Nije daleko dan, cijenjeni čitatelji, najsjajniji od svih dana u analima ove otadžbine nad otadžbinama, kada će državnici iz inozemstva dolaziti u Republiku Srpsku da traže savjet, pomoć, uputstvo ili sugestiju od snažnih i srčanih žena i muškaraca koji Republikom Srpskom nesebično vladaju.
Piše: Boris Bajić/Nezavisne novine
Dok ostatak svijeta i dalje lamentira nad sudbinom novinara “Charlie Hebdoa” i zaziva pravo na slobodu govora, Republika Srpska je odlučila da djeluje preventivno i zaštiti svoje građane od potencijalne odmazde nekakve domaće terorističke ćelije.
S tim u vezi, Vlada boljeg entiteta, Bog joj dao zdravlja, predložila je Nacrt zakona o javnom redu i miru, koji ide na raspravu 3. veljače ove godine u Narodnu skupštinu Republike Srpske.
U obrazloženju predloženih rješenja stoji kako se suštinska izmjena u odnosu na važeći zakon odnosi na “proširenje definicije pojma javno mjesto, imajući u vidu, prvenstveno, društvene mreže preko kojih se vrše organiziranja određenih prekršaja javnog reda i mira”.
Mudro je domaći zakonodavac procijenio da opasnost po naše društvo vreba upravo sa društvenih mreža, a ne iz lošeg školstva, zdravstva i sudstva, a kako prve stvari idu prve, tako će neuki, bolesni i obespravljeni još morati da pričekaju; dok zlikovci vrebaju za tastaturama i gledaju kome će šta lanuti preko Facebooka i Twittera niko od nas ne može mirno spavati.
Naivni među nama će se možda zapitati šta to može da pođe po zlu na društvenim mrežama, pa je potreban čitav zakon da se tim bavi, ali isti zaboravljaju da je tamo omogućeno “isticanje tekstova nepristojnog, uvredljivog ili uznemirujućeg sadržaja”, pa se vizionar iz radne grupe za izradu zakona dosjetio da takvo zlodjelo kazni novčanom kaznom u rasponu od 100 do 300 KM.
Kao da je ovaj narod malo propatio, pa još treba da se nosi sa budalama koje “ističu tekstove” o pet momaka koji su ubijeni u avionskoj nesreći u Zalužanima prije skoro tri godine, a za čiju smrt niko nije odgovarao. Je l’ treba narod da se uznemirava pričom o kupovini narodnih zastupnika?
Da bude izložen nepristojnosti koja vrišti iz tekstova o korupciji, nepotizmu i kriminalu na javnim univerzitetima?
Je l’ treba neko da počne da zaziva ostavke dužnosnika po društvenim mrežama, kritizira Crkvu, piše o raskolu u vladajućim strankama? Nek’ radi to u svojoj kući, a novodefinirano javno mjesto da zaobiđe u širokom luku sa svojim blasfemijama.
Da je internet mjesto bio bi upisan u katastar, komentirati će zlobnici, ali njih se i ne pita. Pita se osamdeset i troje narodnih zastupnika, koji se, doduše, u prosjeku razumiju u društvene mreže koliko i u glavu motora svemirskog broda, ali dobro sad, ne može čovjek u sve biti upućen. Zato su tu pauze za vrijeme skupštinskog zasjedanja kad starije kolege mogu da konzultiraju one mlađe i kao da već mogu da načujem razgovor:
– Čekaj, bolan, ko je koga stavio u mrežu?
– Ne, gospodine Stevančeviću, nije niko nikog stavio u …
– Sad si rek’o da je društvo u mreži.
– Ma ne, to se samo tako zove, nije to mreža u pravom smislu ri…
– Pa ko ih je metn’o u tu mrežu?
– Nije ih niko, to se samo…
– Nisu tu čista posla!
Mi smo ih birali i oni će, siguran sam, postupati u najboljem interesu svih nas, pa makar prekršili i član 5 Ustava Republike Srpske, kojim su garantirane naše građanske slobode.
Pored nespornih sigurnosnih koristi koje naprosto vrište iz ovog zakona, treba imati na umu i činjenicu da će isti utjecati i na rast zaposlenosti. Već vidim natječaje u novinama: “stručni saradnik za nadzor Facebooka – 3 izvšitelja”, a odmah ispod, uz nešto zahtjevnije uslove, “rukovoditelj tima za praćenje Twittera – 1 izvršitelj”. Otvara se tu prostor i za jedan ili dva nova fakulteta koji će školovati stručni kadar za ovo važno i nimalo naivno zanimanje jer sudski vještaci za tumačenje blog postova ne rastu na drveću.
Za kraj, znajte da je malo koja zemlja Europe zaštitila svoje građane na način na koji to planira uraditi naša. Određen napredak u toj oblasti su, uz Sjevernu Koreju, postigle egzotične zemlje šerijatskog prava, u kojima se građani osuđuju na bičevanje i smrt vješanjem zbog svojih postova na Facebooku, ali ćemo mi, svakako, biti lider u regiji.
Sigurnost i dobrobit građana moraju biti na prvom mjestu. Koliko god to smatrali naivnim i bezazlenim, ništa nije štetno po jedno društvo kao mladi ljudi koji slobodno i nesmetano pišu na društvenim mrežama. Ako ćemo pravo, ne pada mi na pamet ništa opasnije od toga. Osim jedne stvari…
Da prestanu pisati.