Piše: Ilija Šagolj/Iskorak.ba
Ono se upravo odražava na način kakvim ga je okarakterizirao indijski vođe Mahatma Gandhi koji je između ostalog kazao: “Držanje naroda u bijedi i neznanju najgori je oblik nasilja”.
Zamajavajući narod već dulji niz godina obećanjima u bolje sutra i nekakvim nerealnim razvojnim strategijama koje možda nisu ni postojale ili su ostale mrtvo slovo na papiru, vladajuće nacionalne garniture su sve više politički jačale stvarajući oko sebe jako okruženje političkim istomišljenicima, pastavši na taj način politički faktor koji odlučuje u svim sferama društvenog života. Uglavnom su, što i dalje čine, igrali na nacionalnu kartu spasenja i usrećenja ‘svoga naroda’, predstavljajući se njihovim neprikosnovenim zaštitnicima. Tom su metodom, a s druge strane baveći se trivijalnim pitanjima, odvraćali pozornost od ključnih životnih problema, ubrzano politički i materijalno jačali, a narod sve više zapadao u stanje ekonomsko-socijalne ugroženosti . Upravo je bijeda učinila svoje što rezultira masovnim napuštanjem svojih stoljetnih ognjišta, tražeći spas u dalekom svijetu gdje se vrednuje rad, ljudsko dostojanstvo i poštuju zakoni.
Posebno me ovih dana impresionira komentar uvažene dame Dijane Arnaut, inače dosta aktivne i politički konstruktivne komentatorke na društvenim mrežama o stanju političkih prilika u BiH, na jedan od mojih tekstova gdje konstatira: “Ovladali su vlastodršci svim segmentima našeg društva. Policijske i obavještajne strukture su samo prividno neovisne, dok za ostale segmente: pravosuđe, zdravstvo, vojska i druge društvene branše nije nikakva tajna da su pod izravnim utjecajem vladajućih stranaka, što se posebno ogleda u zapošljavanju u tim oblastima”. Nije li ovim komentarom dijagnosticirano opće stanje u našoj zemlji? Komentar uvažene Dijane samo pokazuje da je narod spoznao njihove perfidne metode kojim su ostvarili politički monopol u svim sferama društvenog života. I to je po njima demokracija. TV duel od prije par dana predsjednika Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća i sudije Suda BiH Milana Tegeltije i Branka Perića idu u prilog Dijaninoj konstataciji i pokazuju sav jad i bijedu naših pravosudnih institucija. Upravo su oni svojim javnim nastupom predstavili tužnu sliku stanja u tim institucijama što je istovjetno konstataciji kakvom je u svojim javnim istupima iznosi i Dragan Mektić, ministar sigurnosti u Vijeću ministara BiH, koji je zbog toga često na udaru pojedinaca iz tih institucija.
Imaju li naši političari bilo koga u zemlji ili u svijetu iz bliže ili daljnje povijesti tko bi im mogao biti uzor u društvenom iskoraku s ciljem nadilaženja katastrofalnog stanja koje već treće desetljeće razara naše prostore.? Pa jesu li oni svjesni nezapamćene fluktuacije stanovništva kojeg su svojom neodgovornošću do te mjere obezglavili da više ne zna kud udara? Boje li se oni povijesne odgovornosti što je samo u posljednje tri godine iz BiH trajno iselilo preko 150.000 građana, a u posljednjih pet godina 18.370 ih se odreklo bh. državljanstva? Imaju li imalo grižnje savjesti kao najjačeg moralnog suda zbog stanja u koje su doveli narod ove zemlje?Jesu li mogli, znali i planiraju li uopće nešto učiniti na ekonomskom planu kako bi zaustavili dalji trend iseljavanja? Jesu li bar u bilo kakvoj vezi s našom dijasporom koja bi im, ako to naši političari žele, dala neke konstruktivne ideje s ciljem ekonomskog oporavka što bi ublažilo daljnje iseljavanje? Naši uspješni poslodavci u inozemstvu zasigurno znaju kako se oplođava kapital, ostvaruje novostvorena vrijednost i proširena reprodukcija kroz općepoznate sheme roba-novac-roba i zašto ih u tome ne konzultiraju, i na obostrano zadovoljstvo ne prihvate njihove prijedloge za opći društveni boljitak?
Možda je ovo sve iluzorno što navodim budući da je većina naših ministara koji pokrivaju sve društvene branše i u pravilu su odgovorni za njihovo uspješno funkcioniranje, a u BiH ih, po mojim saznanjima, ima oko stotinupedeset, nedorasli funkciji koju obnašaju. Pridodamo li im i druge dužnosnike kao što su savjetnici i mnogobrojni uhljebi koji su preskočili dosta društvenih ljestvica na kojima su se trebali kaliti da bi bili kadri obavljati povjerene im dužnosti te samo broje dane uživajući u neradu za koji su preplaćeni, onda samo možemo zaključiti kako smo prebukirani birokratskim aparatom koji je sebi svrha . Upravo bi oni trebali biti kreatori ideja i konzultacija s našim uspješnim biznismenima u svijetu i zemlj, ali su nažalost nedorasli tom zadatku.
Oni su stranački podobni, a daleko od stručnosti za posao za koji su zaduženi. Dovoljno je samo konstatirati da su mnogi na te pozicije došli bez dana radnog iskustva -izravno sa zavoda za zapošljavanje, iako mnoge od funkcija koje su zaposjeli trebaju eksperte. Također, zbog svoga neznanja za posao koji obnašaju sa svojim stranačkim liderima su najveći nasilnici jer su narod doveli u stanje bijede, krijući od njega pravu istinu o uzrocima stanja u koje dospjela zemlja. Oni su nasilnici i prema svakoj ideji svog političkog konkurenta koja bi mogla ugroziti njihov politički koncept u očuvanju vlasti.
Pa sjetimo se samo od prije nekoliko godina JUMBO plakata HDZ-a BiH – OPREDJELJENJE ILI ISTREBLJENJE- koji je pred opće izbore bio istaknut na javnim mjestima kako bi diskriminirali svoje političke konkurente. Takvom i sličnom retorikom u kontinuitetu uspijevaju u osvajanju vlasti, a rezultat njihove vladavine, u što se svakodnevo uvjeravamo, je istrebljenje . Odlazi nam narod. U pitanju je opća bježanija iz BiH čiji prostori sve više dobivaju obilježja anekumene. Narod su doveli do ludila.
S našim aktualnim političarima BiH nema ni teoretske šanse da se BiH priključi Europi iako oni to uporno, pa čak u nekim slučajevima i nasilno ističu kako smo na pravom putu za članstvo zemljama europskih obitelji. Ali zato narod sam odlazi u Europu i dalje budući da su napokon spoznali da je put njihovih političkih vođa nesiguran i čista farsa. Nije li političko nasilje i što pojedini mediji naklonjeni svojim političkim partijama i njihovim liderima o stanju u našem društvu govore isključivo afirmativno, a u neobranjivim situacijama njihovih aktivnosti ostaju neutralni bez ikakvog kritičkog osvrta na njihov rad, dok u startu napadaju svaku ideju oporbe?
Prisjetimo se samo ovih dana kakva je rafalna paljba tih medija bila okrenuta protiv prof. dr. Slave Kukića kad je objavljena vijest kako će on biti kandidat ispred SDP-a za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Napad je bio orkestriran kako bošnjačka strana ponovo želi majorizirati Hrvate te da se priprema nova politička platforma kako bi tom najmalobrojnijem narodu bošnjaci ponovo izabrali nelegitimne predstavnike. Nakon saopćenja SDP-a kako još nisu ni razmatrali kandidaturu za Predsjedništvo BiH medijski politički vjetrovi su naglo utihnuli. Slično je bilo i sa HDZ 1990 koja je najavljivala svoj izlazak iz Hrvatskog narodnog sabora (HNS-a) uz obrazloženje da to tijelo nije opravdalo svoj cilj i da se stavilo u službu HDZ-a Dragana Čovića koji njime vješto manipulira. Međutim kad je Devedesetka na Saboru zaključila da ipak ostaje u HNS-u prestala su sva nagađanja spomenutih medija da bošnjačka strana nastoji razbiti HNS kako bi pri sastavljanju vlada za koalicijskog partnera uzeli sebi privržene s ciljem majorizacije Hrvata.
Ne mogu ovom prigodom, a da ne podsjetim na činjenicu kakvo je poliičko nasilje vršeno nad profesorom Sveučilišta u Mostaru Slavom Kukićem i profesorom Gimnazije u Mostaru i predsjednikom Sindikata Josipom Milićem kako bi ih sprječili u javnom iznošenju svojih političkih osvrta o nečasnim radnjama pojedinih političara i društvenom stanju. Budući da u tome nisu uspjeli , uslijedilo je fizičko nasilje. Brutalno su fizički napadnuti i pretučeni, Kukić u kabinetu Sveučilišta, a Milić u dvorištu Gimnazije.
Umjesto kulture dijaloga koja bi morala biti svojstvena svakom demokratskom društvo, kod nas se već odavno ideje koji nisu po volji vladajućih partija dočekuju na nož. Uz to, od drugačijih mišljenja se širi strah kao navodnih rušitelja društvenih vrijednosti kako bi zadržali vladavinu. Najveći problem u svemu tome su, kao što često ističem, predrasude i presuđivanje na prividu.
Krajnje je žalosno kako su naše vladajuće elite i njihovi odani prateći timovi neprijateljski raspoloženi prema svojim kritičarima. Umjesto toga, zdrav razum nalaže kako bi im trebali biti zahvalni budući da kritički stav pojedinaca i građana prema sustavu i nositeljima vlasti predstavlja najveći stupanj domoljublja. Ma ne, oni takve etiketiraju nacionalnim izdajnicima. Unatoč svim etiketama koje spočitavaju svojim neistomišljenicima, zna se već odavno tko je izdao narod BiH.