O Bleiburgu se pola stoljeća nije smjelo u Jugoslaviji ni misliti, a kamoli govoriti

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Dojučerašnji, a sada počasni predsjednik HKD Napredak, mons. Franjo Topić još 2003. pisao je o Jasenovcu i Bleiburgu, načinu na koji treba pristupiti i jednom i drugom, različitim gledištima i njihovim razlozima. Hercegovinainfo podsjeća na njegova razmišljanja:

Piše: prof.dr. Franjo Topić

Želi li se do istine i kojim putem

I ovih se dana potvrđuje ispravnom ocjena da je na ovim prostorima previše povijesti. U Hrvatskoj su se, a i s razumljivim odjekom u Bosni i Hercegovini, stjecajem povijesnih okolnosti istog dana obilježavala ova dva metaforička mjesta. Ona će ostati još dugo mjesta podjela i različitih pogleda i ocjena. Nije to ni sporno, no sporno je što je ko nekih primjećeno da i ne žele da se dođe do istine koliko god to bilo teško i složeno. Prije svega valja jasno kazati da je zločin ubiti i jednog nevinog čovjeka.

Također svaki zločin treba ne samo verbalno osuditi, nego i pravno procesuirati. Verbalna osuda spada na svakog čovjeka i svaku instituciju i organizaciju, a procesuiranje na državne institucije. Opraštanje spada na one koji su pogođeni zločinima. Priča o točnim brojkama stradalih u Jasenovcu i Bleiburgu je po svemu ispolitizirana i nikad se nije željelo doći do preciznije brojke. Čak i danas je moguće vrlo jednostavno doći do dobro pouzdane brojke.

O Bleiburgu se pola stoljeća nije smjelo u Jugoslaviji ni misliti, a kamoli govoriti

Zašto se kod popisa stanovništva ne bi uvela rubrika o stradalima u II. svjetskom ratu. Apsolutna većina ljudi i danas zna gdje su im i od koga su stradali njihovi roditelji, rođaci i drugi preci. Očito se nije imalo volje i očito je da se namjerno nije htjelo to istražiti. Brojke su služile za stalna prepucavanja o inoako dovoljno velikom zlu te su i one postale dio strašnih zločina.

O Jasenovcu se govorilo i pisalo beskrajno, svakom knjigom od Novaka, Dedijera, Živojinovića, Bulajića, Terzića i drugih brojke su se povećavale i krivnja cijelom hrvatskom narodu umnožavala, a o Bleiburgu se pola stoljeća nije smjelo u Jugoslaviji ni misliti, a kamoli govoriti, pisanje da i ne spominjemo. I stoga je u svijesti većine naših suvremenika Bleiburg ostao neki kolateralni incident, a ne strašna tragedija. Ako se prelistaju i sadašnje novine, onda se vidi pogotovo ovdje u BiH da nema ni blizu tekstova o Bleiburgu kao o Jasenovcu i da nisku kriteriji ni blizu isti. I ovaj se put potvrđuje nevjerovatna istinitost izreke da pobjednici pišu povijest, kao da je time laž postala istina.

Nitko nije ni prozvan

Neka se kaže tko je odgovarao za Bleiburg. I danas ima živih Basta, Nagya i drugih ubojica nevinih ljudi u Bleiburgu i nijedan nije ni prozvan, a kamoli na sud pozvan. Mnoge ubojice iz Jasenovca su procesuirane i osuđene, a nijedan iz Bleiburga. Posve je razumljivo da je bilo odgovornih u Bleiburgu iz Pavelićeva režima, no čak ni za njih nije organiziran nijedan sudski proces pa makar i farsičan. Posve je ljudski razumljivo, ali nije opravdano, da krivi za tragediju Bleiburga žele učiniti sve da ne budu otkriveni i da ne odgovaraju.

Ali bi bilo pošteno da barem šute, no oni znaju da stalnim ponavljanjem i iskrivljivanjem činjenica laž za mnoge postaje istina i to im je uspjelo kod znatnog broja današnjih ljudi. Zanimljivo je da čitava plejada novinara i drugih misli da Bleiburg praktično i nije zločin jer su tamo pobijene “poražene snage”. Ako ćemo tom logikom ići, onda su i za Ratka Mladića jadni Srebreničani bili “poražena strana”, zamislite kako to zvuči zastrašujuće!

Strašna je zamjena teza da je za pokolj nevinih, odvojimo ih od krivih, odgovoran isključivo Pavelić i njegov režim jer ih je poveo u bespuće, a ispada da nisu krivi oni koji su ih pobili. Očito je da ta teza treba onima koji su tamo krivi i odgovorni i koji su i danas živi i koji time brane svoje zločine.

Očito je da to sustavno rade i oni koji su idejni nasljednici onih koji su pobili nevine ljude u Bleiburgu. Svi se slažu da zločini ne zastarijevaju, a zanimljivo je da nitko i ne pokušava tražiti proces, a ne osudu, za sudionike zločina u Bleiburgu. Nema pomirbe na zločinima. I nije pitanje dobrote i tolerancije da se za zločin kaže da je dobar.

Ono što je moguće i što treba podupirati jest da oni koji su stradali i njihova rodbina u sebi nemaju mržnje i smognu snage oprostiti, ali ne da se time zaniječe samo zlodjelo. Ostaje dobar primjer da je Račanova vlada barem rekla da je i Bleiburg zločin. Treba se po istim kriterijima odrediti i prema Jasenovcu i prema Bleiburgu. Treba prirediti obilježavanja u dva različita dana i trebaju otići i održati po istim kriterijima sastavljene govore svi, predsjednik države ili netko drugi, biskup ili netko drugi.

Ljudski i vjernički

Kad će to biti moguće? Bojim se dok se to ne dogodi da neće biti ispravnog odnosa prema Jasenovcu i Bleiburgu. Ovako se moglo isčitavati da su u ova dva mjesta bile dvije Hrvatske, podijeljene prije svega po političkim opcijama. Radi prepuštanja pokojnih pokoju i radi smirivanja živih valja svim sredstvima težiti, tražiti i ustanovljavati istinu. Jasenovac i Bleiburg su činjenice i dio naše kolektivne prošlosti i nju treba prevladavati, al ne politizirajući i ideološki, nego ljudski i vjernički.

Trebala bi prije svega Katolička crkva, a i ostale vjerske zajednice naći načina da se ova dva stratišta, naravno sa svim njihovim razlikama i specifičnostima, obilježavaju na dostojanstven način i sa svim pijetetom. Poštovanje mrrtvih i molitva za mrtve je dio ljudskih, narodnih i vjerskih obveza.

Share.

Comments are closed.