Stoljeća katoličanstva u gradu Drinskih mučenica

Nakon što smo se u proteklome vremenu, barem u kratkim crtama, napismeno osvrnuli na život i djelovanje Katoličke Crkve i njezinih članova u Višegradu i njemu susjednim mjestima Ustiprači, Međeđi, Vardištu, Uvcu i Rudom, a potom u Rogatici, Mesićima, Kukavicama Donjim, Podžeplju, Hrenovici i dijelu Glasinačkoga polja, mjestima koja pripadaju župi Goražde, kao i Sjetlini i Prači, krajevima koja su zbog lakše pastorizacije naknadno izdvojena iz ove župe i pripojena novoutemeljenoj župi Pale, dolazimo i do sama središta ove prostrane istočnobosanske župe – grada Goražda, mjesta natopljena krvlju blaženih Drinskih mučenica.

 

(foto1: Stara župna crkva Presvetoga Srca Isusova u Goraždu s razglednice)

 

 

Piše: Anton Šarac/Katolički tjednik

 


Grad Goražde, nekada poznato srednjovjekovno trgovište u vlasti obitelji Hranića-Kosača, u pisanim se izvorima prvi put spominje 1376. godine. A usporedo s razvojem grada, odvijao se – ovisno o određenim povijesnim prilikama – i život Katoličke Crkve u njemu. No, koliko god povijest Crkve u ovome kraju bila mučna i teška, uz sve njezine uspone i padove, pa čak i kada je bila svedena na to da je katoličko stanovništvo bilo gotovo iščezlo s ovoga prostora, svijest da ovdje davno zasađeno stablo nije lako iščupati, i danas pruža nadu u vedriju budućnost i daje snagu za novi život.

 

Svjedoci katoličke prisutnosti



(Svečana procesija kroz središte Goražda sa župnom zastavom Presvetoga Srca Isusova)

 

Nekoliko je lokaliteta oko grada Goražda koji i danas, poslije toliko stoljeća, svjedoče i o kršćansko-katoličkim korijenima ovoga kraja. Naime, nedaleko od grada, uzvodno uz Drinu, na predjelu Crkvine-Kalac, otkrivena je jednobrodna srednjovjekovna crkva, dimenzija 8,6x5,6 m, s potkovičastom apsidom. U sredini naosa nađene su i tri grobnice s pločama te stoga povjesničar umjetnosti Zdravko Kajmaković (1929.-2009.), koji je ovaj lokalitet i istraživao, smatra da ova građevina predstavlja mauzolejsku crkvu. Upravo takve srednjovjekovne crkve s potkovičastom apsidom registrirane su i na području Dalmacije, a jedna je od njih i krunidbena crkva kralja Zvonimira, crkva sv. Petra i Mojsija u Solinu.


(Župnik vlč. Ljubomir Ivan Roje sa župljanima ispred župne crkve u Goraždu 30-ih godina prilikom obreda blagoslova zvona)

 

Također, u neposrednoj blizini grada, premda ne svi na teritoriju ove župe, nalaze se lokaliteti s nazivom križ (križ dolazi od latinske riječi crux). Jedan je Križevac istočno od grada, iznad sela Odžaka, drugi je Križevac iznad rijeke Osanice uz prometnicu Goražde - Foča, a treće je naselje Križevci, odnosno srednjovjekovno mjesto Križevo, na putu od Goražda prema Čajniču. Iako sva tri u neposrednoj blizini Goražda, posljednja dva pripadaju fočansko-čajničkom području i susjednoj Mostarsko-duvanjskoj biskupiji.



Plemićka obitelj iz Goražda



Istodobno, znamenita i u Habsburškoj Monarhiji proslavljena brinjska i senjska plemenita obitelj Vučetić-Vuchetich zapravo je nekadašnja bosansko-humska plemićka obitelj s područja Goražda koja je, nakon pada Hercegovine pod Osmanlije 1482. godine, raseljena po zapadnim i južnim krajevima današnje Hrvatske. Prvi se spomen o ovoj plemićkoj obitelji nalazi u testamentu bosanskoga plemića Pribislava Vucheticha, viteza od Bosne, od 25. ožujka 1475. No, prvi koji je - bježeći pred Osmanlijama - u Senj i Brinje došao iz Goražda, zajedno s nekoliko članova ove obitelji, bio je Radman Vučetić koji je, u poodmaklim godinama života, 5. kolovoza 1569. od cara Maksimilijana II. u Beču stekao carsko plemstvo i grb, i to zbog posebnih zasluga u borbama protiv Osmanlija. Uz to, car Leopold I. godine 1652. potvrdio je vojvodi Pavlu Vučetiću i njegovoj djeci Jurju, Vuku, Petru i Filomeni plemstvo, a njegovi unuci Lovro i Mihovil uživali su velika imanja koja im je dodijelio isti vladar. Plemstvo je ovoj staroj goraždanskoj obitelji potvrđeno i na sjednici Hrvatskoga sabora 1753. godine. Danas, nažalost, u Goraždu više nema Vučetića. Međutim, jedan je dio ove plemićke obitelji, o kojoj su očuvani dokumenti u Državnome arhivu u Dubrovniku, poslije pada Hercegovine naseljen i u Dubrovnik, a grana tih Vučetića, opet kao katolička, raširena je uskoro i po Boki kotorskoj, Hvaru i Viru. Nesumnjivo je stoga da je ovaj kraj još u prvim osmanlijskim upadima ostajao bez svoga katoličkog pučanstva, kao i da je dio njih raznim prevjeravanjima i višestoljetnim nametima otpadao od svoje vjere.



Utemeljenje župe Presvetoga Srca Isusova



Unatoč tome, iako u vrlo malome broju, već sredinom 19. stoljeća katoličku vjeru javno iskazuju potomci ovdašnjih malobrojnih preživjelih katolika. Tako se uspostavom austrougarske uprave u našoj zemlji klima za ovdašnje katolike barem djelomično promijenila nabolje. Istodobno, katolički je element - s tadašnjom industrijalizacijom ovih krajeva - od tada bio znatno ojačan i brojnim katoličkim radnicima i službenicima, koji se u ovim krajevima, zajedno sa svojim obiteljima, nastanjivahu krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
Također, u samome su gradu Goraždu, nakon Berlinskoga kongresa i uspostave austrougarske uprave u BiH, a koncentracijom većega broja vojnih snaga s ciljem čuvanja istočnih granica tadašnje monarhije, izgrađene tri vojarne, koje su svojim izgledom ujedno i definirale kasniji izgled ovoga grada.
Zbog velika broja vojnika smještenih u tim vojarnama, a ujedno - u promijenjenim prilikama - i za rastući broj katolika civila, u Goraždu je 1887. godine osnovana vojna kapelanija. Premda je vojni kapelan ujedno bio i dušobrižnik za ovdašnje katolike civile, u nadolažećim se godinama ukazala potreba za utemeljenjem samostalne župe. Naime, premda se u Imeniku klera i župa Vrhbosanske nadbiskupije iz 1910., kao i u Šematizmu Nadbiskupije vrhbosanske iz 1961. kao godina osnutka goraždanske župe, odvajanjem od župe Sarajevo, navodi 1897., arhivska dokumentacija navodi isključivo 1899. kao godinu utemeljenja župe Goražde i imenovanja prvoga župnika. A kako civilna vlast – po imenovanju župnika - uz postojećega vojnoga kapelana, nije priznavala utemeljenje župe Goražde i imenovanje civilnoga župnika, nego ga smatrala tek privatnom osobom, goraždanski su katolici zajedno sa svojim župnikom 23. studenoga 1899. organizirali prvu skupštinu katolika Goražda s koje su najprije uputili pisanu zahvalu nadbiskupu Josipu Stadleru za utemeljenje župe i imenovanje župnika, a istodobno i zatražili njegovu intervenciju kod Zemaljske vlade kako bi se kotarska vlast u Goraždu što prije službeno izvijestila da je u tom gradu utemeljen rimokatolički župni ured. Kao potpisnici izjave navode se predstavnici 51 katoličke obitelji iz grada Goražda. Tako je već krajem studenoga 1899. kotarska ispostava u Goraždu službeno primila obavijest od Zemaljske vlade da je u tome gradu uspostavljena župa Presvetoga Srca Isusova i imenovan prvi župnik u osobi vlč. Ivana Zlatunića Dolinca.

Nadbiskup Stadler posvetio crkvu



Već sredinom sljedeće, 1900. godine izabran je Crkveni odbor koji su činili najzauzetiji goraždanski katolici, a sam župnik posebno je hvalio zasluge mjesnoga ljekarnika Eduarda Jezewicza i urara Josipa Leitmeyra.
Prema Historijatu župe, župna crkva Presvetoga Srca Isusova u Goraždu sagrađena je 1889. godine, a posvetio ju je prvi nadbiskup vrhbosanski Sluga Božji Josip Stadler. Ta se divna crkva, građena od klesana kamena, sa zvonikom na preslicu, nalazila na blagom uzvišenju nad Goraždem, i kao takva dominirala gradom, a s njezina se platoa pružao sveobuhvatan pogled na cijeli grad. Do crkve je vodilo široko stepenište zvano Jeruzalemski put, jer su sa strane – zauzetošću prvoga župnika i članova Crkvenoga odbora – uz stepenište postavljene postaje Križnoga puta. Tako su već s prvim godinama 20. stoljeća počeli i bolji dani za ovu mladu župu. Kako je od 1905. godine sjedište vojnoga kapelana iz Goražda premješteno u Foču, tako je i župa Goražde službeno preuzela i crkvu, a uz civile, župnik je ujedno od tada bio i dušobrižnik za ovdašnje vojnike katolike. Već u to vrijeme u užem dijelu grada živjela su 162 katolika. Za svu svoju djelatnost župa je tih godina primila izdašnu pomoć Društva sv. Bonifacija iz Njemačke, a također i župnu zastavu Presvetoga Srca Isusova koja je od tada, do sloma župe u Drugome svjetskom ratu, redovito nošena na svim procesijama kroz grad.



Prva župna kuća u središtu grada



Prvi je župnik, kako je navedeno, od studenoga 1899. do veljače 1901. bio vlč. Ivan Zlatunić Dolinac. Njega je, do rujna 1902., naslijedio vlč. Anto Alaupović, koji je u središtu grada, uz glavnu gradsku ulicu, kupio kuću s vrtom do obale rijeke Drine i uredio je za župnikov stan i ured. Od rujna 1902. do svibnja 1921. vlč. Alaupovića naslijedio je vlč. Josip Matišić, koji je, uz ostalo, župnu kuću dogradio, dodatno uredio te u prizemlju kuće napravio i kapelicu. U međuvremenu je, privremeno 1905., na župi djelovao vlč. Franjo Kopić. Matišića na župničkoj službi u Goraždu nasljeđuje vlč. Andrija Antunović, za čijega je župnikovanja na teritoriju ove župe u jesen 1922. održana i prva krizma. Od srpnja 1925. do 1940. godine službu župnika obavlja vlč. Ljubomir Ivan Roje koji je 1930-ih godina nabavio, blagoslovio i postavio zvona na župnu crkvu u Goraždu, dodatno obnovio župnu kuću te ogradio veliko katoličko groblje u naselju Obarak, na istočnome ulazu u Goražde. Kratko vrijeme nakon vlč. Roje, od srpnja do studenoga 1940., župu je preuzeo vlč. Anto Weiss, a od tada do 1942. župnik je bio vlč. Ivan Miletić.
Od jeseni 1921. župno je sjedište, zbog lakše pastorizacije prostrane župe – a dovršetkom izgradnje željezničke pruge – iz Goražda preneseno u Višegrad.

Od tada bi župnik dva do tri puta mjesečno, kao i uz svetkovine, dolazio iz Višegrada u Goražde služiti sv. Misu. Tadašnji je župnik, kao i njegovi prethodnici, na pastoralnoj brizi imao Višegrad, Goražde, Rogaticu, Praču, Sjetlinu i druga manja mjesta ove župe, kao i obližnje gradove Foču i Čajniče u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Stoga su u ta vremena pojedini svećenici iz Sarajeva, u dogovoru sa župnikom, o važnijim svetkovinama znali pohoditi koji od ovih gradova. Goraždani tako pamte trodnevni pohod vlč. dr. Krunoslava Draganovića koji je o Božiću 1939. godine posjetio goraždanske vjernike. U župnoj je crkvi u Goraždu tada služio Misu Polnoćku, kao i jutarnju božićnu Misu.



Bogat život Crkve između dva svjetska rata



Iako je i goraždanska župna crkva, kao i mnoge katoličke crkve, ponajprije na istoku BiH, nakon 1918. godine proživljavala jednaku sudbinu, odnosno da ju je tadašnja kraljevska vlast iz Beograda proglašavala državnim ili čak vojnim erarom, neovisno o tome što je već 1905. ova crkva službeno prešla u ruke župe Goražde, trebalo je proći nekoliko godina da stvar bude pravedno riješena i taj Božji hram ponovo bude predan crkvenoj vlasti. Međutim, sve to ipak nije umanjilo iznimno bogat život Crkve u ovome gradu koji se, posebno 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća, odvijao na mnogim područjima – od župne crkve i kuće, obiteljskih domova, javnih crkvenih svečanosti, do mjesne škole.
Prema župnikovoj statistici za 1927. godinu, u mjesnoj je Osnovnoj školi bilo 18 katoličke djece, a vjeronaučnu im je nastavu, u skladu s preporukom župnika, održavala mjesna učiteljica katolkinja Vjera Proche, rođ. Mažuranić. Uz župnika, glavne poslove u životu ovoga dijela župe vodili su članovi Crkvenoga odbora, a od 1931. Odbor u Goraždu, na čelu sa župnikom vlč. Rojom, činili su Josip Višnjić, Andrija Nogl, Tomislav Kogoj i Alois Kulier.
Nakon što je sjedište župe premješteno u Višegrad, tadašnji je župnik vlč. Antunović želio da se o župnoj kući, u vrijeme njegova izbivanja iz Goražda, brine jedna katolička obitelj. Stoga je od početka 20-ih godina dotadašnja domaćica u župnoj kući gđa Vincenca Trdina, sada s obitelji, sve do početka ratnih zbivanja živjela u župnoj kući, redovito je održavala i župnika dočekivala.



Znameniti katolici rođeni Goraždani



Ovakav plodan život vjernika Katoličke Crkve u Goraždu dao je i jedno duhovno zvanje iz ovoga grada. Naime, nekadašnji revni ministrant u katoličkoj crkvi Srca Isusova u ovome gradu Anto Baković, rođen 4. srpnja 1931. u obitelji Stojana i Jelke, rođ. Marković u Goraždu, na Petrovo 1959. godine zaređen je za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Don Anto, između ostaloga i autor triju knjiga o ovom kraju, od kojih “Dječak s Drine” najbolje oslikava život u ovom gradu do kobne 1941., preminuo je 2017. godine u Zagrebu. Inače su Bakovići, kao ugledna i imućna katolička obitelj, u Goraždu posjedovali dvije veće obiteljske kuće, a u jednoj se od njih, nažalost srušenoj početkom jeseni 2010., dogodilo prvo svjedočanstvo o ubojstvu bl. Jule Ivanišević i susestara Krizine, Antonije i Bernadete -  poznatijih kao Drinske mučenice. 

Istodobno, u ovom su gradu rođene i dio djetinjstva provele i druge znamenite osobe katoličke vjeroispovijesti koje su ime svoga rodnoga grada pronosile svijetom. Neki su od njih i August Karlo pl. Marić, rođen 25. ožujka 1885. u Goraždu, gdje je njegov otac Adalbert u to vrijeme bio kotarski i okružni predstojnik. Nakon završetka Vojne akademije u Bečkom Novom Mjestu bio je dugogodišnji istaknuti vojni časnik Austro-Ugarske Monarhije. Za svoj je rad odlikovan brojnim priznanjima, a također i primljen u plemstvo. Preminuo je 1957. u Zagrebu.
Također, prof. dr. sc. Dragutin Tomić, rođen 3. travnja 1912. u Goraždu, bio je jedan od prvih doktora znanosti s ovoga prostora i jedan od osnivača Stomatološkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Objavio je više od stotinu znanstvenih radova te 14 knjiga s područja stomatologije. Istodobno, bio je član brojnih domaćih i međunarodnih medicinskih udruga, a za svoj je životni rad zavrijedio mnoga odličja, od kojih izdvajamo Orden rada sa zlatnim vijencem bivše države. Preminuo je 2000. u Zagrebu.



Rijeka Drina grobnica mučenika




(Molitva i svijeće pred spomen-obilježjem bl. Drinskim mučenicama)

 

Nad procvalim životom Katoličke Crkve u Goraždu, koji je potrajao četiri desetljeća od osnutka župe, već u jesen 1941. nadvili su se tamni oblaci. I ovaj je grad tada počeo osjećati sve nedaće Drugoga svjetskog rata, koji je uistinu bio prijeloman trenutak za Katoličku Crkvu na ovom području. Tako od studenoga 1941. ni župnik više nije mogao doći iz Višegrada. Počeo je strašan pogrom nad nevinim stanovništvom Podrinja, pa tako i nad katolicima, od kojih su mnogi završili u hladnoj Drini i nikada nisu pronađeni, a brojni zauvijek protjerani. Među onima koji su u jesen i zimu 1941./1942. ubijeni u ovome gradu, jesu i već spomenute četiri časne sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi, dovedene iz samostana na Palama, koje su 15. prosinca 1941., braneći redovničku čast i čistoću, ubijene i bačene u rijeku Drinu. Neki su se od ovdašnjih katolika tada spasili bijegom u Sarajevo ili u unutrašnjost Bosne.
A koliko je ovo uistinu mučenička župa, govori i činjenica da su, uz brojne njezine vjernike i časne sestre Drinske mučenice, tijekom toga rata ubijena i njezina dva posljednja župnika: vlč. Ljubomir Ivan Roje (1898.-1945.) i vlč. Ivan Miletić (1913.-1943.), dok je treći župnik, vlč. Anto Weiss (1913.-1943.), koji je kao kapelan tijekom rata poslan na istočno bojište, 1943. godine kod Staljingrada zarobljen i u 30. godini završio ovozemaljski hod.



Tri desetljeća bez svećenika



Nakon Drugoga svjetskog rata prilike u Goraždu posve su se promijenile. Uz sve što se događalo u novostvorenoj državi, malo je tko razmišljao o zajednici katoličkih vjernika na obali Drine. Župna je crkva Presvetoga Srca Isusova, nakon što je poslije 1945. pretvorena najprije u konjušnicu a potom u skladište, 1957. godine bila gotovo urušena, a početkom 1960-ih potpuno uklonjena.

(don Anto Baković za života je dočekao da Drinske mučenice proglase blaženima)

 

Kada je, naime, don Anto Baković, u prvim godinama nakon svećeničkoga ređenja, došao u Goražde da kao mladi svećenik slavi Misu u svome rodnom gradu, tada je naišao na ovakav prizor: crkva u kojoj je kršten i u kojoj je primio prvu sv. Pričest, u kojoj je bio ministrant – bila je srušena. Ostali su samo dijelovi zida i kameni prag. Misu je stoga služio na katoličkome groblju. Istodobno, župna kuća u Goraždu, smještena u središtu grada (k.o. Goražde,  gr. ul. br. 31), s prostranim vrtom sve do obale rijeke Drine, a u sklopu koje se nalazila i manja kapelica, nacionalizirana je i najprije je u nju smješten porodiljni odjel mjesne bolnice, a kasnije je prenamijenjena u objekt s više stanova za bolničke djelatnike. Danas su u njoj drugi stanari, a cijeli objekt zahtijeva obnovu. Međutim, ipak se nešto očuvalo: goraždanska katolička obitelj Nemec čuvala je, nakon Drugoga svjetskog rata, misno ruho i crkveno posuđe iz prostora oduzete župne kuće u Goraždu, a naknadno sve to predala u Nadbiskupski ordinarijat u Sarajevo.
Uz manji broj nakon rata preostalih katolika, poslijeratna obnova i industrijski razvoj ipak su uvjetovali da se dio katolika iz drugih krajeva tadašnje države nastanio u Goraždu. Međutim, svi su ti katolici morali čekati više od tri desetljeća da ih svećenik barem pohodi i udijeli potrebne sakramente, a još duže da u svome gradu imaju Misno slavlje i kakav doličan prostor za svoje vjerske sastanke.



Obnovljena župa posvećena sv. Dominiku



Na poticaj i više molbi goraždanskih katolika, a poglavito članova obitelji Nemec, upućenih Nadbiskupiji u Sarajevu, katolički je svećenik nakon gotovo tri desetljeća ponovo počeo pohađati ovdašnje katolike. Međutim, kako je u ondašnjim komunističkim vremenima, poglavito nakon rušenja i oduzimanja crkava, bilo teško organizirati vjerski život na gornjodrinskom području, govori i podatak da su ovdašnji vjernici više od 30 godina bili bez sv. Mise. Tako je početkom 70-ih godina, kako je vidljivo iz arhivskih isprava, za cijelo područje Podrinja, s ciljem osiguravanja duhovne skrbi za katolike razasute Podrinjem poput mrvica, utemeljena Katolička misija za istočnu Bosnu, sa sjedištem na Palama. Tako je počela lagana i skromna obnova vjerskoga života u ovim krajevima. No, kako je pastorizacija ovih predjela s Pala bila otežana, osobito zimi, pokazala se potreba obnove župe u Goraždu. Stoga je 1986. godine, zahvaljujući upornosti i nesebičnoj zauzetosti vlč. Ivana Mrše, kupljena jedna obiteljska kuća, u kojoj je vlč. Mršo namjeravao smjestiti župni ured, stan za župnika, stan za časne sestre Kćeri Božje ljubavi koje su tada obećale nastaniti se u tom mjestu natopljenu krvlju njihovih sestara mučenica, kao i u prizemlju kapelicu. Međutim, trebale su proći tri godine dok civilna vlast nije odobrila službenu registraciju i utemeljenje, odnosno obnovu župe Goražde.
Tako je, nakon svih dobivenih dozvola, malo goraždansko stado, pod vodstvom marnoga i dobrog pastira vlč. Ivana Mrše, dočekalo 23. travnja 1989., dan kada je svečanom sv. Misom, koju je predvodio vrhbosanski nadbiskup mons. Marko Jozinović, u koncelebraciji nekoliko svećenika, među kojima je, u ime mostarskoga Ordinarijata, bio i tadašnji rektor sarajevske Bogoslovije, a današnji zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić, kao i u nazočnosti brojnih gostiju – predstavnika drugih vjerskih zajednica i civilnih vlasti, obnovljena župa Goražde i ustoličen prvi župnik obnovljene župe vlč. Ivan Mršo.
Prema sjećanju gospođe Ane Nemec iz Goražda, vlč. Mršo odlučio je da naslovnik i župe i nove kapelice bude sv. Dominik. A zbog čega sv. Dominik, a ne Srce Isusovo, priča gospođa Ana, vlč. Mršo je govorio: “A tko će mi od svećenika doći u Goražde na Srce Isusovo, kada se Srce Isusovo slavi i u Sarajevu i u mnogim mjestima”. Istodobno, bilo je to vrijeme kada su dominikanski redovnici, nakon više stoljeća, ponovo počeli djelovati u Bosni i Hercegovini, a vlč. Mršo je i na taj način htio dati poticaj plemenitu djelovanju redovnika, propovjednika sv. Dominika.
Prema očuvanoj evidenciji vlč. Mrše, godine 1987./1988., župnik je na području Goražda na popisu imao 111 obitelji u kojima su živjeli katolici, i to 99 u samome gradu i 12 u goraždanskome predgrađu Vitkovićima.



Irski svećenik u posljednjem ratu okupio katolike



Svega tri godine poslije počeo je novi rat, a s njim i nova stradanja. Goraždanski su katolici tako proživljavali sudbinu ostalih građana. No, prvi koji je tijekom posljednjega rata okupio goraždanske katolike bio je vlč. Patrick, irski vojni svećenik iz sastava međunarodnih mirovnih snaga smještenih tada u Goraždu. S obzirom na to da je župna kuća s kapelicom, premda ratnim djelovanjima dosta oštećena, bila nastanjena pripadnicima mjesne vojske, vlč. Patrick organizirao je procesiju katoličkih vjernika iz središta grada do katoličkoga groblja. Katolicima su se tada u procesiji i nazočnosti sv. Misi na groblju pridružili i njihovi pravoslavni i muslimanski susjedi, iskazujući i na taj način poštovanje prema katoličkoj zajednici i časnoj ulozi Katoličke Crkve na ovim prostorima. Bio je to dan, sjeća se i danas gospođa Ana Nemec, kada je oružje potpuno utihnulo, a ta je sv. Misa dala veliku snagu goraždanskim katolicima u tim teškim ratnim danima. Naime, vlč. Patrick, boraveći jedno vrijeme kod dominikanaca u Zagrebu, od tih je redovnika dopremio pomoć goraždanskim katolicima tijekom ratnih zbivanja, što je bio poticaj, bez obzira na teško stanje toga grada, da okupi tridesetak katolika ovoga mjesta i služi Misno slavlje. Poslije toga, još uvijek u vrijeme rata, služila bi se tek pokoja sv. Misa u prostoru za to prilagođenu uglavnom uoči Uskrsa, i to u Goraždu i u Vitkovićima.
Uspostavom mira u zemlji i u barem djelomično izmijenjenim prilikama nastojalo se obnoviti život Crkve u Goraždu. Stoga je vlč. Mršo dao obnoviti i nanovo urediti župnu kuću kako bi se u njoj na dostojan način mogla služiti sv. Misa i okupljati domaći katolici, ali i oni iz susjednih općina, koji su također bili pod njegovom pastoralnom brigom. Nakon Mršine smrti, župu su preuzeli drugi za ovu zajednicu zaduženi svećenici, a uz sve druge župnike, prema kazivanju gospođe Nemec, u posebnom sjećanju ovdašnjih katolika na njihov predan rad u župi ostali su vlč. Ivan Mršo i mons. Ivo Tomašević.



Katolička groblja u Goraždu



Osim župne kuće i kapelice sv. Dominika te spomen-obilježja bl. Drinskim mučenicama, jedno od svjedočanstava katoličke nazočnosti u ovome gradu jest i katoličko groblje u naselju Obarak. To je prostrano groblje, usred kojega se nalazi i oveći središnji križ, nastalo prije nešto više od 130 godina. Ono danas čuva brojna prezimena goraždanskih katoličkih obitelji, ali i brojnih katolika, vojnika iz vremena Austro-Ugarske Monarhije. Naime, nakon što je dugo vremena ovo groblje bilo neograđeno, zauzetošću dvojice goraždanskih poduzetnika Damira Martinovića i Amira Bekte, koji su pružili financijsku pomoć, kao i poduzeća Drina, groblje je uredno ograđeno i služi na ponos ovoj župi.
Osim spomenutoga počivališta mrtvih, katoličko se groblje nalazilo i uz nekadašnju župnu crkvu Presvetoga Srca Isusova u samome gradu, što je potvrđeno i prilikom poslijeratnoga iskopavanja temelja za izgradnju županijskih institucija u Goraždu, kada su pronađeni i dijelovi nadgrobnih spomenika, kao i posmrtni ostatci brojnih pokojnika. U tom je groblju u svibnju 1921. godine pokopan i goraždanski župnik vlč. Josip Matišić (1876.-1921.), čiji su posmrtni ostatci naknadno preneseni u danas jedino katoličko groblje u Goraždu.
A svojedobno su se i kod pravoslavne crkve u Sopotnici također ukopavali katolici, i civili i vojnici. Još u vrijeme kada je ovo područje istraživao arheolog Carl Patsch (1865.-1945.) iz Zemaljskoga muzeja BiH, sa zapadne, ulazne strane u ovu crkvu nalazili su se nadgrobni spomenici austrijskih vojnika, a nešto dalje i pojedinačni grobovi katolika civila Čeha, Talijana i drugih, uglavnom s područja Kopača i Ustiprače. U kasnijim vremenima grobovima austrijskih vojnika, kao i civila katolika zametnut je svaki trag. Danas je to isključivo pravoslavno groblje koje obiluje novijim mramornim nadgrobnim spomenicima, uglavnom iz vremena posljednjih dvadesetak godina.



Mjesto hodočašća iz raznih dijelova svijeta



Goražde je danas hodočasničko mjesto, a poglavito je veći broj organiziranih hodočašća od 2011., odnosno od beatifikacije Drinskih mučenica. Naime, na mjestu njihova stradanja, između nekadašnje vojarne (današnje škole) i rijeke Drine, dan nakon svečane Mise beatifikacije u Sarajevu, u nedjelju, 25. rujna 2011. održana je prigodna svečanost. Tada su u nazočnosti više biskupa, svećenika, časnih sestara i vjernoga naroda iz BiH i hodočasnika iz europskih zemalja te Južne Amerike, Afrike i Australije, kao i brojnih građana Goražda, provincijalna glavarica Družbe Kćeri Božje ljubavi s. M. Elvira Tadić i načelnik općine Goražde Muhamed Ramović otkrili spomen-obilježje Blaženicama. Spomenik podignut u suradnji Vrhbosanske nadbiskupije i Općine Goražde znak je poštovanja ovoga grada prema žrtvi koje su podnijele bl. Drinske mučenice.
Zanimljivost je župe Goražde i u tome što je u vrijeme obnove redovite crkvene hijerarhije u BiH i utemeljenja župe Goražde ovaj grad bio smješten s lijeve strane rijeke Drine, u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Stoga je u ovom dijelu naše zemlje rijeka Drina postala i međubiskupijska granica Vrhbosanske nadbiskupije i Mostarsko-duvanjske biskupije. No, kasnijim širenjem grada i na desnu obalu Drine, u crkvenome pogledu na područje Mostarsko-duvanjske biskupije, grad Goražde tako ulazi u sastav obiju dijeceza, pa se čak i današnja župna kuća s kapelicom nalazi na području druge župe i druge biskupije.



“Krv mučenika sjeme novih kršćana”



I na kraju, s raznim vladarima protutnjile su ovim krajem mnoge vojske, a ratovi, požari i druge nedaće uništili su silne dragocjene dokumente. Stoga je svaka riječ koja je zapisana ili isklesana, neprocjenjivo blago koje nam govori o ljudima i o njihovu životu u ovim krajevima, odnosno svjedočanstvo o njihovu postojanju i djelovanju. A s njima i njihove crkve Bogu posvećene. Unatoč svemu, čuvali su katolici ovih prostora koliko-toliko, u raznim vremenima, bilo na papiru ili natpisu na crkvi, na grobu, na stećku, fotografiji, u službenim i privatnim pismima - tvorevine svoga duha i vremena, što jasno svjedoči i o katoličkoj prošlosti ovoga grada.


Danas se o katoličkim vjernicima u Goraždu brine župnik preč. Franjo Tomić, koji svakoga mjeseca, kao i o važnijim blagdanima pohodi ovaj grad i služi Misno slavlje. A uoči 120. obljetnice uspostave ove istočnobosanske župe i imenovanja njezina prvoga župnika (1899.-2019.), kao i 30. obljetnice obnove župe Goražde (1989.-2019.), spomenut ćemo i da je na njezinu području, prema posljednjem popisu stanovništva u BiH 2013. godine, bilo 90 katoličkih vjernika, od kojih u samome Goraždu 33. No, vratimo li se samo 70-ak godina unatrag, dolazimo do podatka o oko 1800 katolika, koliko ih je bilo do 1941., što je u odnosu na ondašnji broj stanovnika u ovom dijelu BiH ipak značajna brojka. Bez obzira na današnji nevelik broj katolika, činjenica jest da je i nakon svega što se događalo na ovim prostorima život Katoličke Crkve nastavljen i obnovljen, a kao katolici uistinu vjerujemo da će krv mučenika, trojice nekadašnjih goraždanskih župnika, časnih sestara Drinskih mučenica ubijenih u ovome gradu, kao i brojnih župljana, uistinu biti sjeme novih kršćana i da su pred ovom župom – kad, ne znamo – ali zasigurno bolji i svjetliji dani. Jer, mučenička krv ne zastarijeva!



Katolička kapelica u gotičkoj crkvi u Sopotnici



Zanimljivost ovoga kraja jest i pravoslavna crkva u Donjoj Sopotnici kod Goražda u sklopu koje je 1519. godine otvorena prva tiskara na području Bosne i Hercegovine. Premda je radila svega četiri godine (1519.-1523.) i tiskala svega tri knjige vjerskoga sadržaja, ona je – i tako kratka vijeka i malena učinka – prvorazredan kulturni događaj za BiH. Bila je to, naime, prva tiskara u BiH i druga na Balkanu, a nakon njezina gašenja trebalo je proći tri i pol stoljeća do otvorenja nove tiskare u ovoj zemlji.
Gradnja ove gotičke crkve, koja je u posljednjih stotinu godina, ali i prije, pogotovo dogradnjom zvonika krajem 19. st., mijenjala izgled i arhitektonski stil, pripisuje se hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači, o čemu, navodno, svjedoči natpis iznad ulaznih vrata. Međutim, na nejasnoće u vezi s ovim natpisom i povezivanjem s Hercegom prvi je ukazao arheolog Ćiro Truhelka (1865.-1942.), potom povjesničari Bartul Bare Poparić (1865.-1948.) i dr. Krunoslav Draganović (1903.-1983.), kao i povjesničar umjetnosti Đoko Mazalić (1888.-1975.). Truhelka je naveo da sam natpis ne može potjecati iz 1446. godine, kako je tada tumačeno, nego da je pisan znatno kasnije, u 16./17. st. i kao takav “podmetnut hercegu Stjepanu”. Turci su, naime, u znak poštovanja vezira Ahmeta Hercegovića, “imali  više obzira prema imenu njegova oca”. S druge strane, Stjepan Kosača je naslov hercega stekao dvije godine kasnije – 1448. godine. Istodobno, Truhelka smatra da je natpis pisan crkvenom ćirilicom 16. i 17. st., kakve na drugim crkvama naših krajeva nije bilo u 15. stoljeću. No, danas u historiografiji vlada mišljenje da je ova crkva sagrađena 1454. godine.
Također, zbog izrazita gotičkog stila ove crkve, dosta visoka prelomljena svoda naosa s oštrim poprečnim gotičkim lučnim pojasevima, znatno raširena u primorskim gradovima, Mazalić, koji je vršio istraživanja na ovoj crkvi 40-ih godina 20. st., navodi da su ovu crkvu zidali primorski, dubrovački majstori, na što se povjesničar Poparić dovezuje da je ona izvorno bila, zapravo, stara kapelica dubrovačke kolonije koju su, odlaskom Dubrovčana i njihovih svećenika, preuzeli pravoslavni monasi, postavivši “krivotvoreni natpis kako bi je zaštitili od turskoga rušenja” (B. Poparić). Istodobno, da je ova crkva bila “kapelica dubrovačke kolonije u Goraždu” navodi i povjesničar Draganović (K. Draganović, Katolička crkva u sredovječnoj Bosni, u: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., Knjiga I., Sarajevo, 1942., reprint 1998., str. 766).
Podsjetit ćemo da se crkvena arhitektura Srednjega vijeka u Bosni i Hercegovini razvijala u skladu s razvojem crkvene arhitekture u ondašnjoj Europi – istina s izvjesnim stilskim zakašnjenjima i u modificiranome obliku. Donosioci novoga, upravo gotičkog stila na cijelom južnoslavenskom prostiru bili su samostanski redovi: franjevci i dominikanci u Sloveniji, u Hrvatskoj pored njih i pavlini, a u Bosni – franjevci. A uz pomoć trgovaca, Dubrovčana i rudara Sasa, franjevci u Bosni i Humu uspijevaju podići nekoliko značajnih građevina i svojim vezama sa svijetom unijeti u Bosnu elemente gotičke umjetnosti, koja se u zapadnoj Europi toga vremena manifestira u punom sjaju svoga novog stila. (Planinka Mikulić)
Gotika u Bosnu prodire sporo: prvo se uočavaju samo neki njezini elementi u arhitektonskim detaljima i, izrazito, u gradnji zvonika. Sve do polovice 15. stoljeća može se govoriti o svojevrsnome prijelaznom stilu između romanike i gotike. Tek poslije, posebno u arhitekturi, prevladava gotički stil, i to venecijanska “cvjetna gotika”. Bosanska crkvena gotika pripada općenito zrelijim fazama ovoga stila. Kronološki, sredinom 15. stoljeća građene su crkve na Bobovcu, u Srebrenici, Sopotnici kod Goražda te crkva u Milima kod Visokog, a izvršena je nadogradnja crkve u Jajcu. Ni ostale gotičke crkve u BiH nisu starije od 15. stoljeća. S jačanjem gospodarske moći u Bosni, potrebe vladara postajale su složenije pa oni u službu pozivaju strane, često dubrovačke majstore. U Notarijatu se sklapaju ugovori u kojima je navedeno ime majstora, vrijeme trajanja službe, vrste posla, visina plaće i način isplate. Iz navedenih se ugovora da vidjeti da su na dvorove bosanskih vladara dolazili ne samo graditelji, nego i zlatari, klesari, drvodjele i krojači. (Planinka Mikulić)
Tako i u Goraždu, kao i u svim poznatijim mjestima srednjovjekovne Bosne - Prači, Foči, Kreševu - rade dubrovački majstori i zlatari (D. Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, 1978., str. 202).
Ova je crkva, inače, podignuta pod brdom Gradinom, tri kilometra istočno od grada, uz prometnicu Goražde-Višegrad. Sagrađena je, prema Đ. Mazaliću (Hercegova crkva kod Goražda i okolne starine, GZM, god. LII – 1940., Sarajevo 1941., str. 27-43), usred nekadašnjega bosanskog srednjovjekovnoga groblja, do prijašnje, manje grobljanske kapelice, čiji je južni zid pokrila. U 16. stoljeću proširena je, odnosno dozidan joj je još jedan, gotovo jednako dug, ali nešto širi dio, kao i pjevnice, a na samome kraju 19. stoljeća (1894.) i zvonik.
“Dodavanjem pjevnica i produžavanjem naosa, čime je crkva dobila, možda i namjerno, osnovu, sličnu Žičinoj (manastira Žiča), postao je odnos masa manje uravnotežen, a harmonija pojedinih dijelova oslabljena”, piše Mazalić i naglašava da je prije spomenute dogradnje ovo bila “crkvica čisto zapadnog izgleda, sa visokim oštrim svodom i oštrim poprečnim, lučnim pojasevima sa jednom apsidom, bez kubeta i narteksa”. Uz to ističe da se prepravka i povećanje ove crkve moglo dogoditi samo u 16. stoljeću, jer Turci od 17. stoljeća više nisu dopuštali ni podizanje novih ni obnovu starih crkava.
“Srbi su tada – u 16. vijeku – bili jedva dočekali priliku da preprave dotadanje crkveno zdanje koje nije posve odgovaralo propisima pravoslavnog bogosluženja: nije imalo ni pjevnica, a u oltarskoj prostoriji nije bilo označenog mjesta ni za đakonik, ni za proskomidiju. Ne mogući se pomiriti sa onim gotskim svodom i lukovima, naši (pravoslavni) monasi nadozidaše svoj dio po starom načinu, uobičajenom od starina za male crkve. I ako je bilo malo poteško, ipak nekako sastaviše najprije onaj prvi gotski poprečni pojas, prepravljajući ga doziđivanjem u polukružni, sa poluobličastim svodom”, naglašava Mazalić.
Istodobno, rimske ploče u oltarnome dijelu, navodi dalje Mazalić, uzidane su svakako u vrijeme građenja same crkve i po tome se, kako je istaknuo, vidi da su “gradnju izvodili primorski majstori – Latini”. “Isključeno je da bi srpski majstori uzidali u oltar latinske natpise niti bi im to dozvolio protomajstor da je bio pravoslavac, kao što se ne bi moglo dogoditi da crkva dobije vid gotske kapele”, zaključuje Mazalić.
Premda kod starijih Goraždana i danas postoji predaja da je ovo nekada bila katolička crkva, imajući u vidu da nakon 1918. istraživati katoličke tragove uz Drinu nije bilo u interesu novostvorene države, nakon 1945. pogotovo, a danas kod hrvatskih povjesničara, nažalost, interesa gotovo i nema, priča o ovoj crkvi ostaje djelomično nedovršena.   
No, sa sjeverne strane ove crkve smještena je bočna kapelica veličine šest četvornih metara. Istraživači pretpostavljaju da je ta kapelica dograđena kako bi se omogućila molitva drugoj Hercegovoj ženi Barbari, Bavarki, vitelsbahškoj kneginji de Payro, koja je bila katoličke vjere. I pravoslavni mitropolit Sava Kosanović (1839.-1903.), koji je prvi u literaturi spomenuo ovu crkvu koja ima “pripratu sa lijeve strane oltara kao i (na crkvi) u Goraždu”, navodi “da se u toj kapelici molila Bogu žena hercega Stjepana, koja je vjerovala latinsku vjeru” (Z. Kajmaković, Zidno slikarstvo u Bosni i Hercegovini, 1971.).
Stoga, bez obzira na moguće nerazjašnjenosti oko gradnje ove crkve ili njezine prvotne pripadnosti, katoličke vjernike za ovu crkvu vežu i katolička bočna kapelica unutar crkve te prije spomenuti nadgrobni spomenici pokojnih katolika koji su se nalazili ispred i neposredno uz samu crkvu.

Komentari:

No comment.

"Borci" za zarod

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna