Biskup Perić: Stepinčevo čovjekoljublje naspram Pavelićevog režima i osvetništva

“Da je Pavelić uistinu znao kako se stvara država ne bi onako postupio i povijest bi nam od 40-tih godina prošlog stoljeća do danas bila sigurno mirnija. Ne bi onoliko patnje bilo podneseno, ni onoliko krvi proliveno ni onoliko suza istočeno, a ni nedavnog Domovinskog rata možda uopće ne bi ni bilo”, kazao je mostarski biskup ocijenivši povijesnu ulogu Ante Pavelića vrlo lošom.



Vjerojatno su mnogi ostali razočarani prošlotjednim predavanjem mostarsko-duvanjskog biskupa i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanjskog, msgr. dr. Ratka Perića na temu ‘Nadbiskup Stepinac i poglavnik Pavelić’ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. No, bilo je neozbiljno očekivati bilo kakvu potvrdu dobre suradnje i potpore zagrebačkog nadbiskupa Alojzija  Stepinca, u to vrijeme i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije i poglavnika NDH Ante Pavelića, posebice u svjetlu očekivane Stepinčeve kanonizacije i skorašnjeg proglašenja svetim.

Naime, biskup Perić u svom predavanju je, prije svega, podsjetio na korespondenciju i osobne susrete susreta Stepinca i Pavelića, od 1940- do 1945. godine, a koji su činjenično dokumentirani. Iz njih se dade zaključiti da njihov odnos nije bio sjajan nego – čak što više – u određenim periodima čak problematičan i vrlo opasan po Stepinca.
Stepinac se vodio domoljubljem

“Stepinac je 29 puta intervenirao kod Pavelića, 10 je bilo osobnih susreta, a 19 pismeno. Pavelić mu nije odgovorio ni na jedan dopis. Stepinac se pokazao velikodušnim i dostojanstvenim pred velikodostojnicima onoga svijeta. Valja odmah kazati da je nadbiskup Stepinac, kao istinski rodoljub i poučen gorkim iskustvom dviju državnih tvorevina, Austrougarske i Kraljevine Jugoslavije, u kojima se hrvatski narod osjećao zapostavljenim, izričito bio za samostalnu i neovisnu državu Hrvatsku, i ’41. i ’45. I da to nije nikakav zločin, nego izraz duboke domoljubne svijesti. On je državu bitno razlikovao od konkretnog režima”, kazao je biskup Perić, podsjećajući na Stepinčevu rečenicu da je “Hrvatska država politički cilj svih rodoljuba, ali režim nije država”. Kako je kazao Perić, Stepinac je pod tim smatrao i ustaški režim ’41. kao i komunistički režim ’45.

No, kako je kazano, zanimljivo je da sam Pavelić nikada nije bio u nadbiskupskom dvoru i posjetio Stepinca.

Biskup Perić je rekao da je Stepinac smatrao da bi se država trebala učvrstiti kao podloga za slobodu Crkve i vjere, a da se režimske ljude popravlja i poziva na poštivanje Božjih zakona.

“Tu je upravo temeljni prigovor protiv Stepinca. To što se on zalagao i pozdravio hrvatsku državu. Tome se ne može načuditi jedan dobar dio srpskog vodstva i onog kraljevskoga i onog komunističkoga, a pogotovo velikosrpstva. Hrvati ne smiju imati državnu tvorevinu – to je poruka. Ni državu SHS (državu Slovenaca, Hrvata i Srba), ni Banovinu hrvatsku, ni NDH, ni zahtjev za nekom vrstom državne autonomije od ’71. godine kada se čulo i iz usta samoga Maršala da će ‘prije Sava od Zagreba prema Ljubljani, nego što će Hrvati dobiti državu’, kao ni državu 1991.”, istaknuo je mostarski biskup.

Ipak, kako je kazao, Stepinac nije bio toliko za državu da bi se odrekao svoje crkvene, nadbiskupske službe i sam se stavio kao vođa na čelu države, kao što mu je Pavelić nudio kada je vidio da je sve propalo.

Biskup potom navodi Stepinčevo pisanje: “Pavelić mi nudi da preuzmem vlast. Ni čuti o tome. To je vaša stvar. Rekao sam da se u politiku ne miješam, nego ostajem tu pa što bilo – da bilo”.

Ovu Pavelićevu ponudu biskup tumači: “Ja ne želim imenovati vaše župane, a ne želim da vi imenujete moje župnike”. Biskup je posebno istaknuo da je “nadbiskup Stepinac uvijek bio i ostao na svome mjestu”, ali da Pavelić “nije ostao na svome mjestu”.

 

Ratno doba, proglašenje NDH i prvi, 15-minutni susret

“Na veliki četvrtak, 10. travnja 1941. umirovljeni pukovnik Slavko Kvaternik na Zagrebačkom radiju proglašava NDH koja traje pod pokroviteljstvom Musolinijeve fašističke Italije do bezuvjetne kapitulacije 8. rujna 1943. i Hitlerove fašističke Njemačke do bezuvjetne kapitulacije 7. svibnja 1945. godine. Na veliku subotu, 12. 10. 1941. godine, preuzvišeni nadbiskup Alojzije Stepinac učinio je službenu posjetu zamjeniku poglavnika Države Hrvatske, jer još Pavelić nije bio došao u Hrvatsku, generalu Slavku Kavaterniku. Tom je prigodom izrazio svoje čestitke prigodom obnove državne neovisnosti”, prenosi biskup Perić tadašnje izvješćivanje o uspostavi NDH i prvom sastanku nadbiskupa Stepinca s predstavnicima nove vlasti.

On to, nadalje, ovako tumači: “Nadbiskup se, kao pravi domoljub, raduje uspostavi hrvatske države. On to jasno izriče i te ’41. i na montiranom komunističkom sudu ’46. Njegovo je stajalište i bilo, da ako hrvatski narod hoće i komunističku državu, on će to prihvatiti. “.

Potom podsjeća na Stepinčeve riječ: ‘Hrvatski se narod izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kada ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda koji je bio rob bivšoj Jugoslaviji’.

Osvrćući se na dolazak Pavelića u Zagreb, 14. travnja, 1941., a prema pisanju Stepinčevog životopisca fra Alekse Benigara, biskup Perić ga citira:”Pavelić je došao u Zagreb kada se već spustio mrak. Zbog toga je izostao doček koji mu se pripravljao. Sutradan, 15. travnja, dr. Pavelić dade preko radija obavijest da je u svoje ruke preuzeo vlast u NDH u hrvatskom glavnom gradu Zagrebu. Sada će čovjek koji živi pod teretom smrtne kazne beogradskih vlasti (Pavelić) pokazati koliko je moćan nadići strastvene osjećaje osvete”.

Prvi susret zagrebačkog nadbiskupa s Pavelićem dogodio se u srijedu 16. travnja 1941. u nekadašnjim banskim dvorima.

Prema pisanju tajnika Nadbiskupske konferencije, vlč. Stjepana Klasnovića, razgovor je trajao samo 15 minuta. “Nadbiskup mu je poželio Božji blagoslov u radu i naglasio da se Crkva ni do sada nije miješala niti se u buduće želi miješati u aktivnu politiku. Nadbiskup je samo molio poglavnika da  se poštivanju katoličke tradicije naroda i omogući Crkvi slobodno djelovanje.

Poglavnik je pozorno slušao dok je nadbiskup govorio, a možda i zato što je po svoj prilici s raznih strana čuo da je nadbiskup bio tobože bio na solunskom frontu, kao Šubašić i prema tome jugoslavenski orijentiran, što je dakako, fabula. Kada je nadbiskup završio, poglavnik je kazao da u svemu želi ići na ruku Katoličkoj crkvi. Iz svega je nadbiskup dobio dojam da je on iskreni katolik i da će Crkva dobiti slobodu u svom djelovanju iako se nadbiskup ne podaje iluziji da bi sve moglo ići bez poteškoće”, bilježi dnevničar u Stepinčevu dnevniku, a citira biskup Perić u svom predavanju o prvim dojmovima.

Ali, kako ističe, već nakon mjesec dana nastupila je kruta stvarnost i novi vlastodršci počeli su pokazivati svoje pravo lice te da je nadbiskup Stepinac jasno vidio kako su iluzije nadjačale obećanja.

 

Stepinčeve intervencije

Navodeći brojne Stepinčeve intervencije za pomoć u oslobađanju srpskih visokih vjerskih dužnosnika ali i zarobljenim Srbima pa i Hrvatima ‘sklonim komunistima’, biskup Perić iznio je primjer i episkopa bačkoga, Irineja Ćirića. On se Stepincu obratio 29. lipnja 1941. moleći ga da se zauzme za oslobođenje njegovog brata Stevana koji je bio ministar u staroj Jugoslaviji, a koji je, kako mu je pisao vladika, bolestan odveden iz postelje iz internacija u Koprivnicu ‘gdje nema uslova za lečenje’.

Kako je potom i sam nadbiskup Stepinac napisao, on je “osobno otišao do poglavnika u stvari Stevana Ćirića jer je bio vrijedan i sklon Hrvatima”. Na žalost, Pavelić nije bio sklon da popusti i na koncu mu je kazao da će ga dati opremiti u Srbiju. “Rekao sam, bolje i to nego da pogine u logoru”, napisao je tada Stepinac.

“Iako je Stepincu bio zaprijećeno, a što je Pavelić odgovorio preko svog ureda, da će svaka intervencija biti smatrana sabotažom, Stepinac se toga nije držao i kada je god trebalo, bilo za vladiku, bilo za običnoga čovjeka, bilo koje vjere ili nacije, on je intervenirao, bilo kod Pavelića, bilo kod Lorkovića, Budaka ili Artukovića”, podsjetio je mostarski biskup u svom predavanju.
 

‘Ovaj me balavac neće učiti politici’

Biskup se osvrnuo i na Pavelićevu reakciju na Stepinčev govor, a prilikom obnove Hrvatskog sabora. Citirajući između ostalog: “…Neka donosi zakone praveden, gdje su jednaki tereti, neka su i jednaka prava. Neka donosi zakone moguće da se narodu ne donose tereti koje ne mogu podnijeti. Poglavniče, obnava Hrvatskog sabora, dokaz je vaše goleme odgovornosti koju želite podijeliti sa svojim suradnicima i tu molitvu prati i molitva Crkve”.

Reakcija Pavelića na Stepinčev govor, a prema riječima Marka Došena predsjednika Sabora, bila je “da ga ovaj balavac neće učiti o politici”. Ovim je, kako je istaknuo biskup, Pavelić pokazao kakav je i koliki katolik i koliko je njemu stalo do hrvatskog naroda i hrvatske države.

“Stepinac je dostojanstveno očuvao sve ljudske norme i manire i kršćanske vrline u ophođenju s Poglavnikom, pokazujući mu kako bi i on trebao biti kulturan prema drugima. Pokazao je kako je velikodušan prema potrebnima koji su mu se obraćali za pomoć, a dostojanstven prema silnicima ovoga svijeta. Nije se bojao ni Hitlera, ni Musolinija, ni Pavelića, ni Tita. I on ima pravo jer iza sebe ima istinu, Svetu stolicu. Pavelić, međutim, kao da ništa nije naučio. Pogotovo nije ništa držao do ustaljenog crkvenog standarda. Nije se ni potrudio iz stadija neukroćene osvete prijeći u pošteno čovjekoljublje niti se odrekao mržnje kao najrazornije ljudske strasti. Kako se državu može osvetom i mržnjom stvarati i njome upravljati?”, naglasio je biskup Perić.

Nadalje on je o Paveliću zaključio: “Da je uistinu znao kako se stvara država ne bi onako postupio i povijest bi nam od 40-tih godina prošlog stoljeća do danas bila sigurno mirnija. Ne bi onoliko patnje bilo podneseno, ni onoliko krvi proliveno ni onoliko suza istočeno, a ni nedavnog Domovinskog rata možda uopće ne bi ni bilo.

Kao što je po mraku ušao u Hrvatsku ’41. tako je po mraku iz nje i pobjegao ’45. prepustivši narod jugokomunističkoj nasilničkoj i osvetničkoj kami i jami i ostavivši za sobom strahotu. A nadbiskup Stepinac zbog svojih vijrednosti, pravednosti i razboritosti, jakosti i umjerenosti, imenovan je kardinalom 1953. i zbog svoga svjedočenja protiv sva tri protuljudska totalitarizma, fašizma, nacizma komunizma i svog herojskog mučeništva biva ubrojen u antologiju katoličkih mučenika i blaženika.

Zašto Stepinac nije učinio više?

Na pitanje je li nadbiskup Stepinac mogao učiniti više, biskup Perić je naveo jedan primjer: “1940. nizozemski biskupi potpišu, u ime katoličke vjere, Evanđelja i ljudksih prava, okružnicu u kojoj osude nacističke zakone koji su već vrijedili u, od Hitlera osvojenoj Nizozemskoj i narede da se ista pročita u svim crkvama. Sutradan su nacisti uhvatili 40.000 Židova i odveli u logore. I što sada? Ti nemaš oružje, imaš samo načela, možeš samo osuditi i ekskomunicirati, ali kako da se ne dogodi ovaj zločin. U svakom slučaju, kada je papa Pijo XII. za to čuo, kazao je da ne želi da ljudi stradavaju od onih koji apsolutno ne drže ni do čega, ni do ljudskog ni do Božjeg morala”

Stav Crkve o Stepincu je vrlo jasan

“Crkvena načela su vrlo jasna, a kako je postupao poglavnik sa svojim ministarstvima to su druge priče. Upravo je to razlog da je došlo do mješovite komisije hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne crkve koja raspravlja o ulozi kardinala Stepinca za vrijeme rata, gdje je na tapet također stavljeno i pitanje pokrštenja kao i neke druge teme”.

Komentari:

No comment.

Sve za narod!

Top teme

Trach

Promo

Kolumna