Kukić: Zašto ću glasovati za Komšića?

Zadnjih 27godina, preko dvije trećine radnog vijeka sam bio profesor Sveučilišta u Mostaru, sve dok me Čovićevi intelektualni trabanti, po principu „hitno“, u šezdesetčetvrtoj godini života ne katapultiraše u mirovinu. K tome, kao jednog od dvojice tamošnjih akademika – ne kojekakvih etno-privatno-partijskih akademijskih sprdnji nego članova državne akademije znanosti. I nikada u tih 27 mojih godina Sveučilište – ni tijekom rata, ni nakon njega – nije ostalo barem bez obrisa, barem bez naznaka sveučilišne autonomije.

 

Piše: Akademik, prof.dr. Slavo Kukić


U ovim izborima su, nažalost, za ljubav jednog političkog silnika žrtvovane i zadnje naznake autonomije – i Sveučilište je pretvoreno u najobičniju partijsko-političku prćiju. Ljudi s vrha sveučilišne piramide, čitam, javno podržaše kandidata HDZ-a za člana Predsjedništva BiH. Da su to učinili imenom i prezimenom, ne bih rekao ni riječi. Jer, pravo na to ima svatko od nas kao osoba. Ali, „veliki sveučilištarci“ su iza svoje potpore stali kao nositelji funkcija koje obnašaju – kao rektori, prorektori, dekani fakulteta.

Ajme.

Masa članova velike obitelji mostarskoga sveučilišta se, siguran sam, zgraža nad prostituiranjem u koje svojim činom sveučilišni vođe i njih same gurnuše. Da je pameti na to bi zbog vlastita obraza svi oni i reagirali. Konformizam, međutim, zbog kojega su jezik za zubima držali svih prethodnih godina i desetljeća, nadvladao ih je i ovaj put. Intelektualna čast mi, međutim, ne dopušta da dio tišine isprostituirane „intelektualne svjetine“ budem i sam. Naprotiv, tjera me da o istoj stvari, zbog koje su sveučilišni „bardovi“ „skinuli gaće“ pred onim, bez kojeg to što jesu ne bi bili za još pet života, kažem ono što doista i mislim.
Zadnjih nekoliko mjeseci, da ne okolišam, kad god su me pitali, ponavljao sam da ću na predstojećim izborima glasovati za Željka Komšića i SDP. I da svima, kojima bi moje mišljenje moglo biti orijentir, sugeriram neka učine što i ja – uz pojašnjenje da je glas za Komšića i SDP glas za spas zajedničke nam domovine. I budućnosti naše djece dakako.

Zašto ova kombinacija? Zato što je, da skratim, glas za SDP plod uvjerenja mi kako je SDP stranka koja u ovom momentu jedina posjeduje potencijal da nakon zatvaranja biračkih mjesta pokrene proces poslijeizbornog okupljanja svega što polazi od čovjeka i njegova prava na život u frontu svegrađanskoga otpora etnonacionalistima. Netko će reći, tada je kasno. Istina, bilo je puno bolje da je to isto učinjeno prije otvaranja birališta. Ali, bolje i nakon njihova zatvaranja nego nikada – jer u tom slučaju se etnonacionalistima izravno pomaže da vlast zadrže i slijedeće četiri godine. I snosi odgovornost pred historijom dakako.

Zašto, pak, Željko Komšić – s kojim sam se zadnjih godinu-dvije nerijetko znao i ne složiti?

Zato što, da skratim, iskustvo, u prethodne četiri godine posebice, svjedoči da je Čović uteg o vratu, ne samo integriranja nego i opstanka BiH kao države i društva. U raspodjeli vlasti, podsjetimo se, lideru HDZ je najvažnije bilo uspostaviti kontrolu nad dvjema njezinim polugama, financijama i pravosuđem – jer, ta kontrola je značila pretpostavku za sve ostalo. A kad je u tome uspio krenuo je u realizaciju onoga što mu krajnji cilj i jeste – u operaciju definitivnog demontiranja zemlje, i to na nekoliko fronti istodobno.

Jedna od njih – i mnogi bi mogli pomisliti kako je ona i najvažnija – je odnos prema osuđenima za ratne zločine, nad kojim se zgraža čitav demokratski svijet, i luburićevsko-endehazijsko veličanje Herceg-Bosne kao jamca hrvatskog opstanka. Ni na kraj mi pameti to i osporavati. Ali, barem toliko, ako ne i više su važne još dvije – zahtjevi koje je zadnje četiri godine partnerima u vlasti, i uvijek u formi ultimatuma, ispostavljao s jedne, te stalno guranje u kola secesionističke politike Milorada Dodika s druge strane.

Svoje zahtjeve, o drugačijoj teritorijalnoj organizaciji i izmjenama Izbornog zakona posebice, Čović je uvijek obrazlagao interesom hrvatskog naroda. Stvarno oni su, ako su i to, bili zbog samo jednog njegova dijela – onog na potezu od Stoca do Livna, možda i manje od toga. Jer, predloženim izmjenama Izbornoga zakona Čović i njegovi su se odrekli i Bosne i Hrvata u njoj. I to ne samo onih na prostoru RS, čije je prinošenje na oltar žrtve Dodiku odavna već završeno, nego i onih u tuzlanskom, zeničkom, bihaćkom i sarajevskom kraju, pa i srednjobosanskomu i dijelu posavskog bazena koji je još uvijek izvan Dodikove čizme.

Čemu spremnost na toliku žrtvu? Jer, ljubavlju prema vlastitu narodu ju se ne može braniti. Gdje je onda razlog? U kriminalno-koruptivnim hipotekama dragi moji, kojima su Čović i njegov interesni krug zatrpani, i zbog kojih će, profunkcionira li država, morati tamo gdje takvi svugdje u svijetu završavaju. Stoga čine sve da se, koliko god je moguće, od takvih scenarija osiguraju. A najefikasniji način je korištenje naroda i njegovih interesa kao paravana – i talasanje kojim, ili zadržavaju status quo ili vode prema rješenjima preustroja zemlje u kojima bi oni, na prostorima koje kontroliraju, institucijama pravne države bili neuhvatljivi.

I stoga je pitanje svih pitanja kako Čovića onemogućiti da svoje planove i provede? Evo recepta. Ne smije se dopustiti njegov izbor u Predsjedništvo niti mogućnost da, ruku pod ruku s Dodikom, čiji je, nažalost, dolazak u zgradu kolektivnog šefa neupitan, u slijedeće četiri godine definitivno realizira i zajednički osmišljeni plan rasturanja BiH.

Ali, kako?

Ukratko, glasovanjem za one koji imaju izglede da ga pobijede. I koji su, ne zaboravimo, po onome što su dosad činili, jamstvo opstanka i integriranja BiH kao multietničke države i društva.
Ima li među oficijelnim kandidatima takvih? Svakako. To, doduše, nije Jerko Ivanković. Hipotekama, koje ga opterećuju, on može uzeti tek poneku tisuću, k tome još tisuću koja je u konačnici guranje u kola Čoviću. To, uz sav respekt, nije ni Boriša Falatar, u čiju čast i dobre namjere, međunarodne veze i još štošta ne sumnjam. Ali, u ovom momentu on uz sebe ne može vezati više od koje desetine tisuća birača. I usput, što ih više veže, Čović će biti bliže cilju kojeg je ulaskom u izbornu trku sebi postavio.

Joker protiv Čovića, na koncu, ne može biti ni Dijana Zelenika. Prvim izjavama ugledna liječnica je, treba priznati, izazivala simpatije, posebice onih kojima je na političkoj sceni dosta jednih te istih. Ali, stavovima u vezi s pitanjima iz seta političkog koncepta je preko noći izgubila i simpatije i masovniju spremnost na potporu – i šanse za eventualni trijumf nad liderom HDZ-a svela na razinu čisto teorijskih.

To, doduše, ne znači kako njezin doprinos definitivnoj detronizaciji ovog silnika treba i ignorirati. Naprotiv, uloga cijenjene gospođe može biti i presudna. Četrdesetak-pedeset tisuća glasova, koliko bi, po mojoj procjeni, mogla osvojiti, je ogroman doprinos padu moćnika koji je najodgovorniji za egzodus vlastita naroda, za to da su svaki tjedan, iz dijelova zemlje pod njegovom šapom, puni autobusi s kartom u jednom smjeru – prema Njemačkoj, Irskoj, drugim dijelovima Evrope i svijeta.

Jedini, da zaključim, koji Čovića može pobijediti je Željko Komšić. To, međutim, nije i najvažnije zašto sam na njegovoj strani. Dapače. Iako je dvadesetak godina u politici on je jedan od vraški rijetkih iz toga svijeta, iza kojeg se ne vuku ni kriminalno-koruptivne, ni nepotističke hipoteke. Čovjek, narodski kazano, čist k'o suza.
 S druge strane, u pitanju je političar čija je ljubav za BiH kao demokratsku i multietničku državu i društvo neupitna. Koji zbog tih vrijednosti ne preže od lekcija svima koji ih u pitanje dovode – ni onima u zemlji, etnonacionalistima prije svega, ni onima iz svijeta, bosanskohercegovačkoga susjedstva posebice, koji u kola dezintegriranja BiH po matricama etnonacionalista – pokazuje se to i ovo predizborno vrijeme – i sami guraju. 

I stoga je omiljen – u Federaciji, a nisam siguran da mu ne aplaudira i najveći dio RS. Istina, u Hercegovini su siroti narod u pravilu Komšićem uspijevali zastrašivati. Kao što ga ovih dana zastrašuje i jedan od Čovićevih medijskih trabanata. K'o eto, on je protiv Hrvata. Što, naravno, nema veze s istinom – a ni ikakva logičkog utemeljenja. Kako bi, uostalom, čovjek mogao biti protiv naroda kojemu i sam pripada?

No, sve ima rok trajanja – pa i laži o Komšiću. I on sam se, ako dobro upratih, za to u ovoj predizbornoj kampanji pobrinuo. Prvo što želi, reče nedavno, je da nakon izbora kavu s ljudima pije u svim dijelovima zemlje, tamo gdje do sada to nije činio posebice. I da sasluša njihove muke i sugestije – u Posušju, Grudama, Širokom Brijegu. A to će, siguran sam, biti najteži udarac onima koji bi od njega htjeli napraviti hrvatskoga izdajnika.

Razlozi olajavanja Komšića, međutim, nisu u njegovu odnosu prema Hrvatima. Sijači mržnje bobanovsko-luburićevsko-endehazijske provenijencije ga ne vole jer ne pravi razliku među ljudima po tome kako se Bogu mole i kako se nacionalno opredjeljuju nego vrijede li ili ne – i, narodski, jesu li ljudi ili hajvani. A to mu je, pita li se njih, smrtni grijeh.

Što se, pak, mene tiče, to mu je vrlina. I morali bi je priznati svi kojima je ishodište humanizam – bilo da o humanizmu zbore u ime Boga, a nerijetko, posebice s vrha Katoličke crkve, i to čine, ili u ime ljubavi za čovjeka. A ta vrlina je razlog zbog kojeg ću za njega i glasovati. I sve, ponavljam još jednom, kojima moje mišljenje služi kao orijentir, pozivam – radi li se o vašem izboru člana Predsjedništva, učinite što i ja. Glasujte za Komšića. Usprkos svemu što bi mu svaki od nas pojedinačno mogao i spočitnuti. Učinite to zbog vas samih, zbog budućnosti vaše djece još i više.

Komentari:

No comment.

Grožđe na vrbi

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna