Piše: Kristina Spajić-Perić/Republikainfo.com
Polufinale pade na obljetnicu genocida u Srebrenici i eto ti ga na. Ujedno izbori za dva i pol mjeseca. Da su naručili oni kojima to treba, ne bi bolje. Koincidencija kakva se može dogoditi samo u BiH.
Neki dan me zovu kolege uoči utakmice Hrvatska-Danska, kažu jel to kroz Stolac vozaju zastavu Danske na automobilu. Jesu rekoh, a sve se lijepo šeruje na društvenim mrežama uz huškačka prisjećanja na ratne godine, jer je valjda samo ovdje bio rat i narod patio, a drugdje nije, a što sa utakmicom dakako nema nikakve uzročno-posljedične veze, osim u oboljelim umovima.
Međutim, rekoh, hajmo zanemariti. Uvečer je utakmica, zašto od mirnog gradića na Bregavi praviti slučaj, kad to nije. Nema zapravo mirnijeg i ugodno dosadnijeg i ljepšeg mjesta za život. I ostade tako.
I pobjedi Hrvatska Dansku, zaboravi se onaj pojedinac koji je “u inat navijanjem” prizivao incident. I eto polufinala ubrzo. Neki dječak – 10 – 12 godina i “Nož žica, Srebrenica” nakon utakmice. Ne zna mali šta priča. Da je itko ozbiljno sjeo, pa mu objasnio koliko je majki zaplakalo zbog tog pokliča, ne bi to više izgovarao. Međutim, mostarski mediji ‘odgovorno izvješćujući’ pustiše snimak, a sarajevski jedva dočekali.
Oni kao u Sarajevu navijaju za Hrvatsku, a mi u Širokom i Mostaru svi pljujemo Bosnu, i razvlačimo žicu i nosamo noževe i biti ćemo novi Vasići i stari koljači. Licemjerno, kako samo tamo pojedini mediji znaju.
Sve nas strpaše u isti koš. U ravni, k’o kad bi im se reklo da mi u Hercegovini s tugom gledamo na zločin u Srebrenici, a jesmo, a oni nam eto u Fojnici napadoše časnu sestru. Jesu li ti neodgojeni dječaci svi Hrvati i Bošnjaci!?
Zašto kolege novinari trče odmah u torove, umjesto da objektivno rekoše da su to samo raspušteni balavci. Zašto razapinju onog malog iz Mostara, gurajući ga u ravan s odraslim Vasićem, a ove iz Fojnice i ne spominju.
Jao onima koji u ovakvoj zemlji potenciraju samo loše, premda je dobra kudikamo više, a sve za rješavanje vlastitih frustracija i osobni probitak.
Jao onima koji su nesvjesni koliko je breme i odgovornost na plećima onih koji se bave izvješćivanjem u zemlji sa tri istine, u zemlji u kojoj se jedan dan vijore zastave Turske i dočekuje Erdogan, a drugi dan strastveno navija za svjetske prvake, u zemlji u kojoj zbog jednostranog izvješćivanja ili pak i obične istine može pasti mrtva glava.
Ovdje se valjda ni obična utakmica ne može odgledati mirno, s naklonom Livnjaku Daliću, iz Kraljeve Sutjeske Lovrenu, iz Zrinjskog Modriću, iz Veleža opet Daliću…
To su naši sinovi, prisvojeni i priznati u Hrvatskoj i cijelom svijetu.
Hajmo ih gledati ljudski, oni su naši, nas Bosanaca i Hercegovaca više nego Danci, Rusi i Francuzi. Oni su nikli tu negdje u susjedstvu, krenuli s napuklom loptom na betonu, ponijeli samo srce. Kako ih ne voljeti, barem mrvicu više nego Dance. Zašto trovati uspjeh posve čistih momaka koji nikoga ne vrijeđaju, osim što vole svoje, zašto ne identificirati zlo, ustanoviti uzrok i raditi na njegovu uklanjanju.
Zašto i zapravo kome grijati atmosferu u zemlji u kojoj je ionako najtraženiji artikal viza i putovnica.