SRCE VUČE: Kata je živjela u Austriji, ali mir je našla tek kod kuće, na tkalačkom stanu

„Nitko živ mi nije mogao vjerovati kolika je moja želja za povratkom. Tamo sam radila, a ovdje sam živjela. Nostalgija je uvijek bila jača od svega. Aktivno sam u Kufsteinu sudjelovala u humanitarnoj organizaciji pri župi te je ta suradnja ostala do danas. Sve ovo što uradim šaljem tamo kako bi se prodalo u humanitarne svrhe. Taj novac se daje najpotrebnijima od naših iz župe Uzdol pa sve do misija.“, priča Kata.




Kata je rođena kao jedanaesto dijete u obitelji Marić u Donjoj Vasti, nadomak prelijepog  i ujedno strašnog kanjona Volijak. U ovoj obitelji djeca su umirala često za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i poslije. Dogodilo se da je čak dvoje djece umrlo u jednom tjednu. To sasvim dovoljno govori o težini života u ovim krajevima. Jedan Katin brat je stradao padom sa strašnih stijena nadomak Volijaka. Svoje dječje i djevojačke dane Kata je provodila kao i ostala djeca u Donjoj Vasti i župi Uzdol.

O svojoj mladosti Kata s radošću priča: „Uvijek me zanimalo tkanje i vezivo. Jednostavno sam to voljela, ali nisam imala priliku  puno raditi. Vrlo mlada  zaljubila sam se u jednog dečkića iz sela koji je bio najljepši. Imao je zelene oče, crnu kovrdžavu kosu. Uzeli smo se veoma mladi; sa 18 i 19 godina. Jozo je još poslije morao u vojsku.“

Nakon povrataka iz vojske Katin muž Jozo Karača kao brojni iz ovih krajeva otišao je u svijet trbuhom za kruhom. Život ga je odveo u Austriju gdje je radio po različitim tvornicama i „bauštelama“.

U Austriji, odnosno u Kufsteinu  je zaradio i mirovinu. Za to vrijeme supruga Kata je odgajala djecu. Svome mužu pridružila se 1990. godine kada su joj u Mostaru dijagnosticirali zloćudnu bolest, leukemiju. Međutim, u Austriji se pokazalo da su zdravstveni problemi sasvim drugačiji i da su izliječivi. U to vrijeme izbije rat u Hrvatskoj i BiH te Kata ostaje u Austriji i nađe posao u Kufsteinu gdje zarađuje mirovinu.

„Jozo je otišao u svijet sa 20 godina. Kada god bi dolazio iz Austrije obilazio je rođake i prijatelje te pomagao kome je što trebalo. U tome je imao uvijek moju potpunu podršku. On je kao najstariji školovao i pomagao svoju braću i sestre.“. – radosno priča Kata o svom Jozi.

Nakon ostvarivanja mirovine Kata i njezin suprug Jozo vratili su se u Karače u Donju Vast gdje provode svoje ugodne umiroviljeničke dane. Njihove kćeri Anđa, Ivka, Marina i Josipa su u Austriji i Zagrebu, ali svaku prigodu koriste kako bi bile kod roditelja u Donjoj Vasti. Dok su novinari Ramskog Vjesnika razgovarali s njom pristigla je i najmlađa kćer Josipa.

Katina i Jozina obiteljska kuća u Donjoj Vasti nalazi se u Karačama odakle puca pogled na kanjon Volijak. Teško je ne zastati i ne zamisliti se nad tim pogledom i tom ljepotom.Dvorište uređeno kao iz neke bajke. Općina Prozor-Rama je Karačama izgradila prije dvije godine asflatni put što je ovom zaseoku u Dnjoj Vasti posebno velik dar i daje mu veliku vrijednost.

Prava bajka je u podrumu kuće, odnosno „mogazi“. Odmah sa ulaza ugleda se drvena škrinja – „baula“. Na njoj zastade pogled. Kao neko blago iz gusarskih pohoda nalaze se različiti ručni radovi; tkane torbice, narodna nošnja, vezeni ukrasi, ručno izrađene ogrlice, ukrašena uskrsna jaja i niz drugih pažljvo ukrašenih korisnih predmeta.

Kata priča o svemu što je otkala ili izvezla. Svaka ta tkanina ima svoju priču i svoju posebnu poruku izvezenim ukrasom ili natpisom.

„Nitko živ mi nije mogao vjerovati kolika je moja želja za povratkom. Tamo sam radila, a ovdje sam živjela. Nostalgija je uvijek bila jača od svega. Aktivno sam u Kufsteinu sudjelovala u humanitarnoj organizaciji pri župi te je ta suradnja ostala do danas. Sve ovo što uradim šaljem tamo kako bi se prodalo u humanitarne svrhe. Taj novac se daje najpotrebnijima od naših iz župe Uzdol pa sve do misija.“, priča Kata.

Kata svoju želju iz djetinjstva i majčine savjete u potpunosti ostvaruje kroz vez i tkanje.

Na vezenim rukotvorinama i na ukrasnim vrećicama za lavadnu brojni su motivi; božićni, uskrsni i motivi sa ramske narodne nošnje. Svaki taj rad je unikat. 
Tkalački tradicionalni stan ojačan željeznom konstrukcijom svakodnevno je aktivan. Kata na njemu tako vješto tka kao da je cijeli život samo to radila.
Preslice su aktivne toliko da su baule pune različitog otkanog i vezenog materijala. Tu je i  narodna nošnja koju Kata s ponosom naglašava. Neki dijelovi  muške i ženske nošnje su stari i preko stotinu godina te će sigurno doživjati još puno ljeta uz ovaku brižnost.
Na pitanje može li se ovdje te rukotvorine prodavati Kata je kazala kako ovdje nema dovoljno kupaca i da su radovi skupi za naše uvjete. Ipak, rado bi prodavala i ovdje kada bi postojala mogućnost.

„Sve ovo što ja radim, rado ću pokazati svakome, posebno mladima.  Ako ima netko zainteresiran naučiti vesti i tkati rado ću pokazati. Žao mi je da se ovo izgubi. Uz učenje kako vesti i tkati može se humanitarno djelovati i pomoći drugima.“ – Zaključila je Kata.
(Republikainfo.com)

Komentari:

No comment.

Ni'ko ni za što

Top teme

Trach

Promo

Kolumna