Ne zaboraviti jedinstvo Europe

Bio nacionalista ili kosmopolita, ukorijenjen ili iskorijenjen, Europljanin je duboko određen odnosom prema svojoj domovini; nacionalna je problematika u Europi vjerojatno kompleksnija, bremenitija nego drugdje, u svakom slučaju drugačija. Ovomu pripada i jedna druga posebnost: pored velikih nacija u Europi postoje i male nacije, među kojima je njih više kojima je uspjelo u protekla dva stoljeća ostvariti svoju političku nezavisnost (ili je ponovo pronaći).



Piše: Milan Kundera/Cicero/HSPF

 

Možda sam upravo putem njihova postojanja i razumio da je kulturna raznolikost najveća europska vrijednost. U vrijeme kada je ruski svijet htio oblikovati moju malu zemlju po svojoj slici i prilici, formulirao sam ideal Europe na sljedeći način: maximum razolikosti u minimumu prostora. Rusi ne upravljaju više mojom zemljom, ali je ovaj ideal jos više u opasnosti.

Sve nacije Europe doživljavaju istu zajedničku sudbinu, ali svaka je doživljava – na temelju njezinog dosadašnjeg iskustva – drugačije. Zbog toga se i pričinjava povijest svake europske umjetnosti (slikarstva, romana, muzike i tako dalje) kao štafetna utrka, u kojoj različite nacije jedna drugoj predaju dalje jednu te istu palicu. Polifonija doživljava njezine početke u Francuskoj, dalje se razvija u Italiji, u Nizozemskoj dostiže nevjerojatnu kompleksnost, a u Njemačkoj, u Bachovim djelima, nalazi savršenstvo; procvat engleskog romana u 18. stoljeću prati epoha francuskog romana, zatim epoha ruskog romana, potom epoha skandinavskog romana, i tako dalje.

Dinamika i dugi dah povijesti europskih umjetnosti su nezamislivi bez postojanja nacija, čija raznolika iskustva formiraju neiscrpljivi rezervoar inspiracija. Mislim na Island. Tamo nastaje u 13. i 14. stoljeću literarno djelo od vise tisuća stranica – “sage” (legende). Ni Francuzi ni Englezi nisu u ta vremena stvorili na njihovim nacionalnim jezicima takvo prozno djelo. Ovo mora, molim, do u tančine biti jasno: prvo veliko prozno blago Europe je stvoreno u njezinoj najmanjoj zemlji, koja niti danas nema 300.000 stanovnika.

Ime München je postalo simbolom kapitulacije pred Hitlerom. Ali, budimo konkretniji: u Münchenu, u jesen 1938. godine su odlučivale četiri velike sile, Njemačka, Italija, Francuska i Velika Britanija, o sudbini jedne male zemlje, kojoj su, čak, oduzeli i pravo na riječ. U jednoj sporednoj sobi morala su obojica českih diplomata čekati cijelu noć da bi ujutro bili odvedeni duž dugih hodnika u dvoranu, u kojoj su im Chamberlain i Daladier, umorni, blijedi i zijevajući, objavili smrtnu presudu.

Veliki i mali kontekst

„Jedna daleka zemlja, o kojoj malo znamo (a far away country of which we know little)“: čuvene su riječi kojima je Chamberlain htio opravdati žrtvovanje Čehoslovacke i bile su odgovarajuće. U Europi postoje na jednoj strani velike zemlje, a na drugoj male; postoje nacije u pregovaračkim dvoranama i one koje čitavu noć čekaju u predsobljima.

Ono šta male nacije razlikuje od velikih nije samo kvantitaivni kriterijum broja stanovnika; to je nešto dublje – njihova egzistencija nije niti za njih same samorazumljiva izvjesnost, nego uvijek i pitanje, izazov i rizik; one su u odnosu na povijest u defanzivi, prema njezinoj snazi, koja njih same prevazilazi, koja se ne obazire na njih, pa ih i ne uzima za ozbiljno. („Samo ukoliko se suprotstavimo povijesti kao takvoj, možemo se suprotstaviti i današnjoj povijesti“, piše Gombrowitz.) Ima točno toliko Poljaka koliko i Španjolaca.

Ali, Španjolska je stara sila, koja nikada nije bila ugrožena u njezinoj egzistenciji, a povijest Poljaka – nasuprot tomu – poučava šta znači nepostojati. Njima su oteli državu, oni su duže od stoljeća živjeli u posmrtnoj raci. “Još Poljska nije propala”, glasi patetična prva strofa njihove nacionalne himne, a prije otprilike 50 godina je Vitold Gombrowitz napisao u jednom pismu Czesawu Miloszu rečenicu koja nikada ne bi pala na um jednom Španjolcu: “Ako naš jezik za stotinu godinu bude još postojao…”

Pokušajmo zamisliti da su islandske legende napisane na engleskom jeziku. Imena njihovih heroja bi nam bila danas tako bliska kao Tristan ili Don Quijote; njihova bi – između kronike i fikcije – oscilirajuća, jedinstvena estetika izazvala mnostvo teorija; sporilo bi se o tomu da li trebaju da važe ili ne za za prvi europski roman. Neću tvrditi da se na njih zaboravilo; one se – nakon stoljeća ravnodušnosti – proučavaju na sveučilištima cijelog svijeta; ali one pripadaju “arheologiji beletristike”, ne utječući na živu literaturu. (…)

Jedno umjetničko djelo može biti uvršteno u dva činjenična konteksta: ili u povijest svoje nacije (nazovimo to malim kontekstom) ili u supranacionalnu povijest određene vrste umjetnosti (nazovimo to velikim kontekstom). Mi smo naviknuti na to da se muzika, samorazumljivo, sagledava u velikom kontekstu: za jednog muzikologa nije osobito važno znati kojim je maternjim jezikom govorio Orlando di Lasso ili Bach; nasuprot tomu bit će jedan roman, jer je vezan uz njegov jezik, proučavan na svim sveučilištima svijeta u malom nacionalnom kontekstu.

Europa nije uspjela da misli svoju literaturu kao historijsku jedinicu, a ja neću nikad prestati ponavljati da u tomu leži njezina nepopravljiva intelektualna propast. Pri objašnjenju ostajemo na povijesti romana: Sterne reagira na Rabelaisa, a Diderot biva inspiriran Sterneom, Fielding se stalno poziva na Cervantesa, a s Fieldingom se mjeri Stendhal, Flaubertova tradicija se nastavlja u Joyceovom djelu, dok Broch razvija u svojoj refleksiji o Joyceu vlastitu poetiku romana, Kafka čini jasnim za Garcia Marqueza da je moguće iskoračiti iz tradicije i “drugačije pisati”.

Goetheova izdana oporuka

To sto sam upravo kazao je bilo po prvi put formulirano od Goethea: “Nacionalna literatura neće sada imati šta mnogo toga kazati, na red je pristigla epoha svjetske literature, pa svatko mora sada sudjelovati u tomu, ovu epohu ubrzati”. To je, u izvjesnu ruku, Goetheova oporuka. Još uvijek izdana oporuka. Možete otvoriti svaki raspoloživi priručnik, svaku raspoloživu antologiju, u njima se svjetska literatura uvijek predstavlja kao pregled nacionalnih literatura. Kao povijest nacionalnih literatura! Literatura, u pluralu!

Pri tomu Rabelais, kojeg su njegovi zemljaci uvijek potcjenjivali, ni od koga drugog nije bolje razumljen kao od jednog Rusa: Bachtina; Dostojevski od jednog Francuza: Gidea; Ibsen od jednog Irca: G.B.Shawa; James Joyce od jednog Austrijanca: Hermana Brocha; univerzalno značenje generacije velikih Sjeverno-amerikanaca Heminqwaya, Faulknera, Dos Passosa je prvo spoznato od strane francuskih književnika (“U Francuskoj sam otac jednog literarnog pokreta”, piše Faulkner 1946. godine, dok se istovremeno tuži na gluhoću na koju nailazi u svojoj zemlji.). Ovih nekolicina primjera nisu nikakvi izvanredni izuzeci iz pravila; ne, pravilo glasi: zemljopisno odstojanje odstranjuje posmatrača iz lokalnog konteksta i dozvoljava mu sagledati veliki kontekst svjetske literature, koji je jedini u stanju artikulirati estetsku vrijednost jednog romana, naime, one do sada nepoznate aspekte egzistencije o kojoj je roman i htio ponuditi poruke, kao i novinu forme, za koju vjeruje da ju je pronašao. (…)

Želim li ovim kazati da se ne mora bezuvjetno znati njegov originalni jezik da bi se prosudilo o jednom romanu? Naravno, točno to hoću kazati! Gide nije govorio ruski, G. B. Shaw nije znao norveški, Sartre nije čitao Dos Passosa u originalu. Da su knjige Witolda Gombrowitza i Danila Kiša bile jedino ovisne od suda onih koji su govorili poljski i srpskohrvatski, ne bi njihove radikalne estetske novine nikada ni bile otkrivene. (A profesori inozemne literature? Nije li njihova prirodna zadaća da studiraju djela u kontekstu svjetske literature? Beznadežno. Da bi dokazali svoju kompetentnost, kao eksperti oni se očigledno identificiraju s malim nacionalnim kontekstom literatura koje podučavaju. Oni su glasnogovornici njihova mišljenja, sklonosti i predrasuda! Beznadežno: baš na inozemnim sveučilištima je umjetničko djelo ponajdublje zapleteno u njegovu zavičajnu provinciju.)

Provincijalizam velikih i malih nacija

Kako se definira provincijalizam? Kao nesposobnost (ili opiranje) da se vlastita kultura sagleda u velikom kontekstu. Postoje dvije vrste provincijalizma: onaj velikih nacija i provincijalizam malih nacija. Velike nacije suprotstavljaju se goetheovskoj ideji svjetske literature, jer im se vlastita literatura čini dovoljno bogatom, pa zašto bi se još trebali interesirati i za to što se drugdje piše. Kazimierz Brandys piše u njegovim dnevnicima, u Parisu od 1985. do 1987. godine: “Francuski student ima veće šupljine u znanju o svjetskoj kulturi nego poljski student, ali Francuz to sebi može dozvoliti, jer njegova vlastita kultura sadrži više ili manje sveukupne aspekte, sveukupne mogućnosti i faze svjetskog razvitka”.

Male nacije su rezervirane prema velikom kontekstu iz posve obrnutih razloga: one imaju veliko poštovanje za svjetsku kulturu, pa ipak ona im se čini malčice stranom, kao nebo iznad njihovih glava, daleko i nedostižno, idealna realnost, s kojom njihove nacionalne literature imaju malo toga zajedničkog. Mala nacija je svojem književniku izoštrila uvjerenje da on pripada samo njoj. Usmjeriti pogled preko granice zemlje, naći se sa svojim kolegama u nadnacionalnoj oblasti umjetnosti, vrijedi kao uobraženost i prezrivo prema svojemu. A pošto se male nacije često nalaze u situacijama u kojima se radi o pukom preživljavanju, uspjeva im bez mnogo muke da ovakvo držanje uspostave kao moralno opravdano. (…)

Posjednička težnja nacije prema njenim umjetnicima ispoljava se kao terorizam malog konteksta, koji cijeli smisao jednog dijela svodi na ulogu koju ono igra u vlastitoj zemlji. Otvaram stari skript kursa kompozicije Vincent d’Indyja na Schola Cantorum u Parisu, na kojoj je početkom 20. stoljeća obrazovana cijela generacija francuskih muzičara. Nešto se unutra odnosi i na Smetanu i Dvoraka, naročito na Smetanine “Streichquartette”. Šta učimo? Jednu jedinu, u različitim formama više puta ponovljenu tvrdnju: ova muzika u “narodnosno-tradicionalnom stilu” je “inspirirana narodnim pjesmama i narodnim plesovima”. Inače ništa?

Ništa.

Opće mjesto i besmisao. Opće mjesto, jer se tragovi narodnih pjesama nalaze svuda, kod Haydna, kod Chopina, kod Liszta, kod Brahmsa; besmisao, jer su upravo ova dva Smetanina “Streichquartette” ne uopćeno nego intimno priznanje, napisano pod šokom jedne tragedije: Smetana je izgubio sluh, njegovi (sjajni) quartetti su, kako je sam rekao, “umiranje muzike u glavi jednog ogluvjelog čovjeka”. Kako je mogao Vincent d’Indy tako pogriješiti? Vrlo vjerojatno je da on nije poznavao ovu muziku i da je samo ponovio šta je čuo. Njegov sud odgovara predstavi koju je česko društvo napravilo o ovoj dvojici kompozitora. Da bi njihovu slavu politički iskoristilo (kako bi se mogao pokazati ponos “prema neprijateljskom okruženju”), društvo je iz prikupljenih foklornih niti, nađenih u njihovoj muzici, istkalo nacionalnu zastavu i okačilo je iznad njihova djela. Svijet je prihvatio jednostavno ovu uljudnu (ili malicioznu) interpretaciju, koja mu je ponuđena.

A provincijalizam velikih? Definicija ostaje ista: nesposobnost (ili opiranje) da se vlastitu kulturu sagleda u velikom kontekstu. Prije par godina, pred sam kraj prošloga stoljeća, napravila je jedna pariska novina anketu među 30 ličnosti tadašnjeg intelektualnog establishmenta – novinarima, historičarima, sociolozima, izdavačima i brojnim književnicima. Svatko je trebao utvrditi redoslijed za njega najznačajnijih knjiga čitave francuske povijesti; nakon ovih 30 lista sa po 10 knjiga uspostavljena je, pak, lista najboljih stotinu knjiga; pa ako se pitanje (“Koje su knjige učinile Francusku tim što jeste?”) moglo različito interpretirati, posredovani rezultat je priličito točna predstava o tomu šta intelektualna francuska elita u današnje vrijeme smatra važnim u literaturi svoje zemlje.

Iz ovog natjecanja su prozašli kao pobijednici “Jadnici” Victora Hugoa. To će iznenaditi inozemnog književnika. Obzirom da ovu knjigu on nikada nije smatrao posebno važnom niti za sebe niti za povijest literature, shvatit će, međutim, odmah da francuska literatura koju on voli nije ona ista koja se voli u Francuskoj. Na 11. mjestu su se našli de Gaulleovi “Memoiren 1939-1942”. Knjizi jednog državnika, vojnika teško da bi se moglo pridati ovakvo značenje izvan Francuske. Ipak, nije to iritirajuće, nego činjenica da najveća, majstorska djela dolaze tek potom. Rabelais se pominje na 14. mjestu. Rabelais poslije de Gaullea! Apropos, čitam tekst jednog značajnog francuskog profesora u kojem objašnjava kako literaturi njegove zemlje nedostaje osnivač kao Dante u Italiji, Shakespeare u Engleskoj i tako dalje. Takvo što, Rabelais nema auru osnivača u očima ovoga stanovnika Seine. Pri tomu je Rabelais u očima skoro svih velikih romansijera našeg vremena – pored Cervantesa – utemeljitelj jedne čitave umjetnosti – umjetnosti romana.

A roman 18. i 19. stoljeća, taj ponos i dika Francuske? “Crveno i crno” na 24. mjestu; “Madame Bovary” na 25.; “Germinal” na 32.;”Ljudska komedija” tek na 34. mjestu (je li to moguće? “Ljudska komedija” bez koje je nezmisliva europska literatura); “Opasne ljubavi” na 50. mjestu; “Bouvard i Pecuchet”, jadnici, našli se kao dva loša učenika na posljednjem mjestu. A neki majstorski romani nisu ni među stotinu izabranih knjiga: “Kartause od Parme”; “Odgoj osjećanja”; “Jacques fatalista” (i stvarno se neusporediva originalnost ovog romana može cijeniti samo u velikom kontekstu svjetske literature). A 20. stoljeće? “U potrazi za izgubljenim vremenom” na sedmom mjestu. Camusov “Stranac” na 22. I još. Skoro ništa. Skoro ništa od onoga što se zove moderna literatura, ništa od moderne poezije. Kao da se francuski neizmjerljivi utjecaj na modernu umjetnost nije nikada ni doogodio.

Kao da, primjerice, Apollinaire (koji nedostaje na ovoj listi) nije inspirirao čitavu epohu europskog pjesništva! Jos je veće iznenađenje što nedostaju Becket i Ionesco. Koliko je dramatičara prošloga stoljeća imalo njihovu snagu, njihovu izražajnost? Jedan? Dva? Više ne. Podsjećanje: Emancipacija kulturnog života u komunističkoj Čehoslovackoj povezana je početkom šesdesetih godina s jednim malim teatrom. U njemu sam po prvi vidio jedan Ionescov komad i bilo je nezaboravno; eksplozija fantazije, proboj bezrespektabilnog duha. Često sam govorio već kako je praško proljeće započelo osam godina prije 1968. godine s inscenacijom Ionescovih komada u malom teatru Nazabradli.

Moglo bi mi se prigovoriti, ovdje citirani redoslijed manje svjedoči o provincijalizmu, a više o novijoj intelektualnoj tendenciji, po kojoj estetski kriteriji imaju sve manju težinu: oni koji su glasali za “Jadnike” nisu mislili na značenje ove knjige u povijesti romana, nego na njezin enormni društveni eho u Francuskoj. To je očigledno, ali to samo dokazuje da ravnodušnost prema estetskoj vrijednosti neminovno vraća kulturu u provincijalnost. Francuska nije samo zemlja u kojoj žive Francuzi, ona je, također, zemlja na koju se drugi ugledaju i njome se inspiriraju. A stranac ocjenjuje izvan njegove zemlje nastale knjige upravo po (estetskim, filozofijskim) vrijednostima. Pravilo se još jednom potvrđuje: ove vrijednosti se iz kuta malog konteksta jedva mogu spoznati, a to i jeste ponosni mali kontekst jedne velike nacije.

Neiskorijenjivi mit o “slavenskom svijetu”

Sedamdesetih godina sam napustio moju domovinu i otišao u Francusku, gdje sam iznenađen morao otkriti da sam bio “emigrant iz istočne Europe”. Za Francuze je moja domovina činjenicno pripadala europskom Orijentu. Žurio sam posvuda objasniti stvarni skandal naše situacije: opljačkanog nacionalnog suvereniteta nismo bili samo anektirani od strane jedne druge zemlje, nego od jednog drugog svijeta, svijeta evuopskog istoka koji – ukorijenjen u u antičku prošlost Bizanta – posjeduje vlastitu historijsku problematiku, svoje vlastito arhitektonsko lice, svoju vlastitu religiju (otrodoxnu), svoj alfabet (iz grčkog pisma proizašlu ćirilicu) i, također, svoj vlastiti komunizam. (Šta bi bio srednjoeuropski komunizam bez ruske vladavine, to nitko ne znade i neće nikad ni znati, ali ni u kojem slučaju on ne bi imao sličnosti s onim u kojem smo živjeli.)

Malo po malo shvatao sam da sam došao iz “far away country of which we know little”. Ljudi oko mene su pridavali politici veliko značenje, ali su imali oskudna zemljopisna znanja: na nas su gledali kao na one koji su “komunizirani”, a ne “anektirani”. Uostalom, ne pripadaju li Česi i od ranije istom “slavensko svijetu” kao i Rusi? Objašnjavao sam kako postoji, doduše, lingvističko jedinstvo slavenskih nacija, ali da ne postoji slavenska kultura, niti, pak, slavenski svijet. Povijest Čeha, jednako kao i Poljaka, Slovaka, Hrvata ili Slovenaca (naravno i Mađara, koji čak nisu ni Slaveni) je čisto zapadna: gotika, renaissance, barok, bliski kontakt s germanskim svijetom, borba katolicizma i reformacije. Sve to nema ništa zajedničko s Rusijom. (…) Uzaludna muka: ideja o jednom “slavenskom svijetu” ostaje neiskorijenjivo opće mjesto u historiografiji svijeta. (…)

Tragedija Centralne Evrope

Između globalnog velikog konteksta i nacionalnog malog konteksta može se zamisliti jedan stupanj, nazovimo ga srednji kontekst. Između Švedske i ostatka svijeta je ovaj stupanj Skandinavija. Za Kolumbiju – Latinska Amerika. A za Mađarsku, za Poljsku? U emigraciji sam pokušavao formulirati odgovor na ovo pitanje, kojeg dobro obuhvata naslov jednog mojeg tadašnjeg časopisnog teksta: “Kidnapirani Zapad ili tragedija Centralne Europe”.

Centralna Evropa. Šta je ona, u stvari? Sveukupnost malih nacija, koje leže između dviju sila – Rusije i Njemačke. Istočni rub Zapada. Dobro, ali o kojim se nacijama radi? Pripadaju li i tri baltičke zemlje tomu? A Rumunjska, od ortodoxne crkve vučena u pravcu Istoka, a od njezinog romanskog jezika u pravcu Zapada? A Austrija, koja je dugo vremena oblikovala politički centar ove cjeline? Austrijski književnici se istražuju isključivo u njemačkom kontekstu i ne bi se radovali (ni ja na njihovom mjestu) da se vide raspoređenim u onom mnogojezičkom metežu, koji se zove Centralna Europa. Uostalom, jesu li sve ove nacije iskazale jasnu, trajnu volju da oblikuju zajedničku cjelinu? Ni u kojem slučaju. Nekolicinu stoljeća pripadao je najveći dio njih jednoj velikoj državi – Habsburškom carstvu, kojemu su, pak, na kraju svi samo još htijeli pobjeći.

Sve ove primjedbe relativiraju punoću pojma Centralna Evropa, dokazuju, pak, njegov neodređeni, približavajući karakter, te ga pojašnjavaju istovremeno. Je li istinito da se granice Centralne Evrope i ne mogu nikada točno i za trajno povući? Bez sumnje! Ove nacije nisu bile nikada gospodari svojih sudbina ili svojih granica. One su rijetko bile subjekt, a skoro uvijek objekt historije. Njihovo je jedinstvo bilo nenamjeravano. One nisu bile jedne drugima bliske svojom voljom ili simpatijom, ili zbog jezičkih orođenosti, nego na temelju sličnih iskustava, na temelju zajedničkih historijskih situacija, koje su ih dovodile u različitim vremenima u različite konstelacije unutar pokretljivih, nikada konačnih granica.

Centralna Evuopa se ne dade reducirati na (i od mene korišteni pojam) “Srednju Evropu” (“Mitteleuropa”), kako je rado zovu oni koji je samo poznaju s bečkih prozora; Centralna Evropa je policentrična i pojavljuje se gledana iz Varšave, Budimpešte ili iz Zagreba uvijek u drugom svijetlu. Ali, jednako iz koje perspektive gledana, uvijek se probija zajednička povijest; s češkog prozora gledano vidim u 14. stoljeću prvi centralnoeuropski univerzitet u Pragu; u 15. stoljeću vidim revoluciju Jana Husa, koja najavljuje reformaciju; u 16. stoljeću vidim Habsburško carstvo koje se konstituiralo malo po malo iz Böhmen, Mađarske i Austrije; vidim ratove, koji su dva stoljeća branili Zapad od turske invazije; vidim protureformaciju s procvatom barokne umjetnosti, koja čitavoj ogromnoj oblasti, sve do zemalja na Baltiku, otiskuje arhitektonsku ujednačenost.

U 19. stoljeću je uzeo maha patriotizam kod svih ovih naroda, koji su odbili da se izjednačavaju do neprepoznatljivosti, što znači da su odbili da se ponjemče. Unatoč njihovoj povlaštenoj poziciji u Carstvu nisu niti sami Austrijanci mogli odoljeti izboru između njihova austrijskog identiteta i pripadnosti velikom njemačkom entitetu, u kojem bi ih nestalo. (…)

U 20. stoljeću, nakon Prvog svjetskog rata, je iz ruina Habsburškog carstva nastalo više nezavisnih država, a sve, izuzev Austrije, su se 30 godina poslije ponovo našle zajedno pod ruskom vladavinom: to je bila nova situacija, kakve nije bilo nikada do tada u čitavoj centralnoeuropskoj povijesti.! Uslijedio je dugi period antisovjetskih ustanaka, u Poljskoj, s mnogo krvoprolića u Mađarskoj, potom u Čehoslovačkoj i ponovo, ustrajan i snažan ustanak u Poljskoj; ne vidim ništa više vrijednije divljenja u Europi druge polovice 20. stoljeća od ovoga zlatnog lanca revolta, koji su tijekom četiri deseetljeća i minirali Carstvo Istoka, učinivši ga nesposobnim za upravljanje i nagovijestivši skorašnji kraj njegove vladavine. (…)

Već kroz samu svoju definiciju je koncept Centralne Evrope demaskirao jaltsku laž, tu piljarsku nagodbu trojice ratnih pobjednika, koji su tisuću godina staru granicu između Istoka i Zapada Europe pomjerili za više stotina kilometara u pravcu Zapada.

___

*) Preveo prof.dr.sc. Mile Lasić. Esej Milana Kundere: „Ne zaboraviti jedinstvo Europe“,  objavljen u jednom od brojeva za 2007. godinu švicarsko-njemačkog časopisa za političku kulturu „Cicero”, preveo sam odmah po objavljivanju, a mojim studentima i drugim čitateljima ga nudim ponovno iz razloga što vjerujem da bi mogao pomoći u sagledavanju i europskih i južnoslavenskih, posebice bosansko-hercegovačkih kapilarno povezanih provincijalizama …

Komentari:

No comment.

Bijednici

Top teme


 

 

Trach

Promo

Kolumna