme dok je Fahrudin Radončić (SBB) bio Ministar sigurnosti BiH, njegov zet Fehim Škaljić izabran je za predsjedavajućeg Zastupničkog doma Parlamenta FBiH.
U vrijeme dok je u federalnoj vlasti bila Narodna stranka radom za boljitak zet Slave Lijanovića, brata tadašnjeg ministra poljoprivrede Jerke Lijanovića (Ivan Šakota) prvo je imenovan predsjednikom Nadzornog odbora Razvojne banke FBiH, a potom i jednim od direktora JP Autoceste FBiH.
Novi primjer – sin zastupnice u državnom Parlamentu Dušanke Majkić (SNSD) radio je na poziciji pomoćnika Porezne uprave RS-a.
U vrijeme dok je premijer RS-a bio Aleksandar Džombić, njegova kuma Nedeljka Knežević bio je ravnateljica kompanije Putovi RS-a.
Aktualni državni premijer Denis Zvizdić (SDA) za savjetnika je ‘uzeo’ Suada Zeljkovića, koji je prema pisanju pojedinih medija Zvizdićev rođak. Zeljković je kadar SDA i nekada je obnašao dužnost premijera sarajevske županije. Prema istim izvorima Zvizdićev rođak je i federalni ministar MUP-a Aljoša Čampara, čiji je, primjerice, vozač Husein Sarajlić, brat potpredsjednika SDA i predsjednik Kadrovske komisije ove stranke Asima Sarajlića.
Sve je dopušteno
Primjeri ‘nedokazanog nepotizma’ mogu se izvlačiti unedogled i u BiH vjerojatno ne postoji nijedna politička stranka koja je imuna na tu najveću bolest današnjeg bh. društva. Možda će nakon ovih nekoliko navedenih primjera, a oni doista predstavljaju samo dva posto onoga što se svakodnevno događa na terenu, optimizam specijalnog predstavnika EU-a u BiH Larsa-Gunnara Wigemarka splasnuti. Ili će EU nešto učiniti po pitanju iskorjenjivanja političkog nepotizma? Sumnjamo da hoće. Stanje na terenu naprosto demantira najave iz EU-a.
Predsoblje anarhije
Moj generalni stav o ovoj temi je da su predmetni zakoni, npr. zakoni o vladinim i ministarskim imenovanjima, zakoni o državnim službenicima, zakoni o državnoj upravi i desetine drugih normi, podešeni tako da daju neograničen prostor nositeljima političkih funkcija da imenuju i zapošljavaju stranačke, primarno podobne, a ne najbolje i kandidate. Taj model se onda spušta po vertikali sve do namještenika, jer politički podobni rukovoditelji, dalje postavljaju politički podobne izvršitelje.
Činjenica, a ne sumnja, je to da se većina imenovanja, posebno rukovoditelja, u javnoj upravi vrši derogirajući institut javnog natječaja, konkurencije, izbora najboljih kandidata, a dajući isključivu prednost politički podobnim kandidatima, što je protuzakonito i šteti javnom interesu.
Osobne sposobnosti, znanje, iskustvo i integritet kandidata moraju biti presudni faktor prilikom imenovanja i zapošljavanja u javnom sektoru, a ne stranačka ili obiteljska veza. S obzirom na aktualna zbivanja oko smjene kadrova bivše, a postavljanja kadrova nove vlasti u javnim poduzećima, agencijama i organima uprave, mišljenja sam da svi politički nominirani kadrovi, posebno oni s lošim rezultatima, trebaju biti zamijenjeni, ali ne novim neodgovornim, nesposobnim i politički postavljenim poslušnicima, već profesionalcima i najboljim ženama i muškarcima do kojih treba doći transparentnim i objektivnim postupkom javnog natječaja.
Na koncu, vodeće stranke u vlasti na nivou države i Federacije, pisanim izjavama prije izbora su se obvezali upravo na depolitizaciju javnog sektora, što je sada i jedan od elemenata usvojene Reformske agende. Reforma javne uprave se mora nastaviti u smjeru profesionalizacije i depolitizacije. Tu je dosadašnji rezultat najslabiji.
Dakle, imenovanjima i zapošljavanjem sposobnih, a ne podobnih brani se javni interes i opće dobro, dok će nastavak prakse političkog vlasništva nad javnim sektorom državu voditi u propadanje, a građane u potpuno nepovjerenje spram vladavine zakona i jednakosti pred zakonom. To je predsoblje anarhije.
(Izvor: Dnevni list)
