Obrana Mađarske od vala imigranata, podizanjem tzv. Orbanovog zida, podiže brojna pitanja, a o nekima od njih razgovarali smo s doc.dr.sc. Petrom Popovićem, predavačem na dubrovačkom sveučilištu Libertas i autorom knjige ‘Kriza međunarodnog poretka 21. stoljeća’.
Jedno od prvih pitanja koje se otvara, nakon što je mađarska Vlada, na čelu s premijerom Viktorom Orbanom, najavila podizanje zida na granici sa Srbijom, ne zato što ima nešto protiv susjeda, već zbog velikog broja imigranata koji bježe iz pakla svakodnevice u zemljama s juga i istoka, zahvaćenima ratom jest – krše li se time pojedine međunarodne konvencije?
‘U načelu ne, iako ugovori EU velikim dijelom prihvaćaju i obvezuju države na već postojeće međunarodne konvencije, kao npr. Povelja o temeljnim pravima koja se nadovezuje na Ženevsku konvenciju o statusu izbjeglica iz 1951. Bit problema je što takvi ugovori nisu obvezujući. Krajem lipnja, Mađarska je Vlada primjenu pravila Zajedničkog europskog sustava azila unilateralno obustavila na ‘neodređeno vrijeme’ i time izazvala šok u Bruxellesu. EU pravila o azilu su regulirana konvencijom ‘Dublin III’ iz 2013., po kojoj se ukida mogućnost azilantima da u više država traže azil istovremeno, čime države članice EU postaju nadležne za one azilante koji se kod njih prvobitno prijave’, kaže Popović.
Kako bi bolje razumjeli čitavu situaciju valja se staviti i u poziciju Mađarske te što za nju znači ovakav rastući broj imigranata među kojima se vjerojatno nalaze i pojedinci koji su u Europu ušli kako bi širili islamski radikalizam te tako predstavljaju veliki sigurnosni rizik. Spomenuta pravila ustanovljena Dublinom III. ne idu u korist Mađarskoj.
‘Takva je politika bila iznimno štetna za Mađarsku, budući da je ta država geografski smještena na samim jugoistočnim vratima EU (samo je ove godine u Mađarsku preko granice sa Srbijom ušlo oko 60.000 azilanata). Po EU pravilima o azilu, Mađarska je morala prijaviti njih čak 43.000, što je uz Švedsku najveći broj prijavljenih azilanata u nekoj EU državi. Dodatna štetnost EU pravila o azilu jest što ciljane destinacije azilanata kao Engleska, Nizozemska, Njemačka, imaju pravo odbiti azilante, te ih vratiti u nadležnu državu (dakle, u ‘tranzitnu’ Mađarsku). Takav je sustav dugoročno neodrživ, jer Mađarska nema niti kapacitete, niti infrastrukturu da se nosi sa sve većom migracijskom krizom koja pogađa EU. Jedino je rješenje za mađarsku Vladu bilo unilateralno odstupanje od EU pravila o azilu, te u tom kontekstu i najava o izgradnji zida na granici sa Srbijom’, rekao je Popović.
‘Teško da će zid riješiti problem imigracije, to pokazuju iskustva’
Kako ovaj postupak Mađarske protumačiti s aspekta političke etike? ‘O etici u međunarodnoj politici je teško govoriti, jer pod onim etičkim konvencionalno se podrazumijeva ostvarenje interesa vlastitog naroda, a što dosta često može biti i je na štetu drugih. S pozicije Mađarske, čini se da izgradnja zida na neki način simbolizira politički otpor prema EU. Naime, sam zid teško da će riješiti problem migracije, budući da iskustva pokazuju da zidovi podizani u sigurnosne svrhe (kao npr. izraelsko razgraničenje sa Zapadnom obalom, ili zid na granici SAD-a i Meksika itd.), ni približno ne predstavljaju sigurnosno rješenje’, kazao je Popović.
Poruka EU institucijama?
‘Zid se dakle može protumačiti kao poruka EU institucijama, ali i zapadnoeuropskim državama kao Britaniji i Francuskoj, koje su bile izravno umiješane u Arapsko proljeće, ali se s posljedicama ne žele nositi (primjerice, Francuska je primila tek 500 azilanata iz ratom razrušene Sirije, dok ih je Britanija primila samo 187). Međutim, politički interesi u pozadini podizanja zida ne razrješavaju tu ključnu etičku dilemu anti-imigrantske i neliberalne vlade Viktora Orbana. Bez obzira što je riječ prvenstveno o političkoj krizi, predstavnici UNHCR-a kao i međunarodnih organizacija za ljudska prava, ukazuju na važnost ljudske dimenzije: izgradnjom zida, mnogi će azilanti postati lak plijen trgovcima bijelim robljem, dok će drugi biti primorani vratiti se u pakao iz kojega su pobjegli’, objašnjava Popović.
No, osebujnost Orbanove politike nije vidljiva samo u ovom slučaju. Primjera ima još te se oni sagledavaju u geopolitičkim okvirima. ‘Mađarski je narod legitimnim demokratskim putem izabrao vlast koja se javno deklarira kao neliberalna, koja tvrdi da su Zapadne demokratske vrijednosti u propasti, te da društveno uređenje treba graditi po uzoru na Kinu i Rusiju.
To je vlast koja drži medije pod kontrolom, želi oporezivati internet, vrši nacionalizaciju kako privatnih poduzeća tako i banaka itd. Dva Orbanova prijedloga: ponovno uvođenje smrtne kazne i otvaranje radnih kampova za azilante, bi vrlo vjerojatno doveli do izolacije Mađarske te mogućeg izbacivanja iz EU (kako je zaprijetio sam predsjednik Komisije Junker).
Međutim, ako je sadašnji interes Mađarske okretanje k Rusiji i stvaranje političkog otpora onim vrijednostima na kojima počiva EU, to se u svakom slučaju ne može razmatrati u etičkom kontekstu. Ovdje je riječ o geopolitičkoj promjeni te nametanju drugačijih vrijednosti, koje su europskoj većini ne samo strane nego i nepoželjne. Izgradnja zida je svakako jedna od njih’, zaključuje Popović.
(Izvor: Dnevnik.hr)