Svinjska gripa, COVID-19, letenje ili terorizam – Zašto se više bojimo onoga što je manje vjerojatno da će nas ubiti

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Možda ovogodišnji koronavirus neće biti posljednji. Prvi korak kod sučeljavanja s nadolazećim epidemijama je da moramo naučiti živjeti s neizvjesnošću, umjesto da dopuštamo da nas se zbog toga na neki način drži u zatočeništvu, bilo psihičkom ili fizičkom.

Piše: LIDER.hr

Nitko ne zna gdje će se i koliko brzo novi virus proširiti. Ne možemo pouzdano izračunati rizike, a tek kasnije ćemo znati jesmo li pretjerano reagirali na situaciju.

No, jesmo li nešto naučili iz prošlih virusnih epidemija? Vjerojatno nismo. Epidemija svinjske gripe 2009. godine ubila je stotine tisuća ljudi, uglavnom u Africi i jugoistočnoj Aziji. Ali u Europi, u kojoj je prijetnja bila relativno mala, mediji su svakodnevno ažurirali broj smrtnih slučajeva i broj sumnjivih slučajeva. Recimo, u Velikoj Britaniji vlada je predvidjela da bi oko 65.000 građana moglo umrijeti od ove bolesti, no na kraju ih je umrlo manje od 500.

To svakodnevno računanje i sada je aktualno više nego ikad prije, a to u najčešćem slučaju potiče samo dodatni strah i tjera političare da donose ishitrene i nepromišljene odluke.

Sve oči ovih su dana uprte u novi nepoznati virus, dok se o nekim sezonskim bolestima koje uzimaju više života ne govori. Gripa svake godine uzme veliki broj života, ali to ne računamo i ne radimo infografike. U zemljama u razvoju ljudi i dalje umiru od malarije i tuberkuloze, a u SAD-u bolničke infekcije svake godine ubiju skoro 100 tisuća ljudi, ali ti nesretni ljudi ne dobivaju nikakvu pozornost.

Zašto se više bojimo onoga što je manje vjerojatno da će nas ubiti?

Psihološki princip zbog kojeg se bojimo svinjske gripe, ptičje gripe ili COVID-19, ali ne i uobičajene gripe naziva se strahom od opasnih rizika. Lako je izazvati strah od epizoda u kojima mnogi ljudi umiru u kratkom intervalu, kao što su avionske nesreće ili epidemije. Ali kada jednako mnogo ljudi ili više umre u dužem razdoblju – kao što je to slučaj s prometnim nesrećama ili sezonskom gripom – teško je zastrašiti javnost.

Razmotrimo paradigmatični tisućljetni ‘virus’ – terorizam. Nakon traumatičnih događaja 11. rujna 2001., mnogi Amerikanci prestali su letjeti i umjesto toga su vozili. Procjenjuje se da je u 12 mjeseci nakon napada dodatnih 1500 ljudi izgubilo život na cesti pokušavajući izbjeći rizik od letenja – daleko više od ukupnog broja putnika koji su poginuli u četiri aviona.

Teroristi prvo udare fizičkom silom koja plijeni svu pažnju. Njihov drugi udar događa se uz pomoć našeg mozga – našeg straha od opasnosti koji nas tjera da ‘skočimo s obale u nabujalu rijeku.’

U roku od dvije godine od napada 11. rujna američko je gospodarstvo izgubilo više od 100 milijardi dolara – zbog manje putovanja, prekida poslovanja i otkazivanja događaja, savezna vlada potrošila je pola bilijuna dolara na mjere sigurnosti, a američki narod prihvatio je više nametljiv državni nadzor kao uvjet njihove sigurnosti. Ali danas je situacija takva da je veća vjerojatnost da će nekog Amerikanca ustrijeliti dijete nego da će ga raznjeti terorist.

Danas azijske manjine u SAD-u i Europi plaćaju cijenu za COVID-19. Građane azijskog porijekla gledaju sa sumnjom, a kineski restorani od Berlina do San Francisca i Zagreba prijavljuju pad poslovanja od 50 posto ili više dok ih korisnici izbjegavaju. I, naravno, mediji imaju velikog udjela u cijeloj priči koji nas bombastičnim i senzacionalističkim naslovima drže u strahu.

Neopravdani strah i panika loše utječu na čovjeka i na mogućnost racionalnog prosuđivanja. Zato je važno razmišljati smisleno i statistički, jer brojke nikad ne lažu.

Dio pismenosti rizika je naučiti zašto se bojimo onoga čega se bojimo. U stvari, razumijevanje neizvjesnosti i razumijevanje psihologije idu zajedno. To može pomoći javnosti da postavi prava pitanja, a političarima da donose ispravne odluke.

Na primjer, kada se svinjska gripa proširila, mnoge su vlade slijedile savjete Svjetske zdravstvene organizacije pa su napravile ogromne zalihe lijeka Tamiflu, a mnogi su stručnjaci WHO-a imali financijske veze s tim proizvođačem lijekova, a zgodno je reći da još uvijek nema dokaza da je Tamiflu učinkovit. Svjetske vlade su potrošile ogroman novac na ovaj lijek, a ta su se sredstva mogla iskoristi u poboljšanje zdravstvene zaštite.

Hladna glava za suočavanje s ovakvim situacijama je vjerojatno i najvažnija stavka i način na koji se boriti protiv ovoga, umjesto da dopustimo da nas sve okupira, zarobi i ostavi u strahu.

Budimo pozitivni, ali ne na koronu!

Share.

Comments are closed.