Na Hipodromu se očekuje 50.000 ljudi: Napokon ćemo uživo vidjeti jednu od posljednjih velikih rock grupa

Peppersi su alter-rock pozicionirali kao mainstream, a dobre albume bilježe u 80-ima, 90-ima i u 21. stoljeću.

 

Mnogo je ovdašnjih fanova Red Hot Chili Pepperse “hvatalo” na njihovim nastupima u Beču, Milanu i Inđiji, ali prvi dolazak u Zagreb i Hrvatsku prigoda je da svi oni koji prate rad jednog od najvećih i najpopularnijih sastava današnjice dođu na svoje i na domaćem terenu. Taj nastup ući će u nisku povijesnih koncerata u Zagrebu začetih dolascima Stonesa, Wingsa, Queena, Zappe i The Stranglersa u drugoj polovici 70-ih ili Talking Headsa i Gang Of Four u ranim osamdesetima koji su trajno inficirali rock glazbom neke tadašnje klince.

Era dobrih koncerata

Premda kriza prijeti urušavanjem ovdašnjeg koncertnog tržišta, Peppersi nam ipak dolaze u eri u kojoj smo kroz klupske, festivalske, dvoranske i open-air koncerte, uključivši Dylana na Šalati, Metallicu na Hipodromu i U2 na Maksimiru, više no ikada prije bili u izravnom doticaju s prvorazrednim inozemnim glazbenicima.

Peppersi u Zagreb dolaze kao bend koji će zabilježiti visok plasman na listama najlukrativnijih ovogodišnjih turneja. Dakle, Peppersi su među najtraženijima, a njihovi najbolji albumi nisu se dogodili samo u 80-ima nego i u 90-ima, pa i i prvoj dekadi 21. stoljeća. Dapače, uz epohalni “Blood Sugar Sex Magik” kojim su alter-rock pozicionirali kao novi mainstream, koliko i Nirvana s “Nevermind” i Pearl Jam s “Ten”, najcjenjeniji albumi Peppersa su “Californication” iz 1999. i “By The Way” iz 2002. godine. Neki će reći da je dvostruki album “Stadium Arcadium” iz 2006. nešto slabiji, no i dalje tvrdim da bismo mu se u vrijeme vinila klanjali kao povijesno velikom trostrukom LP-u.


S ta tri albuma Peppersi su ponovo izmislili i repozicionirali sebe, a s “Californication” su se još jednom vratili iz svijeta sjena jer rock’n’roll i njegovi poroci u koje su uletjeli poput nerazmrsivog i bodljikavog klupka hardcore punka i furioznog funka zamalo ih je ubio. Gitarist Hilel Slovak, čija je maštovitost obilježila drugi i treći album “Freaky Stiley” i “The Uplift Mofo Party Plan”, doista je i umro od heroinskog overdoziranja u lipnju 1988., iste je godine bend počinio glazbeni suicid katastrofalnim “The Abbey Road” EP-om čiju je naslovnicu krasila fotka posve golih članova samo s čarapama preko genitalija.

Već bi ta tri događaja bila dovoljna da ubiju bilo koji bend, ali ne i Pepperse čiji su osnivači Michael “Flea” Balzary i Anthony Kiedis, premda je potonji također već teško zalutao u opijatskim maglama, našli snage da 1989. godine s novopridošlim gitaristom Johnom Fruscianteom i bubnjarem Chadom Smithom snime “Mother’s Milk” u produkciji Ricka Rubina. Spomenuti album nije samo spasio Pepperse nego im osigurao novi ugovor s Warner Bros. i najavio veliku alter-rock eksploziju.

Bodljikavo klupko

Frusciante je bio ključan za realizaciju “Blood Sugar Sex Magik”, 1991. godine objavljenog na formatu dvostrukog LP, odnosno jednostrukog CD albuma čijem uspjehu nije naškodilo ni to što je taj gitaristički genij samo nekoliko sati prije prvog nastupa na japanskoj turneji napustio bend da bi postao jedan od najokorjelijih džankija u povijesti rocka. Koliko je Frusciante bio nezamjenjiv dovoljno ilustrira podatak da su od 1991. do 1999. Peppersi snimili samo jedan, i to ubitačno dosadan i jalov album “One Hot Minute” (1995) s Daveom Navarrom iz tada upokojenih Jane’s Addiction.

Bilo je to drugi put da su Peppersi zamalo umrli, a to se za dlaku i doslovce dogodilo Fruscianteu kojeg je Flea ipak uspio nagovoriti da u siječnju 1998. ode u Las Encinas Drug Rehabilitation Center.

Frusciante se vratio među žive i u Pepperse koji 1999. objavljuju artistički iznenađujuće jak i tržišno najuspješniji album “Californication” čijih je 15 milijuna prodanih primjeraka nadvisilo i nakladu “Blood Sugar Sex Magika”, jednog od najprodavanijih albuma 90-ih. No, njihov nastup na Woodstocku iste godine, umjesto mira koji je tim mjestom vladao 1969. godine, donio je požar, baš nakon što je bend odsvirao obradu Hendrixove “Fire”, a potom i provalu nasilja. Bio je to Alatamont alter-rock generacije 90-ih.

Genijalni gitarist

Peppersi su izvukli živu glavu i potom desetak godina uspješno igrali rolu jednog od najvećih sastava današnjice, zahvaljujući Fruscianteu, tom Hendrixu alter-rocka. Kad god čovjek krene misliti o velikim gitaristima, među prvih deset uvijek bi morao naći mjesta za Frusciantea koji kao da je baštinio najljepše osobine Jimija Hendrixa, Neila Younga, The Edgea, Jeffa Lynnea, Georgea Harrisona, Keitha Richardsa i Roberta Smitha.

Frusciante je nažalost ponovo napustio Pepperse 2009. godine. I to je jedini sporan trenutak u priči oko dolaska Peppersa u Zagreb.

Iskra spasenja

Iako ga nije zamijenio neki šminker poput Navarra nego tihi i marljivi Josh Klinghoffer koji je zanat pekao kao koncertni gitarist Peppersa i Fruscianteov pobočnik, činjenica je da u Zagrebu nećemo vidjeti Pepperse u najdugovječnijoj i najlegendarnijoj postavi. Ipak, ono što se moglo vidjeti i čuti prije godinu dana u kinu tijekom live prijenosa klupskog koncerta iz Kölna, čime je uspješno promoviran deseti album “I’m With You”, ulijeva nadu da Peppersi uživo mogu biti solidni i bez Frusciantea.

Činjenica je da nam dolazi jedan od još uvijek najvećijh i najpopularnijih, a u posljednjih četvrt stoljeća najbitnijih i najosebujnijih rock bendova koji je do beatlesovskih i beachboysovskih harmonija stigao preko hardcore punka, clintonovskog funka, slystoneovske psihodelije i alter-metala, a svojim spasenjem na prijelazu iz 80-ih u 90-e proizveo i iskru spasenja rock’n’rolla. (izvor: Jutarnji list)

Komentari:

No comment.

Pravo

Top teme

 

Trach

Promo

Kolumna