Više od „sociologijskih marginalija“ o životu u Hercegovini!

Riječ Mile Lasića na predstavljanju knjige akademika Ivana Cvitkovića „Ganga – pjesma o životu u Hercegovini“ (University Press, Sarajevo, Plejada, Zagreb, prosinac 2017.) na prvom „Salonu akademske knjige“ u Mostaru, 22. rujna 2018. godine.




Tko je god pažljivije obišao izložene knjige i časopise na prvom „Salonu akademske knjige“ u Mostaru, od 18. do 22. rujna, u okviru kojega je upriličena i promocija knjige „Ganga – pjesma o životu u Hercegovini“ akademika Ivana Cvitkovića, mogao je uočiti niz vrijednih znanstvenih studija koje su se pozabavile fenomenom pučkih plesova, pjesama i običaja, poput knjige Miroslava Šilića o Hrvatima sjeverne Hercegovine, Završja i Kupreške visoravni (Franjevački muzej i galerija Livno i Hrvatska zajednica kulture iz Mostara, iz 2003.), ili doktorske disertacije Ankice Petrović „Umjetnost pjevanja gange. Kulturna tradicija Dinarske zone“, obranjene na Sveučilištu u Belfastu 1977., koju je nedavno objavio sarajevsko-zagrebački nakladnik Synopsis. Sve je to nagnalo jedan ovdašnji portal da u  glavna obilježja „Salona akademske knjige“ ubroji uz radionice i promocije, međunarodno pravo i gangu.

Iskreno govoreći, uvriježenim predrasudama o gangi  u mladosti sam i sam bio sklon, iako sam u gangi rođen, kako veli pjesma. “Gango moja ja te ganga ne bi’ / da se nisam rodio u tebi”, čuo sam tisuću puta u djetinjstvu, kao i onu „Gango moja tko te izmislio / Škutur Mate Boga ne vidio“, ili pak izrazito lokalnu „Uzarići selo u dva reda / izdaleka k’o Paris izgleda“. Dakako, Uzarići su tek uređenije selo u Zapadnoj Hercegovini, ni blizu lijepo koliko Trebižat u Donjoj Hercegovini, o Parizu da se i ne govori. Pretjerivanje, uz zajedljivost i cinizam su neka od glavnih obilježja „gange“, koju je etnomuzikolog iz Gruda Tomislav Matković nazvao „haiku s kamena“, odnosno hercegovačkom i brdsko-dalmatinskom haiku poezijom. Otuda je još više poštovati prvu sociologijsku dekonstrukciju „pjesme o životu u Hercegovini“ koju je poduzeo akademik Cvitković.

***

I po Cvitkoviću je ganga sama „duša naroda“ (Tomislav Matković), pri čemu ova vrst pjevanja nije omeđene etničko-nacionalnim i konfesionalnim diobama, u čemu se slažu i Ankica Petrović i drugi istraživači. Uostalom, o sličnosti gange s pučkim pjevanjima u raznim kulturama Balkanskog poluotoka, pa i u cijelom Mediteranskom pojasu, izravno svjedoči i „imotska nevjesta“, francuska etnomuzikologinja Anne-Florence Borneuf,  koja radi u Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja u Parizu (Centre national de la recherche scientifique – CNRS) i profesorica je etnomuzikologije na Fakultetu Paris VIII – St Denis. U njezinom mini studiji o gangi “Zajedničko zadovoljstvo i individualni trnci – Pjevati i slušati gangu (Pjevanje iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine)”,   koja je – uz moje prevođenje – u prijevodu Snježane Majić-Huette objavljena prije par godina i u mostarskom časopisu za kulturu “Motrišta”, dok ga je brižno uređivao “Stric Mijo“, pjesnik Miro Petrović, s velikim respektom govori se i o imotskoj i hercegovačkoj gangi, koja ima i u muzičkom i u sadržajnom pogledu velike sličnosti sa sicilijanskom pučkom pjesmom ili s pjevanjem naroda Korzike. Francuska etnomuzikologinja, naime, u poglavlju  “Ganga i veselje: proizvesti i podijeliti vlastitu emociju” primjećuje: “Pjevati gangu s društvom nije banalna, zabavna aktivnost ni promoviranje vlastitog glasa pred publikom. Radi se o tome da je, na određeni način, bitno dobro se osjećati, sastati se s prijateljima, biti zajedno. Kad se pokoji pjevač nađe u dobroj ekipi, u kafiću ili kod kuće, uz zajedničko piće prijateljski odnosi se brzo ustoliče, progresivno se posvaja suzdržan ton tijekom razgovora: kad su uvjeti zadovoljeni, javlja se sentiment kojeg protagonisti zovu veselje. Ako je uobičajeni osjećaj veselja osjećaj ‘uživanja’, ‘razonode’ ili ‘radosti’, realnost koju naznačava u društvu je i suptilnija. Za osjetiti tu emociju, protagonisti se trebaju naći u određenom stanju duha, u ambijentu osjetljivosti i afektivne raspoloživosti koja dozvoljava kreaciju posebnog ozračja, atmosferu očišćenu od svakodnevnih problema: s prijateljima si, piješ, pjevaš, jedeš, to je užitak, narodna zabava…, kažu oni. Veselje se doživljava jedino ako je zajedničko, pa pjesma napokon počinje: bez upozorenja, ponekad usred razgovora, pjevač spontano digne gangu”.

Ovdje mi se čini umjesnim pozvati u pomoć i ponajvećeg živućeg pjesnika hrvatskog jezika Petra Gudelja, koji gangu opravdano dijeli i po mjestima tvorbe i pjevanja, odnosno po spolu – na mušku i žensku, te je pjesnički razigrano uspoređuje i s vodom: “Nikla ili se obikla, ganga je jedno stoljeće bila ono što su svih stoljeća bile vode. Izvirala iz svih brda i grla, huka je stâla kroz rivine i žlibine, nosila drvlje i kamenje, plodotvorni mulj, bistrila se u virovima, krenicama i kamenicama, napajala duše. Muška i ženska, momačka i divojačka, runovićka i zmijavačka, vinjanska i podbabska, drinovačka i prološka, pripoljska i krška. Muška brončana, ženska srebrena. Muška grla – topovska grla: duboka, ubojita, tamna. Ženska grla svijetla, zvonozuka, zvonka: Moje grlo zvoni kano zvonce: / naučilo čuvajući ovce. Pripoljska ponorna: u nju propadaju vode. Krška jamovita: u procijep ulijeće jato golubica. U pripoljskoj olovo, u krškoj srebro. Pripoljska raskalašna, silenska, prijapska. Krška ispred svoje prelijepe golotinje nosi grabovu granu. U ganginoj grmljavini dvije zlatne žice, munjine pletenice, prenapregnute od značenja, slike, smisla. Pred njezinim kovačom bio ozbiljan pjesnička nalog: od dvadeset vokala i šačice krhkih konsonanata skovati pjesmu. Mnogi su ga izvršili majstorski…”.

***

Akademiku Cvitkoviću su spomenute etnomuzikološke i pjesničke studije bile poznate, ali on se koncentrirao na sociološku dekonstrukciju gangaških poruka o prohujalom vremenu u Hercegovini. I sam punokrvni Hercegovac, rođen 05. svibnja 1945. u mostarskom prigradskom naselju Cim, akademik Cvitković se tim pristupom i u njegovoj 35. sociološkoj studiji „odužio“ Zavičaju kao ni jednom svojom knjigom do sada. Ovo djelo nije, naravno, puka pohvala hercegovačkom pučkom pjevanju kao takvom, nego  ozbiljna sociologijska interpretacija važnosti ove pučke pjesme za razumijevanje nekadašnjeg načina života u hercegovačkom kršu. Naravno, Cvitković se i svojim ranijim knjigama (da spomenemo samo novije: Sociologija obreda, 2014.; Encountering others, 2013.; Sociološki pogledi na naciju i religiju I i II, 2012.; Moj susjed musliman (2011.); Religije suvremenoga svijeta, 2010.; Sociologija religije, 2007.; Socijalna učenja u religijama, 2007.; Hrvatski identitet u Bosni i Hercegovini: Hrvati između nacionalnog i građanskog, 2006.; već odužio kao malo tko drugi i svojoj zemlji BiH i svom zavičaju Hercegovini. Uostalom, prisjećam se bez napora kako je akademik Cvitković na neumjesno pitanje profesora iz Leipziga  Edina Šarčevića na fra Džolanovom međunarodnom skupu u Sarajevu, 2012., –  „kako je on to Hrvat“ smireno odgovorio da je on  „i državljanin BiH i u nacionalnom pogledu Hrvat“. Uostalom, nemjerljiv je znanstveni doprinos akademika Ive Cvitkovića razvoju sociologije u BiH i radu ANUBiH, pa i porađanju Hrvatske enciklopedije BiH Hrvatskog leksikografskog instituta iz Mostara, projektu u kojemu je i urednik za sociologijske i politologijske natuknice. I dobro je da je sve to tako kako jeste, jer svi mi dugujemo ponešto i Zemlji i Nebu i Krajoliku u kojemu smo se rodili, iako bi se u iole normalnim prilikama i Zemlja i Zavičaj trebali odnositi s respektom prema svojim najumnijim sinovima i kćerima, a nisam siguran da je u Cvitkovićevom slučaju to baš tako. Otuda se ne bih začudio da o ovomu dobijemo i novu Cvitkovićevu studiju …

***

“Što da pišeš, kako da pišeš, kome da pišeš o nekadašnjem životu u Hercegovini i kako ga je ganga opjevala? Koga to još danas zanima, govorili su mi, osim onih s nogom nad grobom? Pa, ipak, odlučih se za pisanje. Tako postadoh, na neki način, arhivar hercegovačke prošlosti”, napisao je u uvodu studije o gangi akademik Cvitković, ne skrivajući da mu je ambicija “otrgnuti od zaborava jedno vrijeme i jedan način života u Hercegovini”. A kako već priliči vjerojatno i ponajboljem živućem sociologu i u BiH i u Regiji, Cvitković se prihvatio spašavanja od zaborava nekadašnjeg načina života u Hercegovini putem navođenja na stotine dvostihova i ženske i muške hercegovačke gange, te svojevrsne haiku poezije u kršu, kako veli etnomuzikolog iz Gruda Tomislav Matković. S tim u vezi, u već spomenutoj studiji Ankice Petrović „Umjetnost pjevanja gange“ se veli: „Doživljano jedinstvo gange navelo me je na pretpostavku da se tu radi o duboko ukorijenjenoj vrsti tradicionalnog vokalnog izražavanja, koje se ovdje njegovalo i prije nego što je došlo do etničkog raslojavanja. Naime, gange iskazuju zajedničke ekspresije u malim seoskim egalitarnim zajednicama, u kojima su svi članovi dijelili manje ili više iste okolnosti življenja i kulturu, bez obzira na etničko-konfesionalnu pripadnost. Iz tog razloga pristupila sam tumačenju gange kao značajnog zvučnog odraza tradicionalnog sociokulturnog zajedništva u užem području Dinarske zone.“

Akademiku Ivanu Cvitkoviću su sve ove činjenice bile poznate, ali se odlučio koncentrirati na sociologijske aspekte ove vrste duhovnog izričaja samo na prostore Hercegovine, preciziravši u uvodu studije kako prirodnu granicu između Hercegovine i Bosne čine planinski vijenci Maglić-Zelengora-Treskavica-Bjelašnica-Vranica-Raduša-Vran, što može u očima onih koji nijekaju i tako očiglednu zemljopisnu zaokruženost Hercegovine unutar BiH izgledati problematično, jer im je “Bosna” a ne BiH “nad-pojam”, ma koliko neupitno bilo da već 166 godina (od 1852.) „Bosna“ nije službeni naziv zemlje, nego se o dvije povijesne regije govori već i u zaključcima Berlinskog kongresa (iz 1878.). Sugeriram, naravno, svim takvima da ne diraju u službeni naziv BiH, te da se potrude razumjeti da je Hercegovina i „način života“, kako je upozorio jedne prigode i mladi doktorant u Grazu, teolog Dalibor Dado Milas. Inače,  Cvitković  je u ključne pojmove u studiji o gangi ubrojio: Zapadna Hercegovina, kamen, siromaštvo, stočarska oblast, instinkt opstanka, migracije, Hrvati u Hercegovini, natalitet, jezik, potiskivanje sjećanja na gangu, kako bi pokazao kako ganga nije drugo do zapamćenje naroda o: ljubavi; uljepšavanju; obitelji; odijevanju i obući; gradu i selu; kući; rodnom mjestu; pečalbarstvu; o ratu i oružju; o duhanu (koji se u Zapadnoj Hercegovini uvijek zvao duvan); o pjesmi i pjevanju; o erotskim pjesmama; o kolu; o guslama; o školi; o radu; o jelu; o piću; o Crkvi i svećenstvu; o tučnjavama. (Studija je, kako i dolikuje ozbiljnoj akademskoj knjizi, opremljena i Literaturom, Kazalom imena i pojmova i Bilješkom o autoru.)

***

S radošću sam dočekao i ovu Ivinu knjigu, jer sam slutio da će je uraditi baš kao svojevrsni “arhivar hercegovačke prošlosti”, te da će njegove „sociologijske marginalije“ biti svojevrsni zametak sociologije nekadanjeg života u Hercegovini o kojemu jedva da imamo pouzdanu predstavu. U Cvitkovićevom pristupu se radi, dakle, o situiranju ove pučke pjesme samo na prostore Zapadne i Središnje Hercegovine, pri čemu mu nije moglo biti nepoznato da se ganga pjevala i pjeva i na prostorima Istočne i Sjeverne Hercegovine, pa i cijele Dinarske zone, i ne samo tu, kako i doslovice tvrdi Ankica Petrović. I ona i Matković i Cvitković navode da pojam potječe iz albanskog jezika, vjerojatno iz malisorskog naziva za veselu  pjesmu (kange majekrahi), u što se još uvijek može uvjeriti i u malisorskom selu Štoji u Crnoj Gori. Usput kazano, ovim je dijelom opovrgnuta Matkovićeva tvrdnja da se ganga pjevala ili pjeva samo na relativno malom prostoru “koji omeđuju rijeke Cetina na zapadu, Neretva na istoku, od planine Biokovo do planine Cincar i Ramskih jezera na sjeveru“, te da je ovo „pjevanje isključivo seoskog stanovništva koje ostali Dalmatinci nazivaju kao ‘one iza brda’, Vlaji“, dok su ih Mlečani zvali Morlaci, pri čemu su u biti potomci Ilira „koje su vjerojatno još i Rimljani zvali pogrdnim imenima”. Itekako je, pak, i danas sociološki relevantna Matkovićeva tvrdnja da zbog siromašnog i negostoljubivog kraja u kojemu su živjeli naši amalgamirani preci Morlaci i Iliri „nije došlo do miješanja s drugima narodima tako da to, gotovo kompaktno, stanovništvo možemo smatrati kao starosjedioce. Zbog silnih nevolja koje su trpili kroz nenaklonjenu povijest i zemljopisne određenosti tijekom vremena, taj narod je postao izrazito zatvorena zajednica, sa sveprisutnim nepovjerenjem prema strancima, a pogotovo prema vanjskim autoritetima (vlastima). U takvom jednom vakumskom prostoru koji se dosta dugo vremena othrvao od ‘stranih’ upliva, neke stvari, koje su obilježje nekih prapovijesnih društvenih svjetonazora opstao je i dan danas u tom prostoru omeđen suhozidom. Kažu da je njihova tvrdoglavost, filozofija života, životni stavovi i svojevrsna ‘sirovost’ upravo nasljeđe iz tih Ilirskih vremena. Jezični trag tih Dalmata, danas možemo prepoznati u čudnovatim neslavenskim mjestopisima (toponimima) mnogih vrhova, sedla, brda i izvora. Uz to jedan od relikta koji su nam sačuvali do danas je i ganga, koja se još uvijek tvrdoglavo rado pjeva iako se civilizirani svijet ježi od njene jeke”.

Prema Matkovićevim riječima: „Ganga je jedna od inačica (uz ojkavicu i reru) pjevanja potreskanjem glasom, koje vuče korijenje još od pradavnih načina pjevanja kada nisu postojale ove današnje znane glazbene harmonije. Iz tog razloga gangu je nemoguće točno notno zapisati, jer ne spada uopće u zapadnu glazbenu kulturu, njena arhaičnost nam otkriva, barem fragmentarno, čak moguće početke ljudskog pjevanja, dok je glas bio jedini instrument. Ona je jednostavno ostala zamrznuta u slijedu vremena tako da danas ostaje jedinstvena u svijetu. To je razlog što je čak i UNESCO ovakav način grlenog pjevanja uvrstio na svoj popis zaštićene svjetske kulturne baštine 2010. godine”. Srećom, u međuvremenu je  stručnim naporom pri opremi studije Ankice Petrović izvršnog urednika u Synopsisu Darka Rupčiča i definitivno srušen mit o gangi kao jedinom pjevanju bez nota.

***

I iz Cvitkovićeve i spomenutih studija prozilazi, također, da amalgamirani potomci Ilira, Rimljana i Slavena, oni koje pošprdno zovu „brđanima“, Morlacima, ili Škutorima (pri čemu su za Mostarce Škutori svi oni iza Žovnice, a za ljude s ruba Mostarskog blata samo oni iz Bekijskog i Imotskog polja), i nisu u stvarnosti imali veliku iluziju o njihovoj najdražoj pjesmi – gangi, ali su je u pravilu rado pjevali, o čemu izravno svjedoči i Matkovićev  haiku-dvostih:  “Ja ne pivan što ja pivat znaden, neg’ da tugi na srce ne daden”. Ovo barem meni govori da ni Imoćani ni Hercegovci nisu nikada imali velikih iluzija o gangi ali je ona “oduvijek bila njihova jedina i najdraža pjesma”, pa ako su vjerojatno bili i “duboko svjesni da se taj način ne može svidjeti nikome osim njima samima!”. Slijedom ove tvrdnje slijedi i pitanje: nije li ganga stara točno onoliko koliko i tegoban život na područjima brdske Dalmacije i Hercegovine (i drugdje), te nije li mogla nastati i u davnim vremenima velikih amalgamizacija identiteta: Rimskih pokoravanja Ilirika, ili prve i druge krstijanizacije Balkanskog poluotoka, odnosno slavjenizacije naših prostora?

Na samom kraju moram i izrijekom zahvaliti “arhivaru hercegovačke prošlosti”, akademiku Ivanu Cvitkoviću za veliki trud uložen u izradu ove akademske dekonstrukcije „najdraže pjesme“ naših predaka. A ne smijem zaboraviti iskazati pohvalu ni prvim ljudima University Pressa iz Sarajeva i Plejade, d.o.o iz Zagreba – nakladnicima ove iznimne etnološko-sociološke studije o životu u Hercegovini kojeg više i nema. Iz razloga, pak, što se Cvitkovićeva studija i doslovice bavi Hercegovinom a i počinje i završava pjesmama o Hercegovini, i ova moja komparatistika bit će privedena kraju stihovima iz kultne pjesme “Hercegovina” mostarsko-zagrebačkog “dvostrukog stradalnika”, odvjetnika i književnika Ilije Jakovljevića: “Kad sve nas prezre i ostavi: i smrt i život i nada, i sunce kad se ugasi. Dok sumrak na dušu pada – poći ću na put posljednji kroz šibe, zmije i drače, u dragi ću skloniti se zavičaj, zagrliti vjerne orače … Tamo se najslađe odmara i kad se muči i pati. Tamo se snaga sa zanosom, ljubav sa čežnjom brati…”.

Uostalom, upravo večeras se u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru na maloj sceni uprizoruje „Logorilijada“ po motivima i Kišove “Grobnice za Borisa Davidoviča“ i Jakovljevićeva „Konclogora na Savi“ i „Lirike nevremena“, još jedna čestita dekonstrukcija koju naše viktimološke kulture prijeko trebaju …

 


prof.dr.sc. Mile Lasić

U Mostaru, u hotelu Bristol, 22. rujna 2018.


Komentari:

No comment.

Neka jedu kolače

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna