Žena i djeca su pokupovala hrpu majica, suknji, hlača, i još nekih drangulija na rasprodaji, pa su, po kćerkinom nagovoru, pobacali plastične vrećice, a kupljene stvari sve fino prepakirali u neke ukrasne i poskidali cijene, tako da se ne vidi koliko smo sve platili. Uzeli smo svu godišnju ušteđevinu, žena se malo uvalila i u crveno na kartici, pa smo prije dva tjedna došli ovdje na očevinu, da se kao odmorimo, a onda, da se vratimo praznih džepova.’
Ovako je svoju priču za Al Jazeeru počeo jedan Sarajlija koji je odlučio podijeliti nevolje koje većina pripadnika dijaspore iz BiH proživljava kada dođe u domovinu.
‘Svakog mjeseca šaljemo u Bosnu pare, jer više od polovine rodbine je nezaposleno, a i ono malo što ih radi ili prima penziju, kao da ništa i ne primaju. Oni u nas gledaju kao u neke čarobnjake i ja im tu sliku ne smijem pokvariti. Nekad sam pokušao kazati kako teško radim, ali ovi moji kao da su gluhi, nikada to ne čuju. Oni misle da meni tamo u tuđini pečene kokoši padaju s neba. Ne nabijam nikom na nos, ali pomalo sam umoran od svega, od toga da sam postao bankomat iz kojeg se izvlači lova’, kazao je muškarac koji je želio ostati anoniman.
RADI U NJEMAČKOJ I PRISJEĆA SE HRVATSKE Evo što je napisala
Naveo je i kako neki drugi njegovi sunarodnjaci, koji također rade u inozemstvu, prije odlaska na godišnji u Bosnu dižu manje kredite kako bi mogli biti ono što od njih ‘mahala’ očekuje da bude i kako bi mogli pomiriti nezasitne apetite svoje uže i šire rodbine.
Godišnje dijaspora u BiH šalje oko 1,75 milijardi eura što je 30 posto BDP-a te zemlje. Hrvatska dijaspora, kaže statistika, godišnje pošalje više nego što iznose direktna strana ulaganja u našu zemlju – više od 1,2 milijarde dolara.
‘Vole nas samo dok dajemo pare, a inače smo za njih seljaci, papci. Smiju nam se iza leđa. Nisam jednom čuo kako, kad ulazimo u kafić, kažu: ‘Uuu, eto dijaspore, vidi im opreme!’, misleći na to kako se odijevamo. Nekad ustanu pa odu, a nekad ostanu i glasno komentiraju naš naglasak, kad ubacimo neku stranu riječ’, žali se Adnan M., porijeklom iz Zvornika, a koji je, nakon zadnje loše epizode prilikom ‘odmora u domovini’ odlučio ne dolaziti malo duže vrijeme.
Ovaj postdiplomac na sveučilištu u St. Louisu, koji živi od stipendije i povremenih poslova, ljut je, kaže, na vlastitu rodbinu “koja nikako da shvati da on nije nikakav bogataš”.
“Vidim, nekidan bratova kćerka polaže vozački. Pitam otkud to odjednom, jer nemaju auto, a ni para da ga kupe, a mala veli da joj je rekla je nana, tj. moja majka, da će joj Ado kupit auto! Zamislite, oni misle da ja imam para kupovati auta, a ja se po Bosni vozim biciklom! Ali, oni iz tog ne izvlače zaključak da ja nemam para za auto, već da sam cool, da se onako malo forliram sa biciklom”.
Pitamo ga što jednostavno ne kaže rodbini kakvo je stanje – da on, ustvari, nema novca.
“Kako ću to reći? Pa, ovdje je sramota da dijaspora kaže da nema para”, kaže i ljutito dodaje da je mislio po povratku u Ameriku naći nekog invesittora pa doći ovdje i pokrenuti neki mali biznis, ali da ni to neće moći.
Pakiranje kofera
“Ne može, jednostavno. Kome god izložim ideju, divi se, a kad odem u općinu, onda me kao ping-pong lopticu prebacuju, šalju iz ureda u ured… Samo sam se smorio. A kao došao na odmor”, završava svoju priču i veli – ide pakirati kofer.
U organizaciji Naša perspektiva svjesni su, kažu, svih problema na koje nailazi dijaspora, ali i velikog potencijala koje ona posjeduje, ne samo u financijama, nego i u znanju i iskustvu.
“Pokušavamo stvari srediti tako da više ulaganja dijaspore ne budu samo u džepove rodbine, koja novac potroši po samoposlugama, nego da se iseljeništvo aktivno uključi i u investiranje za pokretanje proizvodnje. Naravno, to nije jednosmjeran process, niti ovisi samo od dijaspore, a ona je voljna dati i iz dana u dan, raznim humanitarnim akcijama i upitima koje nam šalje, pokazuje koliko joj je stalo do domovine, nego zavisi i od ove države, koja treba urediti svoje zakone i olakšati ulazak investicija”, kaže Armin Mujanović iz Naše perspektive.
Ako se to ne dogodi, strahuje da će, kako stasavaju potomci balkanske dijaspore, koja je sve više orijentirana prema državama u kojima živi ili je tamo rođena, a ova sadašnja odlazi u mirovinu i polagano nestaje, da će ovo područje ostati i bez velikih donacija, i zapadnog iskustva u privređivanja, a koje dijaspora posjeduje.
(Izvor: AlJazeera)
