Razgovarala: Snježana Mulić-Softić/Al Jazeera
O političkoj krizi u Makedoniji, porastu neoautoritarnih tendencija na Balkanu, ulozi Moskve u tom procesu, nadmetanju velikih sila, secesionističkim težnjama Milorada Dodika, etničkoj polarizaciji i njenoj instrumentalizaciji od političkih elita i drugim važnim pitanjima na Balkanu, za Al Jazeeru govori Kurt Bassuener, suosnivač i vodeći analitičar Vijeća za demokratizaciju politika (DPC) te jedan od vrsnih poznavatelja demokratizacije, građanske mobilizacije i geostrateških kretanja na Balkanu.
Svom akademskom i teoretskom znanju Bassuener je dodao značajnu praktičnu dimenziju radeći na poslovima strateške analize, pitanjima demokratizacije i zaštite ljudskih prava, političke kulture, sigurnosnih aspekata na Balkanu, i to u Američkom institutu za mir u Woshingtonu, Uredu OSCE-a za demokratske institucije i ljudska prava u Ukrajini, Međunarodnom komitetu za spašavanje (IRC), Vijeću za akciju na Balkanu, OHR-u, Balkanskom institutu u Woshingtonu…
Gospodine Bassuener, šta se dešava sa Makedonijom – prijeti li joj dezintegracija na makedonski i albanski dio?
-Ne mislim da bi uopće moglo doći do toga. Puno je pitanja vezanih za pozadinu i pravu suštinu problema u vezi sa operacijom protiv navodnih albanskih separatista u Kumanovu, na koja još nemamo odgovore.
Ono što je sasvim očigledno je da etnička polarizacija nije bila dominantni diskurs tijekom proteklih nekoliko mjeseci, pa čak i duži period. Optužbe na račun Vlade premijera Gruevskog za loše upravljanje i zloupotrebu vlasti su zapravo dominantna pitanja koja preovladavaju u ovom razdoblju.
Za mene je posebno zabrinjavajuće i posve sumnjivo kako to da su regionalni politički akteri, uključujući i predsjednika bh. entiteta Republike Srpske Milorada Dodika i Vladu Srbije, odjednom pokušali kapitalizirati situaciju u Kumanovu u svoju korist, kao što je to učinio i ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov.
Može li se, kao što se u regiji strahuje, makedonska kriza proširiti na susjedne zemlje, pa čak i na Bosnu i Hercegovinu?
-Ne smatram ni približno ozbiljnom prijetnju za regiju koju bi mogao izazvati sukob u Kumanovu, sam po sebi, koliko me uznemirava brzina očigledne koordinacije do koje je došlo među neoautokratskim Vladama u regiji, i to uz očiglednu podršku Moskve.
Za mene je to jako zabrinjavajuće. Naprosto neozbiljno zvuče izjave šefa policije Republike Srpske, koji odjednom govori o stvaranju ‘velike Albanije’ kao o prijetnji tom entitetu. Kako se meni čini, Gruevski također igra na istu kartu i na osnovu istog priručnika kao i Dodik, nakon incidenta u Zvorniku, to jest na kartu etničke polarizacije koju politički rabe kao odbrambeni mehanizam za svoje stavove.
Postoji li, po Vama, mogućnost da se Makedonija izvuče iz aktuelne krize i na koji način?
-Mislim da postoji, ali samo uz podršku Zapada. Jedan od elemenata tog pristupa je svakako jasno davanje do znanja da će suverenitet i teritorijalni integritet Makedonije biti zaštićeni.
Ali je ključno pitanje priznati da se ovdje ne radi o nekoj međupartijskoj krizi, već da je suštinsko pitanje odsustvo odgovorne vlasti. Ne može biti dugoročne stabilnosti Makedonije bez političke odgovornosti u Makedoniji ili šire u regiji općenito. Ja osobno ne vidim mogućnost pozitivnog pomaka naprijed bez jedne tranzicijske Vlade, bez ustavnog okvira, i izbora koje će nadgledati međunarodna zajednica za neke dvije godine.
U BiH je također teško stanje – njezino rukovodstvo je često na meti kritika međunarodnih institucija zbog nedostatka reformskih procesa i lošeg životnog standarda građana.
Što su osnovni uzroci krize u BiH i kako je nadići?
-Postoje, zapravo, brojne paralele između Makedonije i BiH. Korijen problema – neodgovorna vlast te zaposjedanje i kontrola političkih institucija i pravnog aparata od političkih elita, isti je u obje zemlje. U BiH, političke elite su u principu jedna te ista skupina ljudi, dok u Makedoniji preovladava jedna dinamika po kojoj imate skupinu koja je unutar vlasti i onu koja je iz nje isključena (in-group/out group dynamic).
Slično je sa situacijom u RS-u, kada je u pitanju BiH. U svakom slučaju, neophodna rješenja su u suštini ustavne, institucionalne i pravne naravi. Očigledno je da buduće članstvo u Evropskoj uniji za sada u BiH ne pruža rezultate i da nije dovoljan podstrek za promjene. Što se Makedonije tiče, ta zemlja već dugo ima neriješena politička pitanja sa Grčkom i Bugarskom, što joj predstavlja ozbiljnu prepreku na putu europskih integracija. Ali, čak i da se ta pitanja riješe, to samo po sebi neće automatski riješiti dublju krizu koja se tiče načina upravljanja zemljom.
Što se tiče BiH, susjedne zemlje su također umiješane u unutrašnji razvoj događaja na način koji nimalo ne pomaže njenom napretku.
Trenutačni fokus na ekonomskom razvoju ima određene logike, ali ekonomski problemi u BiH, zapravo, proizilaze iz političke krize, tako da rješavanje ekonomskih pitanja zahtijeva ozbiljan rad na institucionalnom okviru. Čini mi se da EU i većina zemalja članica žele vjerovati da će ovakav pristup biti jednostavniji. Međutim, one već počinju spoznavati da to ustvari nije baš tako.
Nakon nedavnog tragičnog incidenta u Zvorniku, u bh. entitetu Republika Srpska uslijedila su uhićenja Bošnjaka pod krinkom preventivne borbe protiv terorizma, što je dovelo do uznemirenosti povratnika. Koliko je ta bojazan opravdana?
-Operacija Ruben nije se dogodila u vakuumu. Ona je došla kao slijed, nakon izjava Milorada Dodika i drugih osoba iz njegovog užeg kruga, koji sve vrijeme tvrde da je BiH neodrživa i da je osuđena na podjelu.
Toj operaciji također je prethodilo dugogodišnje političko i pravno protivljenje svakom političkom utjecaju i moći povratnika u Republici Srpskoj, nesuglasice oko zahtjeva u pogledu mjesta boravka i drugih pitanja. Tako da je sasvim razumljivo da čitav taj slijed događaja sigurno proizvodi strah u redovima povratnika.
Također, licemjerno je od Dodika i vlasti RS-a tvrditi da je napad u Zvorniku rezultat greške državnih institucija BiH koje su navodno zakazale, kada je dobro poznato da je sveobuhvatna strategija politike RS-a u toku protekle destljeća bila zasnovana na oduzimanju ovlasti državnim institucijama i stavljanje istih pod entitetsku kontrolu. Ako te institucije nisu dovoljno osposobljene, i ako njeni različiti dijelovi nisu dobro iskoordinirani, onda je to sigurno rezultat postojeće politike.
Političko ustrojstvo BiH, koje već dva desetljeća djeluje po daytonskoj matrici, dovelo je do toga da je danas jedan entitet opredijeljen za europski put, dok se u drugom osjećaju bliskost i simpatije prema Rusiji, sa kojom je Zapad ušao u svojevrstan hladni rat zbog ukrajinske krize. Koliko je nedostatak koherentne vizije budućnosti BiH opasan za njen opstanak, ali i za stabilnost regije, i šta je potrebno učiniti da dođe do približavanja stavova?
-Da sam u bilo kojem trenutku pomislio da je bosanska politika zaista rezultat autentične narodne volje, ja bih davno napustio BiH. Naravno, ne želim negirati narativ i tendencije koje implicira vaše pitanje, ali ova podjela nije ni izbliza duboka i nepremostiva na razini građana BiH, koliko je bh. političari žele takvom prikazati.
Konstantno održavanje neizvjesnosti i straha dio je političkog diskursa koji ovakvu politiku održava u životu, ovdje u
daytonskoj Bosni i Hercegovini, naravno uz mogućnost da se kupuje podrška za takvu politiku. Zapad, a posebno Europska unija, u proteklom desetljeću su pomagali tu stvarnost. Rusija sada pokušava profitirati na ruševinama te bankrotirane političke zaostavštine.
Ako želimo da BiH funkcionira kao država, neophodno je postići narodni konsenzus na razini građana, na bazi sistema uprave koji će raditi u njihovu korist i koji će njima polagati račune. To možda neće biti lako ostvariti, ali to nije nemoguće, sudeći prema onome kako ljudi u ovoj zemlji razmišljaju i žele.
Ali to doista zahtijeva jednu ozbiljnu viziju i marljiv rad i trud građana-aktivista ili, u teoretskom smislu, političara.
Međutim, kod ovdašnjih političara nisam primijetio uvjerljivu integrativnu viziju tijekom protekle izborne kampanje. Zbog toga građani moraju biti više strateški orijentirani, fokusirani i energičniji kako bi sami iznudili rješavanje njihovih problema. I njima je potrebna međunarodna pomoć da bi to ostvarili, ne toliko u resursima, koliko u kreiranju pogodne klime. Potrebno je da dođe do međunarodnog udruživanja i koalicije građanskih udruženja koja će
zajedničkim naporima prisiliti političke elite da počnu provoditi reforme. U protivnom, ako se to ne desi, onda nidokle neće dogurati.
Može li BiH nastaviti put ka eurointegracijama bez mijenjanja postojećeg ustava, kako je to DPC naveo u pismu koje je uputio novom šefu misije EU-a u BiH. Je li taj prijedlog od 12 točaka prihvaćen i koliko objektivno se može implementirati u postojećoj konstelaciji političkih odnosa u BiH?
-Određene reforme, mimo ustavnih promjena, se mogu ostvariti (provesti) u roku od godinu dana, kao što smo moje kolege iz DPC-a i ja sugerirali u otvorenom pismu šefu misije EU-a u BiH, veleposlaniku Wigemarku. Ali to su samo prelazne mjere, iako naravno itekako važne. BiH neće moći postati članicom EU-a niti NATO saveza bez temeljitih strukturnih promjena. DPC je sve vrijeme bio konzistentan u tom svom stajalištu. Nikad nismo dobili povratnu informaciju od Delegacije EU-a ili pak od veleposlanika Wigemarka u vezi s našim prijedlogom, zbog čega smo razočarani.
Ali smo također svjesni činjenice da često pokušavamo potaknuti neke stvari koje zapadni političari i donositelji odluka ne žele čuti… Mi te mjere ne bismo predložili da nismo uvjereni da ih je moguće provesti u praksi, iako mnoge od njih nisu nimalo jednostavne.
Među prijedlozima koji se lakše mogu provesti je olakšavanje izvoza poljoprivrednih proizvoda i pitanje uspostavljanja Ministarstva poljoprivrede na nivou države, naravno ukoliko misija EUSR-a pokaže energičniji stav po tom pitanju. Naravno, Dodik i Vlada RS-a će se tome usprotiviti – to je za očekivati. Ali, ako bi se pojačao pritisak poljoprivrednika u RS-u protiv stava Vlade po ovom pitanju, onda bi to bilo moguće postići. Nema sumnje, potrebno je da se postignu određeni rezultati.
Američki analitičar Edward Joseph je nedavno objavio analizu situacije na Balkanu u kojoj govori o opasnosti od ekstremizma koji emanira sa Bliskog istoka, ali koje nije alarmantno i ništa kritičnije od ostalih europskih zemalja. Kao glavni destabilizirajući faktor ocijenio je politiku koju provodi lider SNSD-a i predsjednik entiteta Republika Srpska, Milorad Dodik, a koja teži ka secesionizmu od BiH. Kako gledate na to i na koji način se to može spriječiti?
-Moram priznati da još nisam stigao pročitati analizu Eda Josepha. Ali na temelju onog što čujem od Vas, ja se s tim u načelu slažem. Naravno da u BiH i regiji postoji opasnost od aktivnosti IS-a i njegovih domaćih simpatizera, ali ja to ne promatram prijetnjom koju je nemoguće držati pod kontrolom uz pomoć pravih mjera i politika. Ako je cilj postizanje sigurnosti, onda je koordinacija među policijskim agencijama i obavještajnim organizacijama te sredstvima ispitivanja i suđenja, sasvim moguća, naravno ako za to postoji politička volja.
Te koordinacije nedostaje, tako da je ovo svakako jedan front gdje je neophodan vanjski pritisak koji bi pomogao da se ona ostvari. Što se, pak, tiče jasno naglašenog separatizma koji ispoljava Milorad Dodik, postoji vrlo jednostavan način da se on (separatizam) onesposobi i praktično učini neostvarivim. U pravnom smislu, EU ima odgovornost da provede i osigura “sigurnu atmosferu” u BiH, na temelju Annexa 1A Daytonskog mirovnog sporazuma, što je potvrdilo i Vijeće sigurnosti UN-a prošlog studenog(uz suzdržan glas Rusije).
Britanski tajnik za vanjske poslove Philip Hammond je prošlog listopada bio jasan da secesija neće biti dozvoljena – da će Britanija ostati pri svojoj opredijeljenosti za očuvanje suvereniteta BiH i njenog teritorijalnog integriteta. Nažalost, nijedan lider njegove razine to nije ponovio. Ako je jasno da će se svaki pokušaj odcjepljenja spriječiti, uključujući i Brčko, a što je potvrđeno kredibilnom prisutnošću EUFOR-a. U tom slučaju Dodikove izjave se ne bi mogle smatrati tako ozbiljnim.
Neki analitičari vjeruju da Balkan više nije prioritet američke vanjske politike, zbog drugih, kritičnijih, svjetskih žarišta, a Europa ima svojih vlastitih problema. Ostavlja li to prostora za geostrateško nadmetanje drugih sila na Balkanu, npr. Rusije i Turske, i koliko je to ozbiljan izazov za proklamiranu euroatlantsku budućnost Balkana?
-Jasno je da Balkan više nije toliko visoko na listi prioriteta Woshingtona ili drugih centara. Otuda to znači prepuštanje inicijative Europskoj uniji, kada je riječ o budućnosti politike prema BiH. Riječ koja se u tom kontekstu obično koristi je “stabilnost”, što je za mene problematično, jer ono što ovdje potrebno je – napredak, progres – bez čega neće biti istinske stabilnosti. Očigledno je da ne postoji spremnost da se provede jedna ozbiljna i temeljita reevaluacija pitanja ‘kako to da proklamirana moć transformacije EU-a ovdje nije imala željenog efekta’, i to ne samo kada je riječ o BiH, jer se Rusija, recimo, puno lakše uspjela nametnuti i provoditi svoje interese podmetanjem
problema Zapadu u ovoj regiji, posebno na početku sukoba u Ukrajini, koji još traje. Turski domaći problemi također predstavljaju važan čimbenik koji utječe na njezinu vanjsku politiku i izbor partnera.
Sud u Beogradu je rehabilitirao generala Dražu Mihailovića, četničkog zapovjednika čije su formacije počinile neke od najvećih zločina protiv Bošnjaka, posebno u Sandžaku i Podrinju. S druge strane, premijer Srbije Aleksandar Vučić je najavio do danas najozbiljniju inicijativu dijaloga sa Bošnjacima, tvrdeći kako su dobri odnosi Srba i Bošnjaka okosnica stabilnosti zapadnog Balkana. Kako gledate na ove kontradiktornosti?
-Rehabilitacija Draže Mihailovića teško da će pomoći izgradnji dobre volje između Srba i Bošnjaka. Bojim se da će, kako se približava 20. godišnjica Srebrenice, kao i zbog pojačanih aktivnosti na planu širenja međuetničke netrpeljivosti, napori koji su usmjereni ka promoviranju međusobnog razumijevanja biti znatno oslabljeni.
Veći problem za cijelu regiju je to što, za razliku od situacije koja je uslijedila nakon Drugog svjetskog rata, agende koje su dovele do rata 1992. nisu nestale i još uvijek su u opticaju.
Daleko najsnažniji doprinos pomirenju u regiji, koji se konstantno ometa zbog oportunističkog izvlačenja političkih bodova, konstantnim održavanjem u životu ratnog narativa, postigao bi se onda kada bi Zapad jasno i nedvosmisleno dao do znanja svim akterima u regiji da se budući ratni sukob na Balkanu neće tolerirati i da će se suverenitet i teritorijalni integritet svih balkanskih zemalja – a ja ovdje uključujem i Kosovo – poštivati. /republikainfo.com/