Sapere aude ili imaj hrabrosti posramiti se zločina!

U osvrtu pisanom prije točno godinu dana povodom posljednjih presuda ICTY-ija u Den Haagu, pozvao sam na stid i prosvjed protivu „kulture selektivnog sjećanja“, kao i protivu – na njoj utemeljenoj – selektivne (ne)pravde. Kazao sam i tom prigodom i ponavljam i ovdje kako mi osobno agresivno ili obranaško stanje duha i u BiH i u regiji jugoistoka Europe izaziva i muku i gađenje, jer je u konačnici samo potvrda da se ne umijemo služiti Kantovom maximom: „Imaj volju za znanjem. Imaj hrabrosti poslužiti se vlastitim razumom“ („Sapere aude. Habe Mut, dich deines eigene Verstandes zu bedienen“)! Kao da ta nekultura prosto vrhuni ovih dana i u BiH i u regiji jugoistoka Europe, unatoč svim upozorenjima, pa i Međunarodnom danu ljudskih prava, koji se u našoj zemlji nedostojanstveno obilježava od zvaničnih institucija, ako se uopće obilježava, te na pristojan način od onih koji žive u osami ili na marginama glavnih društvenih procesa.



Piše: Prof. dr. sc. Mile Lasić/Digitalnademokracija.com

Kultura izostanka stida i zaborava „tamnih fleka“ u vlastitoj povijesti je, inače, oprobano sredstvo držanja građana u autoritarnim društvima u samoiskrivljenoj malodobnosti, govoreći Kantovim jezikom. Početak ozdravljenja je, pak, vezan uz proces suočavanja s prošlošću, naučio sam dugim životom u SR Njemačkoj. Otuda me i zanimaju anti-autoritarni a ne autoritarni maninstream narativi u svim našim bratski zakrvljenim nacijama, kao i moralna ponašanja, posebice preživjelih žrtava proteklih „jugoslavenskih ratova“.

Ovdje ću samo dotaći tri takva uzorita „slučaja“:

    a) praštanje moje bivše asistentice Arijane Krešo ubojicama njezina oca u Trusini, unatoč tomu i što je kao jednoipolgodišnja djevojčica i sama bila nastrijeljena od ubojica iz redova Armije BiH;
    b) oprost mladog đakona SPC-a Branislava Rajkovića ubojicama u uniformi HVO-a svirepog ubojstva njegovih i oca i majke u Jasenjanima, jer su ga i teologija i život naučile nužnosti oprosta, kako bi se moglo normalno živjeti;
    c) te, praštanje Rešada Mujića, koji je u srpnju 1995. izgubio jedanaestoro rođaka u Srebrenici, pa ipak poručuje: „Bolje je godinu dana pregovarati, nego samo jedan dan ratovati“!

 Je li ICTY doprinio više uznemirenju nego izmirenju?

Ne želim pjevati u zboru ni s onima koji ovih dana apriori niječu ad hoc instituciju Ujedinjenih naroda kakva je ICTY, niti s onima koji ICTY-iju pjevaju ode, jer se ICTY-iju mora priznati da je uradio veliki posao kojemu domaći sudovi nisu bili i još nisu dorasli, te da je prikupio ogromnu građu o našem sunovratu u barbarstvo na kraju 20. stoljeća.

Mada nedosljedno ICTY je, ipak, poslao i poruku da se kršenje međunarodnog prava i zločini protivu mira i čovječnosti ne isplate, te da za njih snose odgovornosti i oni koji su zločine izvršavali, i oni koji su ih beskrupulozno naređivali, pa čak i oni koji su ih tek nijemo promatrali. Time je implicite i potvrdio enormnu važnost Jaspersovih pitanja krivnje i doprinio razvoju tzv. humanitarnog kaznenog prava daleko više od Nirnberških sudovanja.

Kao profesoru međunarodnih odnosa i bivšem diplomati mi nisu, dakle, apriori problematične presude ICTY-ija, nego u prvom redu selektivna (ne)pravda uslijed izostanka optužbi i procesuiranja svih krupnih zločina i niza „udruženih zločinačkih poduhvata“ (uzp) tijekom „jugoslavenskih ratova“ (1991-1999). Uostalom, iz ovih razloga sam se proteklih dana javno i pitao: što je s neprocesuiranim „uzp-ovima“, počev od onog egzemplarnog u Beogradu (u „glavnom gradu uzp-a“, Tomislav Marković) do brojnih u BiH, koji nisu ni procesuirani, ili je za njih suđeno kao da je riječ o kavanskoj tučnjavi, kako ogorčeno tvrdi gvardijan Fojničkog samostana fra Nikica Vujica.

O tom „pomilovanom uzp-u“ pisao sam nedavno i za (ugašeni u međuvremenu) portal Herzegovina.IN , kazavši kako je najstrašnije što su čak četiri puta smanjivane kazne glavnom počinitelju od strane I. Izetbegovića i E. Ganića, prije konačnog pomilovanja, te da se svirepi „uzp“ nad vjerskim ljudima ne želi takvim vidjeti u političkom Sarajevu. (Ovo je izazvalo ogorčenje i kod jednog doktora politologije u  Berlinu i jednog broja lažnih virtualnih prijatelja, onih koji u A. I. gledaju kao u „bosanskog Georgea Washingtona“,  pa smo se i definitivno razišli, što je dobro i za njih i za mene, čini mi se.)

Ja sam proteklih dana, dakle, govorio kako mi nalažu i struka i savjest, jer sam prosto morao govoriti o teškim temama temeljem mojeg već četvrtstoljetnog bavljenja njima: prvo protivu olakog zaborava vlastitih sramota, pa potom i o grijesima ICTY-ija, koji se više ne mogu ispraviti ni putem dovršavanja sudovanja Šešelju, Karadžiću i Mladiću, te Simatoviću i Stanišiću unutar Mehanizma međunarodnih kaznenih sudova (MMKS), a male su šanse da se isprave pred bh. sudovima.

Već je, naime, izvjesno da neće biti nikada podignute optužbe protivu „krnjeg Predsjedništva SFRJ“, protivu srbijanskog i crnogorskog vodstva i njihovih sprega s vrhom JNA, te da će u BiH ostati brojni ratni krivci neprocesuirani. Uostalom, sve ovo predugo već traje, pa je opravdano i pitanje da li je ICTY doprinio izmirenju ili uznemirenju, kako je to ovih dana lucidno primijetio profesor Žarko Puhovski.

 “Nadvladavanje prošlosti”:
prvo “suočavanje s prošlošću”, potom i izmirenje!

O „kulturi selektivnog sjećanja“ i „selektivnoj (ne)pravdi sam proteklih dana govorio u javnim istupima pozivajući se na rasprave mudrijih od mene, počev od Karla Jaspersa pa do Ivana Lovrenovića. Podsjetit ću i ovdje tek kako je književnik Ivan Lovrenović već u komentaru “Hrvatski vitezovi” u Haagu (Prometej, 9. travnja 2004.) ukazao znalački na Jaspersov pojam krivnje. „Od Nürnberga 1945. i Jaspersa naovamo, od svakoga Evropljanina se očekuje da mu je već od viših razreda pučke škole jasno, kako već i sudjelovanje u strukturama znači i odgovornost za učinke tih struktura“, a „u ovome, našem slučaju, reklo bi se – čak u sva četiri temeljna Jaspersova aspekta: u aspektu zločina, političke krivice, moralne krivice i metafizičke krivice.“ Lovrenović se potom pozvao i na Jaspersovo objašnjenje metafizičke krivnje: “Metafizička krivica je pomanjkanje apsolutne solidarnosti sa čovjekom kao čovjekom… Ta solidarnost je narušena mojom prisutnošću na mjestu nepravde i zločina.

Nije dovoljno to što sam oprezno stavio život na kocku ne bih li ih spriječio, jer ako se zločin dogodio i ako sam ja tome prisustvovao i preživio, dok je netko drugi ubijen, u sebi čujem glas koji mi govori da je to što još uvijek živim moja krivica”, kako bi sugerirao: „Testirajte svoju najbližu okolicu: ima li ikoga tko će danas ozbiljno ‘zagristi’ u Jaspersove argumente?“

Nažalost, vrlo je malo onih koji se uistinu stide za sramote i zla počinjena u naše ime. Jedan od tih koji je ozbiljno „zagrizao“ za Jaspersove argumente, jer i živi ideju „svjetskog ethosa“ (Hans Küng) i nužnosti praštanja (Jürgen Moltmann), pa se javno i grozi selektivne nepravde i sveopćeg ravnodušja među nama, je mladi teolog i doktorand Sveučilišta u Grazu, Dalibor Dado Milas. On polazi ispravno od tri različite realnosti u tri post-ratna društva u BiH i zaključuje „da su sva tri i izolirana i okrutna“. Po Milasu, „ona su okrutna s obzirom na svu patnju koju su prouzrokovali među potlačenima i žrtvama i s obzirom na bezosjećajnost koju ta društva pokazuju u svom odnosu prema žrtvama vlastitoga kolektiva…”

Mladi teolog je potom izrečenu tvrdnju pošteno ilustrirao teškim nerazumijevanjem Hrvata i Bošnjaka i u domeni kulture selektivnog sjećanja: „Hrvati se prisjećaju i obilježavaju komemoraciju pokolja nevinih ljudi (op. Hrvata) u Križančevu Selu, Grabovici i Uzdolu. Za Hrvate je to važan datum. No većina Hrvata se ne ‘sjeća’ pokolja u Ahmićima, gdje su pobijeni žene i djeca. Vrijedi i obrnuto.

Bošnjaci redovito komemoriraju obljetnicu masakra u Ahmićima, Srebrenici i Bugojnu, ali ‘zaboravljaju’ na mjesta pokolja i stradanja ‘onih drugih’, za koje su odgovorni Bošnjaci. I jedni i drugi imaju svoje kalendare, u kojima oni ‘drugi’ nemaju svoj datum. Drugim riječima, obespravljeni, nebitni i ‘drugi’ nemaju svoga kalendara. Tu je riječ o žrtvama koje ne smiju postojati u tuđoj javnosti…“ (Te zločine je počinio netko ‘naš’, u ‘naše’ ime, www.express.hr, 06.12.2017.)

Vjerojatno iz razloga što se samo usamljenici s margina podijeljenih društava miješaju u Jaspersova pitanja krivnje, mi i nismo više od dva desetljeća poslije ”jugoslavenskog rata“ (”Der Jugoslawien Krieg“, dr. sc. Dunja Melčić-Mikulić) uopće odmakli daleko od Jaspersova ”nultog sata“, dakle totalnog sloma, kako bismo se počeli odgovorno baviti razumijevanjem i krivnje i odgovornosti. Tomu je vjerojatno glavni uzrok što je „jugoslavenski rat“ završio i bez pobjednika i poraženih, mada su svi poraženi, pa se tek i pojavljuju čestiti pojedinci koji se zalažu za bespoštedno suočavanje s prošlošću.

Neka ono što sam uputio mojemu sugrađaninu Elvedinu Neziroviću u formi komentara na njegovoj FB stranici bude podrška i ohrabrenje svim takvima: Elvedine, pozdravljam Vaš pristup temi, ali sugeriram da se pojam “die Vergangenheitsbewaltigung”, u bukvalnom prijevodu “prevladavanje” ili “nadvladavanje prošlosti”, ne svodi samo na “suočavanje s prošlošću”, jer podrazumijeva i prihvatanje odgovornosti za sve vrste krivnje, izuzev za kaznenu koja je uvijek individualizirana, pa potom i izmirenje sa sobom i bivšim “neprijateljima”…

 Anestezirane analfabete i kultura sjećanja!

U odgovoru na pitanja novinara Slobodne Dalmacije – hoće li drugostupanjska presuda Žalbenog vijeća ICTY-ija u slučaju „Prlić i drugi“ imati posljedica po ustavni preustroj BiH, procijenio sam da će isti oni koji već godinama pokušavaju pomjeriti kakav takav balans između nacionalnog i građanskog u ustavima BiH i entiteta RS i Federacije BiH, pokušati iskoristiti ovu situaciju u korist njihove vizije entiteta i cijele BiH. Ovakvo što značilo bi ili ignoriranje BiH, ili nijekanje višenacionalnosti u BiH, ma koliko i jedno i drugo bilo opasno! Ponovit ću i ovdje: od višenacionalne zemlje može se napraviti “politička zajednica” samo ukotvljenjem građanskog unutar nacionalnog, a ne borbom protivu tzv. etničkog principa u BiH.

Uostalom, radi se o elementarnim načelima liberalizma, po kojima je „principijelno nedopustivo oštećivanja drugoga“, kako je na to upozorio u „Iskušenjima neslobode“ i Sir Ralf Dahrendorf, pozivajući se na John Stewarta Milla, “čime se postulira da se u društvenom djelovanju radi o vrijednostima koje su članovima slobodno dane na zbor; s jednom ogradom, članovi ne smiju zastupati ideje iz kojih bi proizlazila šteta drugima koji zastupaju svoje vrijednosti, ma kakve one bile.” (Dahrendorf, R., Versuchungen der Unfreiheit, Prometej, Zagreb, 2008., str. XII-XIII.)

Nažalost, niz presuda ICTY-a poslužit će i za „iskušenja neslobode“ od strane oni koji se rado predstavljaju liberalima, ali niječu utemeljenost i kolektivnih prava u neotuđivost ljudskih prava i sloboda, koje prosto mora garantirati pravna država, ako je ima. Poslužit će, također, i za definitivnu pobjedu selektivne kulture sjećanja, što znači da će se na sve strane i dalje veličati upravo odgovorne za sramote i sunovrate u barbarizam kao heroje. Nasuprot toj i takvoj selektivnoj kulturi sjećanja, koja i nije drugo do svjesno odnjegovani zaborav vlastitih sramota, istinska kritička kultura sjećanja podrazumijevala bi i stid i sram za počinjene zločine i druga zlodjela protivu humanitarnog prava, posebice počinjene u naše ime.

Time sam i za Slobodnu Dalmaciju sažeo ono što stoji u svim mojim knjigama: prošli užasni rat nije bio ni čisto obrambeni, ni oslobodilački, ni domovinski ili otadžbinski, nego i sve to i „građanski“, i rat bandi i tranzicijskih gospodara života i smrti za teritorije i društvene resurse, što je tražilo i niz “udruženim zločinačkih pothvata” na prostorima bivše SFRJ. Posebice u BiH se radilo o nizu uzp-ova, samo što ih takvima ne zovemo, a trebali bismo, jer su se primjerice u istom danu događali samo u razmaku od dva sata bestijalni zločini HVO-a u Ahmićima i Armije BiH u Trusini, da zaboravimo na trenutak srpske ratničke igre.

Ili su se u istom gradu, primjerice u Bugojnu, događali „nestanci“ prvo jednih, pa potom i drugih, što je sramotno zaboravljati, a i to se zaboravilo. U BiH skoro da i nema nikoga da sintetički promatra fenomen samouniženja u ratu i izrazi empatiju prema onima koje su ožalostile naše „junačine“, pa uvredljivo i dalje slavimo svoje “heroje”, koji su u očima onih drugih i trećih tek puki dželati. U tom pogledu smo duboko u devedesetim godinama 20. stoljeća.

Kako je već rečeno, temeljni problem ostaje što skoro sve postjugoslavenske akademske i sve političke elite interpretiraju kompleksne jugoslavenske ratove na jako redukcionistički način, kako bi učvrstile vlastite te(n)kovine, pa se isti rat tretira i domovinskim i obrambenim i agresorskim i osvajačkim.

O ovomu sam pisao u Oslobođenju, 14. lipnja 2014. pod naslovom „Razmišljanja o krivnji“, pa je potom taj prosvjed prenijet i na zagrebački portal Autograf.hr, 28. kolovoza 2014. u rubriku „Književni ogledi“. Objasnio sam tada kako u stiliziranju ratno-pobjedničkih ili dobitničkih uloga, sukladno redukcionističkim pogledima vladajućih kleronacionalističkih oligarhija i/ili njihovih neojakobinskih besprizornih lažnolijevih pandana, i nema mjesta za sjećanje na žrtve onih drugih i trećih, pa se dogodilo što se moralo dogoditi: postali smo i sljedbenici i zarobljenici viktimološke logike i na njoj utemeljene viktimo-transagresijske kulture nesposobnosti empatije s drugima, zbog čega i jesmo u konačnom ishodu anestezirane analfabete u oblasti kritičke kulture sjećanja.

Možemo mi i dublje u prošlost!

Pojavljivao sam se proteklih dana u nizu medija, mada sam mnoge i odbio (RTRS, FTV, Jutarnji list). Prihvatio sam samo razgovore za N1 i BHT1, uz Slobodnu Dalmaciju, te ranije utanačeni intervju za neovisni podgorički tjednik „MONITOR“ (osvanuo u broju 1416, od 08. prosinca 2017.). Dakako, i u njemu sam morao govoriti o histeriji među Hrvatima i u Hrvatskoj i u BiH povodom konačne presude ICTY-ija u predmetu „Prlić i ostali“, te antihrvatskoj kontrahisteriji u bošnjačkim i srpskim medijima.

Čitatelje Monitora sam, prvo, podsjetio da smo slične euforije doživjeli proteklih godina mnoštvo puta, samo nismo, nažalost, skoro nikada i distanciranje od pogrešnih ratnih politika i pogotovu nismo iskreno pokajanje političkih vrhuški. Bilo je među osuđenima par kajanja, ali posve iskrenog samo od Milana Babića, koji je izvršio i samoubojstvo. Precizirao sam kako bi bilo bolje da se politički vrh Hrvatske odrekao Tuđmanove ratne politike iz 1993., ali nije, nažalost. Čak šta više, veoma je pompozno obilježena 18.obljetnica od njegove smrti.

S tim u vezi za čitatelje dodajem da bi za razumijevanje Tuđmanovog odnosa prema BiH bilo potrebno pozabaviti se i Tuđmanovom 1991. (vidjeti u Jutarnjem listu od 09. prosinca 2017. najvažniji Tuđmanov transkript sa sastanka s tadašnjim vodstvom Hrvata iz BiH, održanom 27. prosinca 1991.), pa potom i njegovom ratnom politikom iz 1993., kao i tzv. mirovnim politikama u 1994. i 1995. koje se tiču stvaranja Federacije BiH u Washingtonu i Općeg mirovnog ugovora za mir u BiH iz Daytona i Pariza.

Hoću i izrijekom reći kako nije umjesno štedjeti kritika prvog hrvatskog predsjednika, te da bi bilo nužno propitati među Hrvatima u BiH i Tuđmanove katastrofalne predrasude prema BiH i neznanja o Hrvatima u BiH, koje su i vodile i potonjim trgovinama s Hrvatima u BiH radi tzv. mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Jednako tako bi bilo krajnje vrijeme propitati i poslijeratne licemjerne ili nadute politike iz Zagreba i prema BiH i Hrvatima u BiH. Dakako, krajnje je vrijeme propitati i licemjerne politike Tuđmanovog sparing partnera Alije Izetbegovića, ali o njima drugi put.

Kazao sam i u „Monitoru“ kako malo tko niječe da je u Herceg Bosni bilo protjerivanje stanovništva i ubojstava, ali da se u BiH među Hrvatima ogorčeno što nisu procesuirani za slična nedjela i bošnjački „udruženi zločinački pothvati“. Meni osobno je posve jasno da se kao Hrvat moram prvo postidjeti za zločine u Mostaru i dolini Neretve, pa potom i za one u Lašvanskoj dolini, ali da tim putom imam pravo i zapitati se: nije li ICTY učinio medvjeđu uslugu kritičkoj kulturi sjećanja u BiH time što je de facto poštedio bošnjački politički vrh i Armiju BiH odgovornosti za zločine i nad Hrvatima i Srbima?

Uostalom, ovih dana su konačno uhapšeni u Konjicu osumnjičenici za zločine nad Srbima i u logoru Čelebići i na Bradini, o čemu su potresno pošteno pisali i Dragan Bursać i Goran Sarić. A bilo je itekako i takvih zločina i za njih se znalo kako iz volšebno nestalog ratnog dnevnika oficira u redovima Armije BiH, izvjesnog Macića, tako i iz potresnih književnih zapisa zarobljenika u logoru Silos pored Tarčina po imenu Milo Bratić, koji je nedavno preminuo u Kanadi.

Istina je, dakako, da je u početku Armija BiH bila multinacionalna, s čak 30% Hrvata i Srba u svom sastavu. Dodajem ovdje da je ona takvom prestala biti u momentu kada je vrh SDA ponizio u redovima Armije BiH visoko rangirane oficire Stjepana Šibera i Jovana Divjaka, a u diplomatsko-konzularnim predstavništvima RBiH rijetke Srbe i Hrvate, pa i mene, o čemu ovdje ne govorim, ali sam ostavio svjedočenje u knjizi „Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“ (vidjeti u: Lasić, M., Dvije knjige pod jednim krovom, Tuzla 2012.).

Odnjegovao se posve svjesni zaborav, pa se zaboravilo i da je u sastavu Armije BiH bio i odred ubojica iz arapskih zemalja pod imenom El Mudžahid, kojemu je formalno vrhovni komandant bio Alija Izetbegović, kao što se zaboravilo i da je spomenuti Izetbegović priskrbio za sebe nelegalno poziciju predsjednika Predsjedništva BiH, manipulirajući i legalitetom i multietičnošću, kad mu je i dok mu je to bilo potrebno. U Monitoru sam objasnio kako je i bošnjačka strana imala logore, samo za Hrvate njih 331, kako tvrde u hrvatskim logoraškim udrugama, pri čemu ne mijenja na stvari što im se do danas u političkom Sarajevu tepa da su bili „sabirni centri“.

I u Monitoru sam izrazio žaljenje zbog nesankcioniranih „uzp-ova“, uključivo i bošnjačkog vodstva, počev od spomenutog svirepog ubojstva fojničkih faratara i masakra Hrvata u Trusini, Uzdolu i Grabovici i drugdje. Ukazao sam, također, i da je hrvatsko-bošnjačka ratna story iznimno komplicirana: Bošnjaci jesu bili najveće žrtve tijekom ružnih ratova, jer je od najmanje 95.400 ubijenih ljudi u BiH, njih preko 66.000 bilo bošnjačkog podrijetla, kako govori i „Bosanska knjiga mrtvih“ Mirsada Tokače. Ali, neupitno je da su te stravične brojke uglavnom rezultat srpskog „uzp-a“, na koji se skoro zaboravilo, pa se u političkom Sarajevu stigmatizirala i „Herceg Bosna“ više zbog političkih ambicija nego iz stvarnih potreba za istinom o stradanju Bošnjaka u HB-u.

Apsurd je savršen i u odnosima RH i BiH, jer su obje bile izložene srbijanskom i crnogorskom surovom ratnom nasilju: sravnjivanju baroknih (Vukovar) i rušenju renesansnih gradova (Dubrovnik), razaranju „olimpijskog grada“ kakvo je Sarajevo, ili ružnom iživljavanju crnogorskih i srpskih rezervista i JNA nad Mostarom, u kojemu je već u 1992. porušene šest gradskih i pet prigradskih ćuprija, dok je Stari most ostavljen na nemilost silnicima u „ratu unutar rata“, tj. bošnjačko-hrvatskom ratu. Na sve se to zaboravilo, kao i da su protagonisti „Velike Srbije“ u dolini Neretve u početku pobili i bacili na prigradska smetljišta na stotine Bošnjaka i Hrvata. Ovo je, dakako, bilo važno reći zbog crnogorskih čitatelja. Uzvratit će se, nažalost, kasnije od strane zločinaca i ubojstvima i rušenjem pravoslavnih svetinja u Mostaru.

U početku su Hrvati i Bošnjaci bili i doslovice u istim jedinicama, pri čemu se na prostorima Herceg Bosne podrazumijevala hrvatska komanda, sukladno dogovorima između HVO i Armije BiH, te obratno na prostorima pod kontrolom Armije BiH. Uostalom, i sve oružje i pomoć iz svijeta za BiH išli su preko Hrvatske, a Tuđman i Izetbegović su se sastajali tijekom rata tek nešto manje puta (31 put) nego Tuđman i Milošević (48 puta).

K tomu, Bošnjaci i Hrvati potpisali su i masu neiskrenih sporazuma, uključivo i onaj u Washigtonu u ožujku 1994, kojim je utemeljena Federacija BiH (federacije Bošnjaka i Hrvata) i kojim je predviđena njezina konfederacija s Republikom Hrvatskom. U Republici Hrvatskoj je tijekom rata bilo smješteno ponajviše Bošnjaka među ukupno 400.000 izbjeglica iz BiH, liječeni su ranjenici Armije BiH, itd. No, ni u političkom Sarajevu, ni u političkom Zagrebu ne žele se referirati na svijetle točke u recentnoj prošlosti.

Vrlo mi je važno bilo objasniti i u „Monitoru“ kakvi se to „hibridni ratovi“ i „containment policy“ vode u BiH. Prvi pojam govori o ratovima putem dezinformacija, naglasio sam, a drugi je „hladnoratovski pojam“ kojim se objašnjavala tzv. politika zagađivanja međusobno bliskih nacija, koje vjerojatno potječu od istog etničkog supstrata, ali su vjerozakoni i geopolitike učinili svoje kroz povijest.

BiH bi mogla, čak, doživjeti disoluciju poput SFRJ ako ne bude u stanju napraviti novi unutarnji društveni dogovor o samoj sebi kao višenacionalnoj državi, što se uporno odbija u prvom redu u političkom Sarajevu. BiH prosto vapi za balansom građanskog i nacionalnog, ali Bošnjaci svih svjetonazora forsiraju tvrdoglavo samo tzv. građansku opciju, dok su i Hrvati i Srbi žestoko protivu toga, kako ne bi bili eliminirani kao konstitutivne nacije u BiH. Zapravo bi bilo krajnje vrijeme ukotviti građansko u nacionalno, u tronacionalno, kako bi se smirila uzavrela situacija u BiH i počelo kretati ka transnacionalnoj politekonomskoj integraciji kakva je EU, ali do toga je malo komu u političkim vrhovima iskreno stalo.

Na pitanje „Monitora“ o neispunjenim zahtjevima iz „tri D strategije“ – denacifikacija, demilitarizacija i demokratizacija – odgovorio sam kako slijedi: a) Demokratizacija je završila u demokraturama i despotijama; b) Denacifikacija nije ni započela; c) Demilitarizacija je dijelom izvršena, ali unutar toga što se zovu Oružane snage BiH su tri „nacionalne vojske“ i ogromni potencijal za buduće građanske ratove, ako im budu dozvoljeni, da i ne govorim o privatnim stokovima oružja u svakoj poštenoj hrvatskoj, srpskoj i bošnjačkoj kući.

A „pravna država“, ona koju je jedan političar SDA obećao prije četvrt stoljeća da „dolazi u ponedjeljak“, negdje se izgubila na putu. Uslijed toga i cvjeta korupcija, pa je BiH zemlja „uhljeba“ iz sve tri bh. nacije, te zemlja ljudi ispod granice „aposlutne bijede“, njih oko 30%, te onih na granici bijede (preko 50%). Najgore je, ipak, što smo se u proteklih četvrt stoljeća vratili u ideologije i politike iz 90-tih godina prošlog stoljeća. Uostalom, možemo mi i dublje u lošu prošlost, u političku kulturu koja ne poznaje ideologiju ljudskih prava i sloboda, inclusive prava kolektiviteta. Nažalost, dok je u svijetu u tijeku Postmoderna, u nas je tek na redu Prva (politička) moderna!

Ukazao sam i u „Monitoru“ kako se upravo u odnosima BiH i RH, te unutar BiH između sve tri nacije, vidi kao na dlanu ono što nas je poučio K. Jenkins: zaboravlja se, a ne bi se smjelo zaboraviti da se „prošlost“ i „historija“, iliti „istorija“ u pravilu razlikuju, jer je „historija“ tek jedan od mogućih ideoloških i političkih narativa o prošlosti, pa bi tek „povijest“ bila kritičko-racionalistička objekcija i jednog i drugog: i prošlosti i historije.

Ali, za takvo što se ne želi čuti ni u BiH, ni u RH, ni u drugim „lažozemljama“ (S. Basara), jer bi to podrazumijevalo suočiti se s povijesnim istinama. Otuda i jesmo još uvijek zarobljeni u viktimizacijske interpretacije, sukladno kojima su „naši“ uvijek heroji, dok su oni „drugi“ i „treći“ ružni, prljavi i zli? Nisu, nego su ubojice među nama, nerijetko u rođačkim, političkim i kapital-suodnosima uvezanim s vrhovima vlasti, kako ne pokazuju samo reakcije na ICTY-ijevu presudu u „slučaju Mladić“ i slučaju „Prlić i drugi“, nego i u slučaju svježe uhapšene 13.orice pripadnika Armije BiH u Konjicu zbog zločina Armije BiH nad Srbima. Otuda i jesu nužni i dalje, ma koliko izgledali uzaludni, apeli za de-viktimizaciju, jer de-viktimizacija je prvi preduvjet za ozdravljenje bolesnih društava i u BiH i u Regiji!

(Podsjećanje povodom Dana ljudskih prava, u Mostaru 12. prosinca 2018.)

Komentari:

No comment.

Šutnja

Top teme

 

Trach

Promo

Kolumna