Crkvi u Hrvata treba šamar kakav je dobio papa Franjo

Papi je to dalo snage da, nakon zlostavljačkih užasa u Irskoj, smogne snage izdići Crkvu iz blata.



Piše: Dalibor Milas, teolog/Express.hr


Papa Franjo je nedavno posjetio Irsku, što je ujedno bio prvi posjet jednog rimokatoličkog poglavara toj zemlji od 1979. Ivan Pavao II. je te godine bio prvi papa koji je posjetio "zeleni otok". Tada 59-godišnji poljski papa bio je pun elana i predstavljao je jednu novu energičnu i euforičnu Crkvu. Irska je tada bila država po vatikanskoj mjeri, u kojoj su razvod, kontracepcija i homoseksualnost bili protuzakoniti, a Crkva vedrila i oblačila.

Četrdeset godina kasnije nekad "najkatoličkiju zemlju na svijetu" posjetio je jedan drugi papa. Dok je Ivan Pavao II. bio dočekan poput rock zvijezde, Franju je dočekala malo hladnija atmosfera. Jer Irska je danas znatno drugačija nego što je to bila za vrijeme posjeta Ivana Pavla II. Posjet ovom nekadašnjem bastionu europskog katolicizma, koji se odvio u sjeni (novih) pedofilskih skandala, definitivno neće ostati Franji u dobrom sjećanju.

Njegov pokušaj popravljanja već desetljećima ozbiljno narušenog rejtinga Katoličke crkve u Irskoj nije uspio. Zanimljivo je da se ova europska tvrđava najtradicionalnijeg katolicizma, kakvom je Irska smatrana desetljećima, srušila kao kula od karata u samo od nekoliko godina. Katolička crkva u Irskoj je dokaz da to što nešto na trenutak djeluje moćno i impozantno, ne znači da je i nepromjenjivo.

Pad Katoličke crkve u Irskoj započeo je sredinom devedesetih godina kad je javnost prvi put saznala za slučajeve zlostavljanja djece od strane katoličkih svećenika i redovnica. Lavina se zakotrljala posve bezazleno: u medijima je naime procurila vijest da tada jako utjecajan biskup Eamonn Casey ima 17-godišnjeg sina, što samo po sebi ne mora biti ništa loše, ali ovo kao da je omogućilo otvoren govor o nesavršenostima onih koji su se predstavljali kao savršeni.

Seksualno zlostavljanje u katoličkim školama, domovima, župama i drugim ustanovama više nije bila tabu tema u Irskoj. Lišeni društvene odgovornosti i bez straha pred zakonom, irski klerici su institucionalizirali grijeh sebi u korist, a drugima na sramotu.

Kad je objavljeno jedno izvješće iz kojeg je bilo jasno da su crkveni velikodostojnici štitili zločince i zataškavali njihove zločine, brojni su okrenuli leđa Crkvi, a sama Crkva je počela gubiti kredibilitet i utjecaj ne samo kao moralna nego i kao dominantna politička instanca koja je utjecala na sve državne odluke i zakone. Irska kao da više nije htjela biti katolička.

Tako je ova zemlja bila prva država na svijetu koja je 2015., unatoč snažnom otporu Crkve, na referendumu s uvjerljivom većinom legalizirala istospolni brak te kasnije i pobačaj. Zabrana pobačaja je bila posljednji katolički bastion u Irskoj i nitko nije očekivao da će i to tako lako pasti, no dogodilo se i to. Bilo kako bilo, serija tragičnih crkvenih skandala dovela je u ovoj nekad klerikalno dominantnoj katoličkoj republici do kulturološke revolucije i transformacije države u jednu liberalnu i multikulturalnu europsku državu.

Iako je Katolička crkva desetljećima tretirala Irsku kao "domaći teren" i željeni primjer mnogim europskim državama, Irska više nije domovina "uvjerenih katolika" nego tek "kulturoloških katolika", kako se deklarira i aktualni premijer i politički vođe ove Hrvatima sve atraktivnije europske države.

Premijer Leo Varadkar, koji je, između ostalog, predvodio i kampanju za legalizaciju istospolnih brakova u Irskoj, u svom je govoru pred papom Franjom naglasio da je Irska danas drugačija u odnosu na onu Irsku iz 1979., te da ga suočio s činjenicom koja je svima jasna, ali je mnogi još odbijaju prihvatiti: Crkva više nije dominantna u društvu te da ona Crkva iz 1979. više nema budućnosti.
Varadkar je u svom govoru, koji je naišao na odobravanje brojnih korisnika društvenih mreža iz cijelog svijeta, vrlo oštro i jasno kritizirao Katoličku crkvu u Irskoj zbog skandaloznih zločina te pozvao Papu i katolike na "izgradnju novijeg i zrelijeg odnosa Crkve i države u Irskoj". Ovaj posjet Irskoj je za papu Franju jedan zidarski šamar otrežnjenja. No koliko god on možda bio neugodan, ovo je šamar koji bi mogao pomoći Crkvi da se digne iz blata u koje su je gurnuli ne komunisti i masoni nego upravo njezini najistaknutiji i najvjerniji sinovi.

Irska kao vatikanski model države s katoličkom većinom već godinama leži u sanduku dok Crkva u Irskoj danas predstavlja ruševinu koja je zloupotrijebila, obeščastila i iskoristila irski narod. Pedofilski skandali u Irskoj nisu bili tek izolirani slučajevi nego sustavno zlostavljanje koje je sve do sredine devedesetih godina predstavljalo tabu. Papa Franjo je u Dublinu iskreno zavapio i zatražio oprost u ime cijele Crkve, ali dobar dio Irske misli: "Zašto? Godinama ste šutjeli i skrivali kriminalce. Zašto bismo vam oprostili?"

Za razliku od mnogih, ovo suočavanje Katoličke crkve sa stvarnošću ne smatram padom ili porazom. Možda je upravo ovo put ozdravljenja i uskrsnuća Katoličke crkve ne samo u Irskoj nego u cijeloj Europi.
Smatram da autentična kršćanska zajednica ne može i ne smije biti dio dominantnog i vladajućeg mainstreama nego da se mora neprestano preispitivati i pozicionirati tamo gdje se nalaze odbačeni i najugroženiji. Društvena margina je njena sudbina, njeno prokletstvo, ali isto tako i njezino spasenje i smisao njenog postojanja. Kad bi predstavnici crkvene hijerarhije u Hrvatskoj bili spremni učiti, onda bi irski primjer trebali shvatiti vrlo ozbiljno, jer razlike su u nijansama.

Komentari:

No comment.

Grožđe na vrbi

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna