Dnevno-političke zloupotrebe Jasenovca

Činjenice kažu da je u Jasenovcu stradalo oko 83.000 ljudi. Taj popis prihvaćaju svi relevantni znanstvenici. No manipulacije brojevima, negiranja i višestruka uvećavanja, ne prestaju ni danas.



Piše: Franjo Šarčević/Fokus.ba/Prometej.ba



Kroz mjesec april u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji tradicionalno se – na različite datume i načine – obilježava godišnjica proboja logoraša iz Jasenovca i komemorira žrtvama tog logora.

Jasenovac je simbol ustaških zločina i režima tzv. Nezavisne Države Hrvatske (1941-1945) koji je, dosljedno slijedeći nacistički program, provodio genocid nad Židovima, Romima i Srbima. Većina židovske i romske populacije je istrebljena, a plan je bio da se isto učini i sa Srbima. U Jasenovcu su ljudi mučeni i ubijani po istom ili sličnom principu kao u čitavoj od nacista okupiranoj Evropi.

O svemu tome postoji toliko vjerodostojnih svjedočanstava, napisano je toliko knjiga relevantnih znanstvenika, na popisu žrtava koji izrađuje Javna ustanova Spomen područje Jasenovac nalazi se više od 83.000 imena, da nitko tko je imalo dobronamjeran i tko ima imalo čojstva u sebi (pod uvjetom da nije bez mozga u glavi), ne može da u pogledu zla tzv. NDH nema jasan stav i da to zlo ne osudi, bez ikakve rezerve.

No, ni više od 7 desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, kod nas ne prestaju prijepori i opasne manipulacije koji truju sadašnjost, od negiranja genocidnog karaktera NDH i opravdavanja i normalizacije ustaštva do opravdavanja i normalizacije drugih zala, poput četništva; u slučaju Jasenovca: od višestrukog umanjivanja broja žrtava pa čak i potpunog negiranja, do višestrukog uvećavanja broja žrtava. Jasno je: umanjivanjem i negiranjem bave se hrvatski mitomani koji su najčešće neofašisti, uvećavanjem se bavi srpski mitomani koji su najčešće isto što i ovi prethodno spomenuti.

Iako je službena politika Republike Hrvatske, bez obzira tko je na vlasti, načelno jedinstvena u osudi ustaškog režima i svake godine sudjeluje u komemoraciji žrtvama tog režima, znajući o kolikom se zlu radilo porazno je što postoje pojedinci i organizacije koje – često uz prećutnu podršku dijela politike, uključujući i dijelove vladajuće politike – plasiraju i promoviraju laži o Jasenovcu. Mislim tu, da navedem samo neke primjere, na dokazanog falsifikatora Igora Vukića i njegove knjige, na još dokazanijeg i još većeg falsifikatora Jakova Sedlara, na Romana Ljeljaka i mnoge, mnoge druge, koji im daju podršku, računajući i sve oni koji su se posvetili relativizaciji i(li) propagaciji zloglasnog pozdrava Za dom spremni, a koji su često imali podršku i predsjednice države. Neki ekstremisti su čak otišli dotle da su Jasenovac opisali kao maltene turističko mjesto, sa sve zabavama, koncertima i nogometnim utakmicama, a ako je poneko tu i umro – umro je od bolesti.

Paralelno s tim, srpski ekstremisti decenijama višestruko uvećavaju broj žrtava Jasenovca. Jedan od njih je i Milorad Dodik, inače član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Na nekidan održanom mitingu Aleksandra Vučića u Beogradu, Dodik je pored ostalog rekao:

„Hvala gospodinu Vučiću za nešto posebno: rođen sam ispod Kozare, nedaleko je Jasenovac. Tamo nas je pobijeno preko 500 hiljada. Bivši komunistički režim nam nije dao da se o tome priča. Kada sam prije 10 godina dolazio da to obilježimo na pravi način, ovdje u Beogradu su mi tada rekli da to nije dobro, da je bolje da “ne vrijeđamo Hrvate”. Kada sam prvi put pričao s Vučićem, odmah je rekao: idemo u to!“

Javna ustanova Spomen područje Jasenovac napravila je poimenični popis žrtava Koncentracionog logora Jasenovac. O svom načinu rada kažu sljedeće:

„Iz dosad najobimnijeg popisa žrtava Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije, Poimeničnog popisa žrtava Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji (597.323 žrtve), koji je na osnovi Imeničnog popisa žrtava Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1946. i prikupljenih dodatnih podataka SUBNOR-a o žrtvama rata, 1964. sačinio Savezni zavod za statistiku SFRJ, izdvojili smo imena svih osoba kojima su kao mjesto stradanja navedeni logori i stratišta iz sustava KCL Jasenovac. Koristeći više stotina različitih izvora (knjiga, dokumenata, fotografija, izjava rodbine i prijatelja jasenovačkih žrtava, terenskih istraživanja i fotografiranja spomenika žrtava fašističkog terora), od kojih je 169 navedeno kraticom u Poimeničnom popisu žrtava KCL Jasenovac Spomen područja Jasenovac, uspoređivanjem i kritičkim preispitivanjem podataka za svaku žrtvu ponaosob, sačinjen je popis djece, muškaraca i žena ubijenih u KCL Jasenovac.“

Prema tome, povijesne činjenice kažu da je u Jasenovcu stradalo – uz moguće malo odstupanje u brojevima, jer popis nije konačan – ukupno 83.145 ljudi, od čega 39.570 muškaraca, 23.474 žena i 20.101 djece do četrnaest godina starosti. Taj popis prihvaćaju i Yad Vashem u Jeruzalemu i Muzej holokausta u Washingtonu.*

Gledajući nacionalnu pripadnost žrtava, stradalo je 47.627 Srba, 16.173 Roma, 13.116 Židova, 4.255 Hrvata, 1.128 Muslimana, te nekoliko stotina pripadnika drugih naroda.

Strašni su to brojevi zato što to nisu samo brojevi: radi se o životima ljudi, djece i odraslih, koji su ubijani samo zato što su bili druge vjerske, nacionalne ili ideološke pripadnosti.

No, srpski nacionalisti, usprkos svim tim činjenicama, ne prestaju baratati s deseterostruko uvećanim brojem žrtava, pa se govori o više od 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu, plus ostali, što je veće ili gotovo jednako ukupnom broju žrtava na prostoru cijele Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. Milorad Dodik pritom optužuje komunistički režim da tobože nije dao da se o tome priča, opet usprkos svim činjenicama koje ima pred sobom. A upravo se pod okriljem tog režima, ili bolje reći jugoslavenske države u njezinim prvim godinama, stvorio mit na kojem će velikosrpska politika parazitirati decenijama. Evo što je o tome u intervjuu koji sam s njim radio prije osam godina rekao uvaženi historičar Ivo Goldstein, čiji su brojni članovi porodice stradali u Drugom svjetskom ratu samo zato što su bili Židovi:

„Istovremeno s bleiburškim mitom u emigraciji, u Jugoslaviji je bujao jasenovački mit. Višestruko uvećana brojka od oko 700.000 jasenovačkih žrtava bila je sakrosanktna, pod zaštitom državnih vlasti. U nju se nije smjelo dirati, čak ni stručnom provjerom preispitivati, iako je statistički bilo prilično vidljivo da tu nešto nije u redu. U početku mišljena samo kao stavka u ratnoj šteti Jugoslavije i njenim zahtjevima za reparaciju, ta preuveličana brojka jasenovačkih žrtava s vremenom se razvila u objekt zloćudne polemike koja je opasno trovala međunacionalne odnose u bivšoj Jugoslaviji.“

Po svemu sudeći, ta polemika truje međunacionalne odnose i danas i trovat će još dugo, dokle god bude trovača i njihovih epigona. Jer ono što je najgore jest namjera s kojom se neke tvrdnje izriču. Kada predsjednik banjalučke tzv. Međunarodne komisije za utvrđivanje istine o Jasenovcu kaže da su samo u Jasenovcu „Hrvati i muslimani ubili 110 hiljada djece“, njemu nije ni namjera da kaže neku povijesnu istinu, nego da opravda kasnije i današnje mržnje prema tim narodima. Kao što ni iza Dodikovog navođenja 500 ili 700 hiljada žrtava ne stoji nikakva ljudska empatija i poštovanje, nego želja da se preko smrti nevinih jača vlastita ideološka pozicija. Što veći broj, fukara dobija više poena.

 

Komentari:

No comment.

Ratovanje tuđom djecom

Top teme

 

Trach

Promo

Kolumna