'Srce kaže pobjeda, za hrabre ljude iskovane u ratu, za izuzetnog kapetana Modrića i starca prema kojem je dobio ime'

Stari čovjek gonio je stoku uz brdo tog jutra u prosincu 1991. jer to je radio svakog dana, bilo sunce ili kiša, zima ili ljeto. Odveo je stoku uz brdo tog jutra i nikad se nije vratio. Šačica ljudi u policijskim uniformama ga je uhitila. Jesu li bili legalna policija nije bilo jasno, a nije bilo ni važno: u tim je krajevima moć dolazila od puščane cijevi, a ne s papira.



Piše: Boris Starling/croexpress.eu

(Boris Starling je britanski pisac, scenarist i kolumnist. Autor je osam romana, među kojima nekoliko bestselera (Messiah, Storm). Messiah je na BBC-u doživjela i televizijsku adaptaciju. Živi u Dorsetu s obitelji. Tekst u nastavku izvorno je objavljen na njegovom Facebooku, dosad je podijeljen gotovo 3200 puta, a uz dozvolu autora portalu CroExpress, preveden je na hrvatski)



Stari čovjek gonio je stoku uz brdo tog jutra u prosincu 1991. jer to je radio svakog dana, bilo sunce ili kiša, zima ili ljeto. Odveo je stoku uz brdo tog jutra i nikad se nije vratio.

Šačica ljudi u policijskim uniformama ga je uhitila. Jesu li bili legalna policija nije bilo jasno, a nije bilo ni važno: u tim je krajevima moć dolazila od puščane cijevi, a ne s papira.

Čovjekov zločin bio je jednak kao i uvijek na mjestima sektaškog razdora: nije bio jedan od njih. Bio je drugi. Bio je neprijatelj. Nije njegov zločin bio nešto što je počinio: nego tko je bio. Bio je Hrvat, oni su bili Srbi. To je bilo dovoljno.

Muškarci su odveli njega i nekolicinu drugih u obližnje selo Jesenice i ondje su smaknuti. Starac je iza sebe ostavio obitelj koju je volio i koja je voljela njega: nitko više od šestogodišnjeg unuka s kojim je dijelio ime i od kojeg je bio praktički nerazdvojan, starac obožavajući dječaka, dječak štujući djeda kao junaka.

Ime koje su dijelili je Luka Modrić i ove će nedjelje taj mali dječak, kojem su sada 32 godine, voditi svoju zemlju u finalu Svjetskog prvenstva.

Nogomet koristi jezik rata: udarci, voleji, napadi, obrane, bombardiranje. Modrić, kao i svi njegovi sunarodnjaci, zna razliku između prave stvari i igre: zna i da je u Hrvatskoj jedno uvijek povezano s drugim, jer njima je povijest te male, ponosne nacije jasna.

Nakon što je njegov djed ubijen, Lukina obiteljska kuća je zapaljena i morali su godinama živjeti u hotelu: ne u skupom i udobnom nego u jednostavnom, raspadajućem u njihovom rodnom gradu Zadru. Kada su bombe padale, a padale su često, mladi Luka bi sjedio unutra i čekao da prestanu: ali kad je javljeno da je zrak čist, odjurio bi igrati nogomet na parkiralištu hotela, nekad s drugom djecom, a nekad i sam. Sve samo da pobjegne tmurnoj, otupljujućoj stvarnosti življenja u stalnom stanju sukoba.

Bio je maleno dijete: premaleno, ispalo je, da bi ga pod svoje uzeo najjači lokalni klub Hajduk Split. Na kraju je s 18 godina zaigrao u ligi BiH za Zrinjski Mostar, gdje su i suigrači i protivnici otkrili dvije stvari o ovom klincu: imao je vještine kakve možete samo poželjeti i znao se brinuti o sebi.

Prebacimo se 15 godina kasnije, kroz putovanje koje ga je odvelo iz Dinama Zagreb preko Tottenham Hotspura do Real Madrida. Iako i dalje izgleda kao, u nepopravljivim riječima Guardianovog Barneya Ronaya, 'kao mali dječak odjeven u vješticu', sada je jedan od najboljih igrača svijeta: veznjak nevjerojatnog talenta, jedan od nekolicine koji mogu voljom savijati vrijeme i prostor.

A od svih tih talenta, možda je najveći ovaj: kraj njega i drugi igraju bolje. Kad je jednostavno dodavanje najbolje rješenje, on će ga izvesti. Kad treba zadržati loptu nekoliko trenutaka da bi njegovi suigrači mogli doći u bolje pozicije, to i učini. Kad treba pokriti nečija leđa nakon tuđe greške, to i napravi.

On nije jedna od onih superzvijezda čija megavoltaža privlači oko i igru, čije prisustvo tjera desetoricu drugih muškaraca da nose istu majicu kao i on. On je ultimativni vođa upravo zato što se ne vrti sve oko njega. Nikad ga nećete vidjeti da se valja kao da je upravo stao na nagaznu minu ili da razdire svoj dres kad zabije gol ili da stoji i izgleda progonjeno zato što stvari ne idu kako bi trebale. Takve stvari ostavlja Neymaru, Ronaldu i Messiju. Oni su svi kod kuće. On je još uvijek ovdje, kao i njegova momčad.

A njegova ga ekipa voli. Kad je promašio kazneni udarac potkraj utakmice s Danskom, suigrač Ivan Rakitić okupio je svoje suigrače. 'Slušajte', rekao je. 'Lukita nas je izvadio iz više problema nego što ih možemo izbrojati. Sada je naš red da mu se odužimo.' Hrvati su ostavili promašaj za sobom i pobijedili na jedanaesterce, gdje je Rakitić zabio odlučujući gol.

Ali ako želite znati od čega je Modrić načinjen, evo ga: samo nekoliko minuta nakon što je promašio taj kazneni udarac, pucao je još jedan u raspucavanju, s danskim vratarem Kasperom Schmeichelom koji mu se unosio u lice, pokušavajući ga dekoncentrirati. Je li zabio iz drugog pokušaja? Naravno da jest.

Teško je razumjeti – ne, lako je razumjeti, ali teško doista OSJETITI – što ova hrvatska momčad znači toj zemlji. Najpoznatija slika iz povijesti engleskog nogometa je ona Bobby Moorea kako diže pokal svjetskog prvaka. Najpoznatija slika hrvatske nogometne povijesti je, za usporedbu, ona Zvonimira Bobana kako u zraku nogom udara policajca.

Dogodilo se to tijekom utakmice Dinama Zagreb i Crvene Zvezde Beograd 1990., nedugo nakon što je Hrvatska izglasala odcjepljenje od Jugoslavije, izabravši većinu stranaka u parlament koje su bile za nezavisnost. Boban je vidio policajca kako maltretira Dinamove navijače tijekom nereda i bacio se na čovjeka. 'I eto me', rekao je Boban kasnije, 'javna osoba spremna riskirati život, karijeru i sve što je slava mogla donijeti, zbog jednog ideala, jednog cilja; hrvatskog cilja.'

Boban je izbačen iz jugoslavenske momčadi koja je te godine otišla na Svjetsko prvenstvo. Nije ga bilo briga. U svojoj je glavi bio Hrvat, ne Jugoslaven, a osam godina kasnije bio je kapetan Hrvatske koja je osvojila treće mjesto na svom prvom Svjetskom prvenstvu. Bio je vođa generacije izvrsnih igrača – Slavena Bilića, Roberta Prosinečkog, Davora Šukera – koje se dan danas obožava u toj zemlji.

Došavši do finala, Modrićevi dečki su već nadmašili svoje prethodnike. Primjereno je da igraju protiv Francuske: obje momčadi su igrale tri utakmice u grupi i tri na ispadanje, pri čemu je Hrvatska bila zvijezda grupnog dijela natjecanja, a Francuska najbolja u nokaut fazi.

Racionalno uložen novac mora biti na Francusku. Ukupno imaju bolju momčad i pobijedili su sve svoje utakmice nokaut faze u regularnom vremenu, dok je Hrvatska tri puta zaredom igrala produžetke: 90 dodatnih minuta igre, ekvivalent utakmici više.

Moja glava kaže francuska pobjeda, možda čak i lagana. Ali moje srce kaže hrvatska pobjeda, zbog bajke o autsajderu, za hrabre ljude iskovane u ratu i, više od svega, zbog njihovog izuzetnog kapetana i starca prema kojem je dobio ime.

Komentari:

No comment.

OVDJE JE

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna