Lasić: Je li građanski neposluh jedini smislen odgovor na demokraturu?

Čini mi se da smo još uvijek mnogo bliži zvijerima (majmunima) nego bogovima, konstatirao je polušaljivo Srđan Puhalo u nekoj vrsti proslova u važno istraživanje o apstinentima u BiH koje je uradio zajedno s kolegicom Nedom Perišić i uz podršku Zaklade Friedrich Ebert u BiH.



Piše: Prof.dr.sc. Mile Lasić/Digitalna demokracija.com



Pozivajući se na Aristotelovu mudrost da onaj „tko ne može da živi u zajednici, jer je sam sebi dovoljan, i nije dio države, te je zvijer ili Bog“, Puhalo je prozvao okolišnim putom samozadovoljnu bosanskohercegovačku političku klasu, nesposobnu za autorefleksiju, to jest kritički govor o vlastitim zabludama i paralelnim svjetovima u BiH koje je stvorila. Otuda mi je vrlo simpatično što je kolega Puhalo prvotno htio postaviti na koricama iznad naslova knjige tri majmuna, pri čemu je i s tri robotizirana lika „koji ne vide, ne govore i ne čuju“ uputio vrlo jasnu poruku. Iz Puhalova obrazloženja da „oni ne žele da vide, da čuju i da govore“, postaje razvidno da se naslovna ilustracija ne odnosi na apstinente. Dapače, uz samo malo mašte i ljekovitoga podsmijeha pod tri Puhalova naslovna „lika“ mogu se zamisliti bosanskohercegovački političari sviju provenijencija, koji ne vide i ne čuju a govore tako kao da oni koji ne misle kao oni i ne postoje. Otuda je njihova jedina zasluga u uspostavi višestranačkih jednoumlja, nefunkcionirajućeg političkog sustava, despotije i demokrature.

Upravo zbog toga što akademske i kulturološke elite o ovomu šute, mora se ponavljati kako je tzv. liberalna revolucija u BiH skončala u predmodernim formama nadbijačke i nasilne političke kulture, makoliko BiH trebala pluralnost i demokraciju, odnosno konzesne društvene dogovore. Uostalom, konzensne politike su izraz visoko razvijenih političkih kultura, u kojima kompromis nije izraz slabosti.

Bilo bi zbog toga krajnje vrijeme da se i u BiH započne graditi konzesna politička zajednica koja poštuje i sve nacionalne identitete i državni identitet BiH. Zbog svega izloženoga je nemoguće govoriti o političkoj apstinenciji u BiH na način kako se o njoj prosuđuje u zemljama razvijenijih formi političke kulture. U zemljama stabilne demokracije izlazak na izbore je prigoda za propitivanje ostvarenih programa, kažnjavanje ili nagrađivanje političkih takmaca. U demokraturama, ili despotijama  se, pak, na izborima potvrđuju političke stranke i pojedinci bez obzira na njihove manjkave, ili nikakve radne učinke, pogažena obećanja, lopovluke i bezobrazluke. Pogledajte samo kako je stasala politička kasta prebogatih ljudi u jednoj od najsiromašnijih zemalja u Europi. I to malo komu smeta. Politički sustav je ustrojio nažalost takve ambijente u kojima se podrazumijevaju i korumpirane podaničke i sljedbeničke klijentele, one koje i omogućuju samoreprodukciju političkih klasa na vlasti.

Zato se u uvjetima odnjegovanih zazora i strahova od drugoga i drugačijeg nužno barem načelno zapitati: nije li u demokraturskim zemljama građanski neposluh jedini preostali smisleni odgovor na manipulativne zamke onih koji generiraju nepromjenjivost političkog sustava? Dakako, nužno je postaviti i pitanje: nije li onima na vlasti posve svejedno kako će se ponašati građani koji ne pripadaju njihovoj klijenteli? Ne bi li njihovi spin majstori i svaki upitni legitimitet pokušali predstaviti uvjerljivom demokratskom legitimacijom, uz pomoć logike brojeva i izvedenih procenata, pa i u slučaju masovnog bojkota izbora, ili demonstracije tzv. bijelih listića na izborima?
*****

U FES-ovom istraživanju političke apstinencije u BiH se opravdano ukazuje kako ni akademska ni politička javnost u BiH ne drže puno do nijansiranog bavljenja fenomenom apstinencije. Osobno mi se u vrijednom istraživanju kojega danas promoviramo u Mostaru dojmilo znalačko obrazloženja apstinencije kao političkog stava, ili „politički motivirane izborne apstinencije“ (u dodatku istraživanja kojega je uradila Neda Perišić), te drugi dio identičnog naslova kao i knjiga (o apstinentima u BiH), u kojemu se kolega Puhalo bavi na zavidnoj razini fenomenom političke kulture u BiH. Pozivajući se na autoritete u ovoj oblasti, Neda Perišić je artikulirala pojavu izborne apstinencije kao „političkog stava, a ne odsustvo stava“. Izborna apstinencija je često predmet osude i drugdje i u BiH, naglašava Neda Perišić, ali u ovom se radu nudi viđenje političke apstinencije „prije svega kao političkog fenomena koji jasno ukazuje na krizu povjerenja građana u demokratske institucije i sumnju građana u sposobnost političkih partija da adekvatno izražavaju njihove stavove i preferencije“ (str. 16-17).

Time se ovo istraživanje definitivno zaputilo ka propitivanju demokratskog legitimiteta institucija vlasti u BiH i razvijenosti političke kulture u BiH, pa i neizgovorenoga fenomena građanskoga neposluha, koji bi uključivao i razumijevanje za bojkot izbora, jer se na njima i ne radi o drugomu do ponavljanju već viđenog, temeljem „spinovanja“, ili proizvodnjom strahova od drugoga. Kao što je već rečeno, izašli ili neizašli na izbore, političke stranke u BiH zadobit će prividni legitimitet putem glasova onih koji su njihova ovisna klijentela, koja im svih ovih decenija i daje privid legitimiteta. Utoliko vrijedi pozdraviti detaljnije razlikovanje tzv. pozitivnih i tzv. negativnih apstinencija na koje Neda Perišić skreće pažnju, kao i na ukazivanja na političku apstinenciju kao „vid građanskog otpora“.

U Puhalovim interpretacijama se inače veli: „Sasvim je razumljivo da apstinenti ne zanimaju političke partije, jer od njih nemaju velike koristi, ali ni štete“ (str. 68). A trebalo bi, dakako, kada bi se bosanskohercegovačke političke stranke uopće bavile pitanjem njihove izborne legitimacije. I korektne interpretacije izlaska na svim tzv. demokratskim i slobodnim izborima u BiH potvrđuju da sudjelovanje građana u političkom životu nije zadovoljavajuće, što se najbolje ogleda kroz izlaznost birača na izbore.

Na parlamentarnim izborima 2010.  godine je sudjelovanje građana bilo tek 56,3%, jednako kao i na lokalnim izborima dvije godine kasnije, ali to i ne brine političke moćnike. Zbog toga Puhalo i izrijekom utvrđuje da „danas u Bosni i Hercegovini imamo situaciju da institucionalizovanu demokratiju ne prati i adekvatan razvoj političke kulture“, te da će biti „potrebno mnogo vremena da bosanskohercegovačko društvo postane istinski demokratsko, a građani postanu istinski politički akteri u njemu (str. 53).

Time je psiholog i socijalni istraživač Puhalo potvrdio i naše hipoteze da su ratne i postratne etnokapitalističke tranzicije u BiH završile u najnerazvijenim formama političkog djelovanja – u kleptokratskim despotijama i demokraturama. Govoreći jezikom Ernesta Gellnera, tzv. druga, ili uvjetno kazana „treća liberalna revolucija“ u BiH je proizvela karikaturalne devijacije, pretvorivši u BiH demokraciju u demokraturu, u prostor bezobzirne otimačine i političke močvare. Nije nikakva utjeha pri tomu što se i u nekim drugim tranzicijskim zemljama dogodilo slično, ili što se na globalnoj razini (neo)liberalana ideologija rastvorila kao „službeni antinacionalizam“, ili „banalni nacionalizam“ koji prikriva državni nacionalizam velikih sila.

U dekonstrukciju demokraturske stvarnosti u BiH mora se, dakle, uključiti i kritički govor o ulozi međunarodne zajednice u stvaranju nefunkcionirajuće države BiH. Ona je, naime, nametnula konsocijacijska načela i na njima utemeljila ustavna rješenja, ali ih nije bila u stanju braniti, niti potom reformirati zemlju za izlazak iz postratne, nužno nestabilne situacije u stabilnu. Lagodno se distancirajući od ambijenata koje je su-kreirala i taldžijskih deal-ova novih političkih kasta unutar sve tri bosanskohercegovačke nacije, koje je nerijetko sponzorirala,  i međunarodna zajednica u vidu PIC-a i OHR-a je sukrivac za ponižavajuće predpolitičko, predinfraktno i predbankrotno stanje u Bosni i Hercegovini. Govoreći jezikom Johna Perkinsa, iz njegove knjige „Economic Hit Men“, novouspostavljeni i nepromjenjivi demokraturski politički i gospodarski sustav i „domaći šakali“ kao njegovi akteri i nisu drugo do rezultanta predanoga rada međunarodnih „ekonomskih ubojica“…
*****

Kad su mi ljubazni organizatori već ukazali čast biti komentatorom na promociji ovoga vrijednoga istraživanja, ne mogu kao profesor politologije propustiti progovoriti i o tipovima političke kulture. Ona može, naime, i da oblikuje i da ograničava mogućnosti demokracije, pa već zbog toga svako dobro istraživanje mora imati i složenu interakciju formi političke kulture i političke demokracije, odnosno političkog sustava. I istraživanje tandema Puhalo-Perišić ima ovu dimenziju, pri čemu se pokazalo kako se u bosanskohercegovačkom slučaju radi o brojnim odstupanjima od načelnih determinističko-kauzalnih odnosa, i to takvih da  zemlju drže u stanju političke neprosvjećenosti, izvan novoeuropskoga političkog kruga.

Naravski, i Puhalo i Perišić su podsjetili na važnije pristupe fenomenu političke kulture, pa ću ja njihovu interpretaciju dopuniti pozivajući se na autore poput Dennisa Kavanagha koji smatra da je politička kultura novi izraz za staru ideju, “nešto između stanja javnog mnijenja i osobnih značajki pojedinca” (Kavanagh, D., Political Culture, London 1972.). Uostalom, s pozivom na Kavanagha u Uvodu u politologiju Barrie Axforda (and Co.) se glede političke kulture veli: „Za naše potrebe političku kulturu možemo smatrati skraćenim izrazom kojim se označava skup vrijednosti unutar kojeg djeluje neki politički sustav“ (Axford, B. and Co., Uvod u politologiju, Politička kultura, Zagreb, 2002., str. 72.). Autori FES-ova istraživanja Puhalo i Perišić su se zato i opredjelili „strukturalistički opažati političku kulturu kroz njezine pojedine komponente (kognitivnu, vrijednosnu, motivacionu i akcionu)“.

Uostalom, ovaj je pristup posve opravdan, jer već Platon veli: “Znaš, dakle, da nužno ima toliko vrsta i ljudskih ćudi, koliko ima vrsta državnih uređenja? Ili misliš, da državna uređenja nastaju odnekuda iz drva ili kamena, a ne iz ljudskih ćudi u državama” (Država, Osma knjiga, 544e, FPZ, Zagreb, 1977.).

U politologiji se u dominirajuće modele političke kulture ubrajaju: a) koncept poliarhijske demokracije Roberta Alana Dahla; b) model civilne kulture Almonda i Verbe; c) ideja konsocijacijske demokracije Arendta Lijpharta; d) teorija modernizacije (i ljudskog razvoja) Ronalda Ingleharta; e) teorija ustavnog patriotizma J. Habermasa. Moguće su dopune, pa bih ovim modelima dodao i razumijevanje europskih integracija kao novog europskog mišljenja i obrazca političke kulture. Uz pomoć Roberta Alana Dahla i njegovo obrazloženje poliarhije, pak, pokušat ću na ovomu mjestu pojasniti pojmove demokratura i javašluk konsocijacija. Grčka složena riječ poliarhija se, naime, u pravilu prevodi kao “viševlašće” ili “mješovita vladavina” (R. A. Dahl, Poliarhija, Zagreb 1998.). Poliarhijska demokracija je, u Dahlovoj interpretaciji, adekvatan izraz za suvremenu predstavničku demokraciju i podrazumijeva politički sustav sa šest demokratskih institucija (birani predstavnici; slobodni, pošteni izbori; sloboda izražavanja; pristup neovisnim izvorima informiranja, autonomija udruživanja i inkluzivno građanstvo).

Po Dahlovom mišljenju, izgledi za stabilnu demokraciju su u nekoj zemlji utoliko veći ukoliko njezini građani i političke vođe snažno podržavaju demokratske ideje, vrijednosti i praksu, Vrijedi i obrnuto, dakako, pa sljedeći Dahlovu misao smijemo zaključiti kako razvijena politička kultura oblikuje građane koji vjeruju da su demokracija i politička raznolikost poželjni ciljevi, dok izvitoperene forme demokracije, to jest demokraturske forme (kao u BiH) drže građane u stanju političke  malodobnosti, a zemlju u stanju despotije i autoritarnosti …

Istraživački par Puhalo-Perišić dotakao se nužno i sintagme civilna kultura, koja je u uporabu ušla s paradigmatskom studijom (bihevioralističkog) bavljenja političkom kulturom Almonda i Verbe.  Njihova studija “Civilna kultura” (1963.)  je bila  rezultat sprovedenog istraživanja 1959. godine u pet zemalja (SAD, V. Britanija, Italija, SR Njemačka i Meksiko). U najkraćem, za stabilan demokratski sustav najbolja bi vrsta političke kulture bila mješavina podaničkih i participacijskih elemenata, poručili su prije pola stoljeća Almond i Verba, nazvavši  ovu mješavinu ponašanja “civil culture”. Oni su ustanovili tri idealna tipa indidividualne i kolektivne (nacionalne) političke kulture: a) parohijalnu političku kulturu obilježava opće neznanje o političkim objektima i apstinencija, tj. neuključenost u političke aktivnosti; b) podaničku političku kulturu obilježava znanje o političkim procesima i nesklonost participaciji, često zbog osjećaja nemoći; c) participacijske političke kulture kombiniraju znanje o politici sa spremnošću na sudjelovanje u političkomu procesu.

U ovomu pregledu se nužno pozvati i na Arendta Lijpharta, koji je u objašnjenju čemu i zašto uopće konsocijacija upozorio kako za mnoga “pluralna društva nezapadnog svijeta izbor ne leži između angloameričkog normativnog modela demokracije i konsocijacijskog modela, već između konsocijacijske i nikakve demokracije” (vidjeti, Lijphart, A., Demokracija u pluralnim društvima, Školska knjiga i Globus, Zagreb, 1992., str. 236.). Lijphart razlikuje, naime, ideju i  model većinske demokracije i demokraciju konsenzusa.

Po njemu, jeste teško ali nije nemoguće postići i održati stabilnu demokraciju i u pluralnim, podijeljenim društvima, jer politička kultura u jednoj zemlji može biti homogena ili fragmentirana, a odnosi među elitama konfliktni, kompetetivni ili kooperativni, što umnogomu ovisi od ponašanja političkih subjekata. Otuda Lijphart i izvodi  tri tipa političkih sustava odnosno tri tipa političkih kultura: a) centripetalna (orijentacija prema centru); b) centrifugalna (udaljavanje od centra); c) i sporazumijevajuća, konsenzualna politička kultura.
*****

U BiH je, nažalost, u punom zamahu autoritarni, despotski i klepto-demokraturski model političke kulture, kojega potrebuju njezine političke elite kako bi se što duže zadržale na vlasti. U BiH se zbog toga i fingiraju sukobi tzv. etnokratskih i tzv. građanskih koncepcija, kako bi otuđene političke klase zadržale monopole glede državnih proračuna na svim razinama, te tako i dalje i nekažnjivo izvlačili profiti iz neprivatiziranih javnih poduzeća pod njihovim kontrolama. Zato se u BiH i ne želi znati da su primjerice u zemljama Europske unije u punom su jeku tzv. trans-nacionalni transformacijski procesi, transnacionalne pulsacije i socijalizacije, umrežavanja koja nisu bezkonfliktnog karaktera, ali koja uključuju politike modernizacije i podrazumijevaju respekt sviju identiteta, uvažavanje djeljivoga ili prenijetog suvereniteta u upravljanju razlikama i kompleksnim sustavima. Usput kazano, otuda i nema u BiH uopće pretpostavki za nužno potrebni konsenzus glede konstitucionalnog redizajna…

U BiH su, nažalost, u tijeku nezaustavljivi procesi formiranja “nacija-država” po modelu 19. stoljeća, u separatističkoj i/ili u unitarističkoj verziji i uz totalnu ignoranciju trans-nacionalnih mogućnosti unutar same zemlje, ili u Europskoj uniji. Zbog toga se tvrdoglavo i forsiraju nerazvijene forme političke kulture putem metoda nadbijanja, majorizacija (uključivo tzv. konstitutivnih manjina), pravnoga i političkog nasilja. Ponajbolji politološko-kulturološki pojam za sav ovaj jad i kulturološku bijedu  jeste „javašluk konsocijacija“.

Na ovu sintagmu polažem pravo autorstva, te tvrdim kako ova originalna vrst bosanskohercegovačke konosocijacije prosto podrazumijeva izigravanje postignutih dogovora i pravila s ciljem da se Bosna i Hercegovina što duže zadrži u stanju nedovršena rata, međusobnih neprijateljstava i zamrznuta konflikta, u konačnici: u demokraturi, u kojoj se bosanskohercegovačke političke elite snalaze kao ribe u vodi. U demokraturskom ambijentu se, naime, politički život odvija tako što se proizvode ideologije, spinovi i  politički neprijatelji umjesto da se grade konsenzusi koji respektiraju gospodarske i socijalne i političke i kulturološke interese građana svih bosanskohercegovačkih naroda.

Utoliko je teško, ili skoro  nemoguće zamisliti značajniju promjenu na sljedećim, ili bilo kojim izborima. Nije jednostavno zamisliti, a kamo li pozvati građane ni na „ghandijevski otpor“, to jest masovni građanski neposluh, koji bi podrazumijevao bojkot izbora, ili izlazak na izbore uz masovno protestno križanje prijedloga etabliranih stranaka i zaokruživanje na listama eventualnih neokaljanih imena. Pa ipak, tim bi se putom mogla uputiti posljednja poruka građanstva iz sviju bosanskohercegovačkih nacija političkim strankama svih političkih orijentacija da je njihova demokracijska legitimacija vrlo upitna, problematična i prividna.

Pozitivna apstinencija bi mogla biti taj toliko potrebni prvi korak u razvoju prosvjedne, dakako nenasilne političke kulture, u mukotrpnoj potrazi za političkim i kulturološkim alternativama institucionaliziranom političkom i pravnom nasilju u BiH. Ukoliko se, pak, građanski nesposluh (i prosvjed) ne bi temeljio na uvažavanju sviju identiteta, na konsenzusu i kompromisu kao spasononosnim metodama političke kulture za zemlju kakva je BiH, bolje je da ga i nema. Dakako, radi se o enormno teškoj zadaći, ali samo tim putom se mogu mijenjati politički subjekti opasnih namjera u rasponu od zagovornika disolucije do unitarizacije.

Za kraj, i za utjehu, vrijedi se uvijek iznova podsjetiti upozorenja sir Ralpha Dahrendorfa: “Za promjene političkog sistema dovoljno je šest mjeseci, za promjene ekonomskog sistema treba šest godina, za izgradnju civilnog društva (civilne ili političke kulture demokracije) treba najmanje 60 godina.” (Vidjeti, Dahrendorf, R., Razmatranja o revoluciji u Europi, Antibarbarus, Zagreb, 1992.)


Komentar na mostarskoj promociji knjige Srđana Puhala i Nede Perišić „Apstinenti u Bosni i Hercegovini“, Friedrich Ebert Stiftung, Sarajevo, 2013., u Mostaru 04. rujna 2014. godine.



Komentari:

No comment.

Neka jedu kolače

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna