PRIMITIVIZAM U BiH Zašto 'civiliziran svijet' o narodima u BiH misli da je "najbolje da se zvijeri međusobno istrijebe"

Nedavna, nota američkog veleposlanstva na govor mržnje i šovinističko vrijeđanje zastupnika Naše Stranke Predraga Kojovića pokazuje pravu sliku demokratskog razvoja kako društva, a posebno političke retorike u BiH. Kojović je u Skupštini Sarajevske županije nazvan četnikom zbog svog suprotnog mišljenja, a sa službenog Twiter naloga amaeričko veleposlanstvo istaknulo je da se u "21. stoljeću u demokraciji, ne nazivaju se škole po kontroverznim osobama, a također se osobe s kojima se ne slažete, ne nazivaju četnicima, ustašama ili balijama", što je potvrdilo razinu primitivizma u javnom bh. diskursu. Republika donosi osvrt i pogled na narode u BiH i to očima međunarodnih političkih i vojnih dužnosnika. Kao ni danas, a pogotovo tada, međunarodni dužnosnici nisu imali visoko mišljenje o "anticivilizacijskim" "divljim narodima Balkana". Kako se čini, takvi stavovi bili su prečesto - opravdani.



„Zvijeri“, „mutanti“, „divljaci“ često su bili izrazi međunarodnih dužnosnika za Bošnjake, Hrvate i Srbe u BiH tijekom proteklog rata.

Prisjetimo se kako su iskreno i bez uvijenih riječi, o sukobima u BiH govorili i pisali ljudi koji su bili poslani u BiH uvesti kakav-takav mir i kontrolu.

Točno prije 17 godina, mladi doktor povijesnih znanosti i predavač na Univerzitetu u Cambridgeu, Brendan Simms, Irac po ocu, Nijemac po majci, napisao je knjigu 'Britanija i uništenje Bosne' (Britain and the destruction of Bosnia) koja je uznemirila mnoge duhove Poluotoka, ali i Europe.
Simms je u svojoj knjizi najviše prostora posvetio generalu sir Michaelu Roseu, britanskom zapovjedniku UNPROFOR-a od početka 1994. do početka 1995. Fotografija srdačnog rukovanja generala Simmsa s generalom Ratkom Mladićem ujedno je i korica njegove knjige.

No, povod zašto baš sada, nakon toliko godina, 'iz prašine' izvlačimo Simmsovu knjigu nije naklonost britanskog generala generalu Mladiću, koji se skoro 16 godina skrivao od haškog tribunala, nego retorika kojom su se često služili međunarodni vojni ali i civlini dužnosnici, kada su govorili o narodima u BiH.

„Zvijeri“, „mutanti“, „divljaci“ često su bili izrazi za narode koji vodili rat u BiH, i koje često nisu mogli razumjeti. Ovaj put, presudna neće biti ni britanska naklonost Srbima, Američka Bošnjacima ili Hrvatima.

Stoga je dobro prisjetiti se što su, iskreno i bez uvijenih riječi o ovim sukobima govorili međunarodni vojni i politički predstavnici. Iako se današnja zbivanja u BiH nikako ne mogu usporediti s onim iz perioda od 1991.-1995. notorna je činjenica da se narodi u BiH, prvenstveno većina njihovih lidera i političara, još uvijek nisu dokazali kao „suvremeni europejci dijaloga“. 

 

Zašto su Britanci u BiH poslali generala iz „divljih ratova“

Na prvim stranicama svoje Simms opisuje generala sir Michaela Rosea kao dobitnika visokih priznanja koje je dobio  služeći u SAS-u (britanske specijalne zračne snage) u Adenu, sjevernoj Irskoj i Falklandima. Rose je imao „iznenađujuće malo neposrednog iskustva iz sukoba između Zapada i sovjetskog bloka. Značajno je kako je proveo prethodnih 20 godina: sudjelovao je u okrutnim malim kolonijalnim i postkolonijalnim ratovima. Bio je, po riječima Miloša Stankovića, njegovog oficira za vezu,„operativni vojnik, nikakve veze s Njemačkom, nikakve veze s NATO-om, sve mali, divlji ratovi“.

Stoga su u njemu vidjeli čovjeka kao stvorena za kaotični postkomunistički svijet, u kojemu su nacionalnost, rasa i vjera važnije od svjetovne ideologije i gdje se terorizam pretvara u građanski rat i 'etničko čišćenje'.

Ta ocjena se pokazala krivom: BiH je trebala jednostavnog vojnika, koji razumije komunistički i postkomunistički mentalitet i poznaje konvencionalno ratovanje Drugog svijeta. Velika bi prednost bila da se za taj položaj našao zapovjednik koji je stekao iskustvo suradnje s Amerikancima u multilateralnim vojnim organizacijama. Rose je svjesno njegovao neformalan, ležeran stil što bi neki rekli „cool“ ili „macho“, vrlo osjetljiv na kritiku, na koju bi znao često odgovoriti i fizičkom silom, no ocjene stila jednog britanskog generala nije središte ove priče. 
Roseov intelektualizam bio je impulzivan i intuitivan, ne refleksivan. Bio je u svom elementu kad je trebalo donijeti odluku u djeliću sekunde, ako i prilikom juriša na iransko veleposlanstvo u Londonu 1980. Najslabiji je bio kad je situacija iziskivala više političko strateške nego taktičke vještine, a staloženo promišljanje nije mu bilo jaka strana. 

Međutim, britanski general dokaz je kako su na zbivanja u BiH, tih ratnih godina, većinom gledala njihova administracija. Doduše, bilo je kritika, no one nisu značajnije utjecale na tijek događaja.

 

(foto: General Mladić sa zapovjednikom nizozemskog bataljuna u Srebrenici Tomom Karremansom i ostalim časnicima UN-ovih snaga)

„Divljaci koji kolju jedni druge - trebati će im 500 godina da postanu Europljani"


Rose je ponekad govorio kako mu je „priprosta vjera ljudi“ bila izvor velike inspiracije, suprotno od „cinizma i potkupljivosti njihovih vođa s kojima je imao posla“. 

Inače je na "Bosance" i njihovu „orijentalnu kulturu“ općenito gledao s prijezirom. General Rose je kazao: "Ubrzo nakon što sam Bosance nazvao divljacima, pozovu me u premijerov ured i pitaju zašto sam to učinio, budući da su Bosanci Europljani kao i ja. Suzdržao sam se da mu ne odgovorim kako će im, sudeći po tome kako kolju jedni druge, trebati barem još 500 godina da dosegnu taj status“.

Poslije se pitao "kako se Balkanci, koji sebe smatraju modernim Europljanima, mogu tako divljački ponašati". 

Maud Bcelman, reporter Associated Pressa, koji je često imao priliku biti u njegovoj blizini tijekom 1994. kazao je: „Nije nimalo krio da te ljude drži divljacima, koji zaslužuju ovo što im se događa, i da su nekoliko klasa ispod njega“. I nije takvo mišljenje imao samo general Rose.
Major Vaughan Kent-Payne, koji je 1993. Služio u regimenti vojvode od Wellingtona u srednjoj Bosni, opisuje „bosanske ljude“ kao „rasu koja je zapadnim Europljanima slična samo fizički“.

„Mentalno su od nas daleko kao nebo i zemlja, a jedni s drugima postupaju s brutalnošću koja graniči sa zvjerstvom“, svojedobno je kazao. Major tumači, s prizvukom vojničke etnografije da je „ovo područje gdje su se vatreni Latini pomiješali sa brutalnim Slavenima, a rezultati su često bili grozni“.


„Prijetvornost“ i „nezahvalnost“ muslimana-bošnjaka


Slično je o „prijetvornosti i nezahvalnostimuslimana-bošnjaka" znao rutinski govoriti i potpukovnik Jonathon Riley, zapovjednik Kraljevskih velških strijelaca u zaštićenoj zoni Gorađde 1995.

Taj je prijezir znao poprimiti izrazito rasističke tonove.

„U jednoj britanskoj časničkoj menzi“, otkriva Noel Malcolm, „bosanske Muslimane nazivali su „urođenicima“ (wogs). U jednom drugom uredu Srbe su zvali 'klingonima', što je ime divljeg, ali plemenitog ratničkog plemena u tv seriji 'Star Trek' (Zvjezdane staze), dok su im muslimani bili „mutanti“, odnosno, defektni 'untermenschi',  subhumana stvorenja kojima nedostaju neki udovi ili organi.

Mnogi su britanski oficiri očitovali srbofilske naklonosti ili, u najmanju ruku, osjećali su neobičnu profesionalnu bliskost sebi ravnopravnima na bosansko-srpskoj strani.

Kad Michael Rose tvrdi da je „general Mladić općenito držao zadanu riječ“, što se ne bi moglo kazati za događaje u Srebrenici, gdje je javno obećao „da se ništa neće dogoditi“.

U memoarima generala Michaela Rosea 'Borba za mr' (Fighting for peace), napisanim 1998. Nema ni riješi o Mladićevoj odgovornosti za Srebrenicu, iako se autor potanko obračunava s NATO-vom zračnom kampanjom koja je uslijedila nakon pokolja.

 

(foto: Britanski i srpski generali Rose i Mladić)

Ratko Mladić je po britanskim ocjenama bio  impozantan, dominantan, šarmantan...

Možda najbolji primjer naklonosti britanskih vojnih krugova prema časnicima JNA pokazuju riječi potpukovnika Rileya, zapovjednika Kraljevskih velških strijelaca u Goraždu, koji u svoj dnevnik zapisuje: „Sa srpskim oficirima lako je razgovarati i većina njih su rodoljubi i časni ljudi, duboko svjesni vojne tradicije dvaju svjetskih ratova u kojima su se borili kao naši saveznici“. 

On je o sastanku s zapovjednikom bosanskih Srba, generalom Ratkom Mladićem iz 28. kolovoza 1995. kratko nakon zločina u Srebrenici, napisao:  „General Mladić je impozantna, upravo dominantna figura i fizički i kao osoba. Odmah sam vidio zašto ga njegovi ljudi toliko poštuju, a neprijatelji da se boje. On dobro zna što su sve prošli Kraljevski Velšani, bio je izvanredno šarmantan. Načinili smo prekid da uživamo u srpskoj gostoljubivosti: veličanstveni ručak s janjetinom na ražnju uz neminovan potop šljivovice. Na odlasku sam dobio generalovu fotografiju s vlastoručnim potpisom.“

Uzajaman prijezir Amerikanaca i Srba i prosrpski raspoloženi britanski časnici

Michael Williams, direktor UNPROFOR-ovog ureda za informiranje u Zagrebu, sjeća se brojnih prigoda kada je s britanskim UN-časnicima odlazio iz Sarajeva u sjedište bosanskih Srba na Palama. 

Sastanci sa službenicima bh Vlade bili su „kratki i žustri“ i odisali uzajamnim prijezirom. „Onda bismo se odvezli uz brdo, na Pale i bili bismo sretni ako bismo stigli prije ponoći. Čim bismo ušli, mogli ste vidjeti kako bi se govor tijela odmah promijenio, osobito kod vojnih osoba i to bi se pretvorilo u ugodnu večer s puno hrane i alkohola. Bilo je vidljivo da tu između Mladića i Rosea postoji posebna veza generala s generalom. U cjelini, britanski časnici bili su jako prosrpski raspoloženi, a mislim da su tu bile na djelu i snažne protumuslimanske i protukatoličke predrasude“, zapisao je Williams.

Warren Zimmermann, posljednji američki veleposlanik u Jugoslaviji kaže: „Još ni danas ne mogu sebi protumačiti zašto je većina UNPROFOR-ovih zapovjednika, posebno Michael Rose i kanadski general MacKenzie, osjećala vojsku bosanskih Srba tako bliskom i tako zdravo za gotovo prihvaćala njihove tvrdnje da „svatko čini okrutnosti“. Je li to bio kontrast između organizirane JNA i u kojekakvo šarenilo i u tenisice odjevenih vojnika druge strane?“, pitao se svojedobno Zimmermann.


Britance je privlačila vojna nadmoć JNA


Vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u Europi, američki general George Joulwan kaže da je premoć u teškom naoružanju bila na srpskoj strani jer su imali vojničku strukturu, što je privlačilo neke UNPROFOR-ove i NATO-ve zapovjednike.

„Mislim da je to bila njihova prednost jer je na jednoj strani bila prava vojska, a na drugoj gerilski pokret“, kazao je Joulwan.

Jedan viši britanski zapovjednik u srednjoj Bosni za Srbe je kazao da ih se poštovalo jer su bili bolja vojska. Povjesničar Joel Dowlling sa sveučilišta Cambride primjetio je da se pod time, zacijelo, mislilo „bolji od HVO-a ili od Armije R BiH“.

No, još veći problem, bar po autoru Simmsu, bila je prisutna doktrina moralne jednakosti.  Pukovnik Tim Spicer, časnik generala Rosea u svojim memoarima tvrdi da su „na Balkanu svi jedan gori od drugoga“, i da su „Srbi i Muslimani jednako neugodni, jedni nimalo neugodniji od drugih i ništa manje okrutniji od drugih“. 

Potpukovnik Christopher le Hardy, voditelj Odjela za operacije i prikupljanje podataka u Sektoru sjeverozapad, zastupao je gledište da su „vođe na obje strane pokvarene skroz-naskroz“.

On kaže: „Nismo mi krivi ako se zaraćene strane žele nastaviti tući. Pružili smo im svaku moguću priliku da sjednu za stol i pregovorima riješe problem. Ali, konja možete samo voditi na vodu, natjerati ga da pije, druga je stvar.“

Koliko god simpatizirao Mladića, general Rose je javno priznao da uopće ne sumnja tko je glavni krivac za rat u BiH:“ Bosanski muslimani bili su glavne žrtve proizvoljne i sustavne politike etničkog čišćenja i u nekim područjima, potpunog  istrebljenja. Iako su sve tri strane do neke mjere počinjale zločine, genocid, prema definiciji konvencije UN o genocidu, nije bio dio službene politike bosanske vlade, kao što je to bilo jasno kod Srba“.

Međutim, on oštro kritizira i tadašnju bh. vladu i naglašava da „bosanski Srbi nisu bili jedini počinitelji zločina“.

„Bosanska vlada odlučila je napustiti mirovni proces pokretanjem svojih ofenziva, a to može biti opasnost i za Sjedinjene Američke Države ukoliko nastave u BiH s vanjskom politikom koju oblikuje propagandna mašinerije jedne lukave vlade koja ne preza ni od čega“, govorio je general Rose. Svoj pristup ratu u BiH britanska vojska neminovno je zasnovala na nesretnoj analogiji sa sjevernom Irskom, gdje je većina vojnika prethodno služila.

Američki general Wesley Clark je kazao: “U britanskoj vojsci imate vojsku koja je stekla veliko iskustvo u sjevernoj Irskoj, gdje postoje skupine ljudi, naoko usporedive s Bosnom, koji tvrdoglavo odbijaju živjeti jedni s drugima i jedni druge nemilice ubijaju. Svaki je vojnik učio kako su obje grupe sve sami luđaci i ni jedna strana nije u pravu i, čitava je stvar, u tome da se zaustavi nasilje. Kad su sve to pretočili u bh. prilike, dogodilo se da snage UN-a, barem za neko vrijeme, nisu htjele zauzeti stranu.“


„Pustimo zvijeri da se međusobno istrijebe“


Razočarenje „argumentu jednakosti“ prouzročila su ubojstva u Uzdolu 1993. što su počinili Bošnjaci nad Hrvatima, kao odgovor na zločine u Ahmićima. 

Jedan britanski kapetan tada je rekao:“Neka se sada svi j... što se mene tiče. Sretan im j.... Božić, svima njima, ja ću kod kuće jesti purana. Oni neka do mile volje ubijaju jedni druge.“ 

Christopher Bellamy, dopisnik Independenta za vojna pitanja tada je kazao:“ Kad je postalo očito da nema „dobrih i loših momaka“, zabljesnuo vas je zastrašujući osjećaj – da se poslužim Conradovim riječima: treba istrijebiti te zvijeri. Ili možda u Bosni: Pustimo zvijeri da se međusobno istrijebe.“

Zato je potpukovnik Le Hardy, komentirajući bošnjačku ofanzivu u proljeće 1995., zamišljenu u cilju povrata etnički očišćenog područja kazao: „Ovaj put su glavni počinitelji zlodjela bili bosanski Muslimani, a svjetski mediji svalili su krivicu na Srbe. Dozlogrdili su nam sa svojim stalnim napadima, čime su zapravo upropastili sva naša nastojanja da dođe do bilo kakve mirovne pogodbe.“

„Čovjek ne može ni zamisliti“, piše Bob Stewart u svojim memoarima, „koliko je BiH kompleksna. Ima ondje puno više strana nego što slušamo u medijima – Srbi, Hrvati i Muslimani. Postoje frakcije unutar frakcija, grupe unutar frakcija.“


Hrvati jedva izbjegli iskonstruirani zračni udar NATO-a kojeg je zagovarao Rus Andrejev i Britanac Rose... ali nisu dali povoda


No, rezultat je bio isti – izgubilo se prvobitno mišljenje da su Bošnjaci bili prvotne žrtve srpske agresije, a da su Hrvati nasrnuli na ono što je preostalo. Fokusiranje na raskol između Hrvata i Bošnjaka ponekad je bilo duboko politički motivirano, ocjenjuje autor Simms.

Prva inicijativa Michaela Rosea u BiH bila je pokušaj, po njegovim vlastitim riječima, „iskonstruirati situaciju u kojoj bi mogao legitimno upotrijebiti NATO-ve zračne udare da demonstriram energičniji pristup UN-a zadaći održavanja mira“.

On je kazao: „Nakon nekoliko razgovora s Rusom Viktorom Andrejevim, koji se potpuno sa mnom složio, odlučio sam da bi najbolje bilo udariti iz zraka na Hrvate, umjesto na Srbe“.

Zamisao je bila pokazati kako Hrvati Britancima nisu bili najvažniji, a ako bi reagirali zatvaranjem putova, ne bi to sebi mogli priuštiti na duže vrijeme jer je brojno hrvatsko stanovništvo Lašvanske doline potpuno ovisilo od pomoći UN-a.

To bi bio signal Mladiću da NATO ne ide s uništenjem Srba i da silu primjenjuje nepristrano.

Međutim, „hrvatski lešinari“, kako je autor nazvao Hrvate, nisu dali prikladnu provokaciju, a možda su bili i upozoreni što im se sprema, pa je propao Roseov plan, a druga mu se prilika nije pružila. On je imao i ponižavajuće mišljenje časnicima „armijskih generala“, pa je, opisujući generala Armije BiH Atifa Dudakovića kazao: „Sve mi se čini da je negdje u Titovoj Jugoslaviji morala postojati škola koja je proizvodila standardne armijske generale po sovjetskom uzorku: niske, debele, bahate i brutalne. Dudaković nije iznimka...Na mene je ostavio dojam neugodnog čovjeka“.


Netrpeljivost Britanaca i Amerikanaca


Američki vojnici, nakon što su posjetili Roseov glavni stožer u Sarajevu bili su zgroženi onim što su vidjeli. Miloš Stanković opisuje scenu za vrijeme posjete Wesleya Clarka: „Clarka su odmah uveli u Roseov ured...Clarkovi ađutanti, časnici Pentagona, s propisno obješenim poljskim torbicama o ramenu, bili su ukočeni i tihi, vjerojatno šokiranim neobičnom okolinom – Jon Elllis, ađutant Viktora Andrejeva derao se na telefonu na nekoga u Muratovićevom uredu, Karmela, također član Andrejevog personala, mirno je turpijala nokte, Jean je potiho psovala pred svojim računalom... a nad svime je „predsjedala“ slika gole žene nad stolom pukovnika Daniella. Savršena luda kuća.

Prošlo je 10 ukočenih minuta. Izrazi blage nelagode i odvratnosti na licima Amerikanaca odavali su njihove skrivene misli. Nije to sve što je iznenadilo Amerikance. Kada je Clark obilazio položaje UN-a u Sarajevu, nemalo je zbunio francuskog časnika, upitavši ga da teorijski riješi jedan vojni problem. Odgovor je bio:“O, to je pomalo nisko. Ali tipično. Tući se, to je sve što oni znaju“.

Nepodudarnost između mandata, kako su ga tumačili časnici na terenu i tradicionalnih vojnih zadataka bila je očita. Kao što piše major Kent-Payne:“ Za većinu nas, naš je rad za UN u BiH bio nešto potpuno novo. Uvježbavali su nas kako ubijati kraljičine neprijatelje, a zadatci što su nam sada ovdje postavljeni potpuno su strani. Trenirani ljudi bili su prinuđeni besposleno sjediti dok oko njih bjesni etničko čišćenje ili se krš tog čišćenja istovaruje pred njihova vrata.

 



Lord Carrington rekao je Borasu: Pustit ćemo vas da se poubijate, pa ćemo nametnuti rješenje

Franjo Boras, nekadašnji član Predsjedništva R BiH u svojoj knjizi 'Bosansko hercegovački kaos 1990-1996', između ostalog piše i o uzaludnim nastojanjima da tadašnji bh politički vrh dogovorom postignu mir. Tako se u knjizi prisjeća još jednog neuspjelog sastanka, ovaj put u zračnoj luci Butmir, o pregovorima o Cutillierovom planu. U kratkom razgovoru, lord Carrington je tada Borasu kazao: „Gospodine Boras, ukoliko se ne dogovorite, pustit ćemo vas da se međusobno poubijate, pa ćemo vam mi nametnuti svoje rješenje.“ 


Del Ponte: "Srbi kurvini sinovi, Hrvati podli kurvini sinovi“


Bivši glavna haška tužiteljica Carla del Ponte u svojoj knjizi 'Lov: Ja i ratni zločinci', piše da su se vlasti u Srbiji otvoreno suprotstavljale Haškom tribunalu i negirale njegovu nadležnost, a ona je, na neki način, poštovala njihovu otvorenost - za razliku od stavova Franje Tuđmana i njegovih suradnika.

"Oni su me dočekivali osmjesima, obećavali suradnju, a zatim pribjegavali najpodlijim obmanama, napadajući me iza leđa", piše Del Ponte te citira neimenovanog kanadskog tužitelja, koji smatra da su "Srbi kurvini sinovi, dok su Hrvati podli kurvini sinovi“. Piše i o pritisku na Vatikan da naredi svojim velikodostojnicima da prestanu javno podržavati Gotovinu, te o zahtjevu da je primi papa Benedikt XVI, koji je ostao bez odgovora. Nikada se nije ispričala zbog svojih lažnih optužbi  da su Gotovinu skrivali bh franjevci, a nije se ispričao ni „neimenovani kanadski tužitelj“.  Kako je svima poznato, hrvatske generale, među kojima i Gotovina, haški sud pravomoćno je oslobodio krivnje.

 

(Republikainfo.com/V. Soldo)

Komentari:

No comment.

"Herceg-Bosno u srcu te nosim"

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna