Milorad Dodik: Obrana i posljednji dani

Nepoštivanje presuda Međunarodnog suda pravde, ma kakve da su, ma protiv koga da su, i ma koliko one često ne zadovoljavaju pravdu do kraja – ali su presude međunarodnog prava – znači da njihovi inspratori i provoditelji već ulaze u sferu anarhije, hajdučije, dovodeći vlastiti narod u opasnost od međunarodne izolacije.



Piše: Almedin Šišić/Inforadar.ba


“Ja znam savršeno dobro šta je bilo – bio je genocid u Srebrenici, to je presudio sud u Hagu i to je nesporna pravna činjenica”, govorio je Milorad Dodik prije desetak godina, u vrijeme svog prvog premijerskog mandata na čelu Vlade RS.

“U Srebrenici nije bilo genocida, tamo su se desili zločini, ali su broj mrtvih muslimani ‘prenaduvali’”, govorio je Dodik unazad nekoliko godina, s naglaskom na ovo “muslimani”.

“Bošnjaci su planirali genocid u Srebrenici, da bi onda Amerika bombardovala Srbe”, izjavio je Dodik jučer za govornicom Narodne skupštine RS, zaboravljajući dodati vjersku odrednicu Bošnjacima koja mu, međutim, u kontekstu obezvrijeđivanja razmjera srebreničkog genocida jučer nije bila značajna.

SAVRŠENA ULOGA ZA DODIKA

Razlika između prvog, drugog, i trećeg, jučerašnjeg Dodika, je u nekih desetak godina, dobijanju ponešto sijedih, malo zaobljenijem trbuhu, i mnogo više para na bankovnom računu.

Suštinski bitnija od one fizičke je Dodikova političko-ideološko-moralna transformacija, kojom je za nepunu deceniju od reformskog političara, favorita međunarodne zajednice, kojeg je upravo ona – međunarodna zajednica, svojevremeno instalirala na vodeću političku poziciju u RS, postao radikal, ekstremni desničar, čovjek nepoželjan za većinu demokratskog svijeta, uključujući i američku administraciju.

Vremenom je Dodik pokazao da mu, zapravo, ta odluka savršeno odgovara. Kao što odgovara i ostatku nacionalističke elite u BiH, uključujući Dodikovog partnera i intimusa Dragana Čovića, ali i Bakira Izetbegovića. Jer što je više nestabilnosti u zemlji, što je više podmetnute vjerske i nacionalne mržnje – to su Dodik i ostatak nacionalističe elite sigurniji da se BiH neće približiti Briselu (na čemu svesrdno rade), da neće odgovarati za svoja nedjela, pojedinci (ili gotovo svi) za pljačku i otimačinu, za razaranje privrede, uništavanje ekonomije, obezglavljivanje genetskog tkiva ove zemlje i oduzimanje bilo kakve perspektive boljeg života našoj djeci.

Razlika između Dodika i ostatka nacionalističke elite je u tome što je Dodik, prevashodno, mnogo vispreniji političar od većine (ili svih) i što je već davno raskrstio s bilo kakvim emocijama prema bilo kome i bilo čemu, naročito prema mogućnosti građenja zajedničkog života i poštivanju razmjera nesreće i boli naroda koji je najviše stradao u proteklom ratu.

Kao ruski igrač i zaštitnik političkih (ali prevashodno ekonomskih) interesa ove velike sile u BiH – a što je temeljna referenca sama po sebi – Dodik je godinama vršio “verbalno-diverzantske izlete na teritoriju Brisela i Vašingotona”, ispitujući kolike su granice stpljenja i tolerancije međunarodne zajednice na njegov ekstremizam i šovinizam, na njegovo protuustavno djelovanje, blokadu države i sijanje vjerske i nacionalne mržnje.

Odgovor Brisela i Vašingtona je bio – ništa. Nula. Zero.

“MRKVE I ŠTAPA” SA OPOZICIJOM

Kritike stanovitog predstavnika međunarodne zajednice sa nikakvim ovlastima (koji je do kraja obesmislio funkciju visokog predstavnika zbog silnih gafova i vlastitog nerada) bile su nešto “najžešće” što se suprotstavljalo Dodikovom nacionalizmu i blokiranju osnovnih funkcija održavanja vitalnosti pravne države u proteklih desetak godina. Sprdajući se s njim – Dodik se sprdao sa cijelom međunarodnom zajednicom, ali i svima nama, najviše sa svojim narodom.

Rijetki su smjeli bilo šta da kažu, a odgovor onih sa tolerantnijim, pacifističkim, demokratskim genetskim kodom, čiji intelekt i obrazovanje prevazilaze doseg razmišljanja prosječnog bh. građanina, bio je slanje vlastite djece što dalje odavde.

Taj i takav Dodik, istovremeno, godinama uspijeva da drži opoziciju na sigurnom odstojanju od vlastite fotelje i institucija vlasti, igrajući se s njima poznate promenade mrkva i štap.

Opozicija u RS nije vrijedna pomena, tek toliko za konstataciju da su žustri skupštinski istupi Dragana Čavića (možda i jedinog koji nešto među njima vrijedi) bili najveći politički doseg grupacije okupljene u Savez za promjene proteklih godina. Jer u trenutku kad se se Dodiku odlučili suprotstaviti njegovim oružjem – nacionalizmom i ksenofobijom – to je bio početak njihovog kraja (ukoliko Dodik u oktobru padne to će biti prevashodno zbog “slučaja David Dragičević”, a ne zbog opozicije sa nikakvih programima).

Da li onda nekoga čudi što je ta i takva opozicija jučer u Narodnoj skupštini RS, ponovo upadajući u Dodikovu zamku, podržala besramni, neljudski, necivilizacijski skupštinski zaključak po kojem u Srebrenici NIJE bio “baš takav” genocid, NIJE pobijeno više od 8.000 ljudi, po kojem se negiraju presude Međunarodnog suda pravde i međunarodnog prava, kojima brutalno vrijeđaju srebreničke žrtve i smiju nam se u lice, i kojima su – na kraju krajeva – svjesno ili nenamjerno podigli nacionalne tenzije do opasnih granica i izazvali buru teških riječi i reakcija.

Kome to odgovara i ko iz opozicije radi za Dodika – to je pitanje za građane RS i ostatak grupacije okupljene oko Saveza za promjene, za te sitne ljudske karaktere koji su nakon Dodikovih igara o referendumu, pitanju statusa Suda i Tužilaštva BiH i svih sličnih najava referenduma po raznim osnovama, sada pali na precizno tempiranu predizbornu priču o “nužnosti utvrđivanja istine o događajima u Srebrenice u julu 1995.”

KOJI SU MOTIVI POKUŠAJA REVIZIJE

Uz dužni, iskreni i ljudski pijetet prema srpskim žrtvama, kao i svim drugim žrtvama i porodicama koje su imale gubitke tokom agresije sa istoka, zapada i iznutra na BiH (a među kojima sam i sam), i koje moraju dobiti pravdu – ako želimo zajednički život – jedno pitanje se posebno nameće samo po sebi:

Zašto baš sada? Zašto baš ovog trenutka? Zašto se nakon 14 dugih godina tek sada otvara ovo pitanje? Ko se danas osjeća ugroženim? Čija je pozicija definitivno ugrožena? Da li neko odsudno brani svoju poziciju? Je li spreman povesti vlastiti narod u novi rat? Gdje su i šta rade njegova djeca? Gdje su djeca lidera opozicije? Gdje su djeca većine supštinskih poslanika? Gdje i kako žive, svi skupa, i svaki ponaosob?

Srebrenica je najaveća mrlja na savjesti čovječanstva, najveće stratište jednog naroda od Drugog svjetskog rata do danas. Parlamenti mnogih država, među njima i svjetskih sila, usvojile su rezolucije o Srebrenici, koje same po sebi imaju iznimnu međunarodnu težinu. I to su notorne političke i pravne činjenice.

I nisu Bošnjaci, Bosanci, nacionalne grupe, građani – bilo ko od njih – utvrđivali razmjere genocida i donosili presude. Sve presude za genocid i brutalne ekzekucije 8.372 ljudi donesene su, nakon višegodišnjih nezavisnih istraga međunarodnih eksperata i istražitelja, pred Međunarodnim sudom pravde, protiv pojedinaca, ali i režima toga vremena. Za sve postoje ezgaktni dokazi i akti i cijeli demokratski svijet stoji iza toga.

Da li neko to sada želi institucionalno da obezvrijeđuje, da li bestidne šovinističke politike sada žele staviti taj teret na leđa cijelom jednom narodu, a ne pojedincima, grupacijama i režimima, koji imaju svoja imena i zločinački background?

Nepoštivanje presuda Međunarodnog suda pravde, ma kakve da su, ma protiv koga da su, i ma koliko one često ne zadovoljavaju pravdu do kraja – ali su presude međunarodnog prava – znači da njihovi inspiratori i provoditelji već ulaze u sferu anarhije, hajdučije, dovodeći vlastiti narod u opasnost od međunarodne izolacije.

Neka su toga svjesni svi oni kojima je OK jučerašnja odluka Narodne skupštine RS (sa novim Dodikovim pečatom), i koji je – šuteći i ne ragirajući – odobravaju.

Komentari:

No comment.

Grožđe na vrbi

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna