Mediji u BiH između vlastite slobode i javnih financija - Kupovina mira i stabilnosti

Velike medijske sisteme sve je teže finansirati, a u najgorem položaju je štampa. Proizvodnja novina postala je izuzetno skup posao, a niko ne garantuje da će uloženi novac biti vraćen, kako zbog pada tiraža, tako i zbog smanjenih prihoda od marketinga.




Piše: Žarko Marković, novinar iz Banja Luke

(Tekst je objavljen u biltenu E-novinar, broj 56, Udruge BH novinari)



Velike medijske sisteme sve je teže finansirati, a u najgorem položaju je štampa. Proizvodnja novina postala je izuzetno skup posao, a niko ne garantuje da će uloženi novac biti vraćen, kako zbog pada tiraža, tako i
zbog smanjenih prihoda od marketinga. Imajući u vidu da velike privat- ne kompanije posljednjih godina pažljivo vagaju kako će da potroše no- vac predviđen na marketing, prognoza za predstojeći period nimalo nije optimistična, ne samo u štampi. Iz tog razloga finansiranje medija državnim parama ostaje, na žalost, gotovo pa jedina opcija.

Prije mjesec i po dana na poslovnom portalu capital.ba objavljen je tekst pod naslovom „Kako stranke finansiraju kampanju iz budžeta lokalnih zajednica“. U tekstu je napravljen uporedni presjek planova javnih na-
bavki pet gradova u Republici Srpskoj u prošloj i ovoj godini, sa posebnim naglaskom na infrastrukturne projekte te izdvajanja za medije.

Utvrđeno je da su Banjaluka, Doboj, Prijedor, Bijeljina i Trebinje redom ove godine povećali budžete za asfaltiranje i javnu rasvjetu i da će pod svojevrsnim motom „Asfaltiraj, obasjavaj i zovi medije da to proprate“, samo iz budžeta ovih pet gradova na račune medijskih kuća u Srpskoj biti uplaćeno oko 400.000 maraka i to bez Banjaluke i Trebinja koji podatke o davanjima medija još nisu objavili.

Na ovaj način se budžeti lokalnih zajednica direktno stavljaju u službu političkih partija u izbornoj godini, jer ima li bolje prilike za promociju od presjecanja svečane trake, razvijanja šatora, nabijanja par prasića i jagnjića na ražanj (ponegdje i cijelog vola ispeku) što je sve prateći foklor za otvaranje cijelih 1,2 kilometra novoasfaltiranog puta koji će dramatično da olakša život lokalnim mjesnim zajednicama.

Takav pristup i dalje ima prolaz kod birača iako tim novim putevima građani uglavnom odlaze iz ove zemlje. Riječ je o stvari koja je za obične građane prilično opipljiva, odnosno „dokazuje“ da vlast nešto radi u njihovu korist, još ako se pod šatorom najedu i napiju, glasovi sami dolaze na birališta.

U ovom tekstu, dakle, obrađeno je samo pet lokalnih zajednica i njihovi planovi samo u 2018. godini. Stvari na višim nivoima izgledaju mnogo ozbiljnije i u pitanju su mnogo veće cifre, a novac za medije ne usmjerava se samo iz budžeta, nego i iz velikog broja javnih preduzeća koja supotpuno pod kontrolom vladajuće garniture.

Prema nedavnom izvještaju Mediacentra Sarajevo, javni sektor godišnje izdvaja desetine miliona maraka za medije i medijske sadržaje, a da pritom nije omogućen adekvatan uvid javnosti u dodijeljene iznose i u postupke dodjele tih sredstava.

U izvještaju se navodi da se novac dodjeljuje sa svih administrativnih nivoa u BiH, kroz različite procedure i za različite namjene, uključujući redovno sufinansiranje javnih medija, kratkoročnu dodjelu sredstava za konkretne medijske sadržaje i pokrivanje određenih tema, te različite druge vrste pojedinačne pomoći, poput dodjele viška prihoda iz javnih institucija i preduzeća medijima. Prema nekim nepotvrđenim informacijama, na godišnjem nivou medijima se iz budžeta i javnih preduzeća u BiH godišnje proslijedi vrtoglavih 30 miliona maraka.

U vremenu kada na godišnjem nivou bude ugašeno nekoliko tzv. tradicionalnih medija, među kojima je u najtežoj poziciji štampa, ovi podaci praktično govore da bi bez javnog novca, situacija na medijskom tržištu bila katastrofalna. Velike medijske sisteme sve je teže finansirati, a u najgorem položaju i dalje je već pomenuta štampa. Proizvodnja novina postala je izuzetno skup posao, a niko ne garantuje da će uloženi novac biti vraćen, kako zbog pada tiraža, tako i zbog smanjenih prihoda od marketinga.

Imajući u vidu da velike privatne kompanije posljednjih godina pažljivo vagaju kako će da potroše novac predviđen na marketing, prognoza za predstojeći period nimalo nije optimistična.

S druge strane, u svim vodećim dnevnim listovima i dalje se reklamira većina većih trgovačkih lanaca, te kompanije poput auto-kuća i drugih firmi koje još raspolažu ozbiljnim novcem na našem tržištu, ali veliko je pitanje koliko koristi imaju od tog vida oglašavanja imajući u vidu smanjen domet prema budućim kupcima iz prostog razloga što su tiraži katastrofalno niski. Stoga nije nikakva mudrost izvući zaključak da većina marketinškog kolača u štampu odlazi zahvaljujući nekim drugim kombinacijama, a ne zbog tržišne opravdanosti.

Upravo takav odnos snaga praktično tjera tradicionalne medije da novac za vlastiti opstanak potraže u javnim preduzećima i budžetima države, entiteta i lokalnih zajednica. A to onda stvara začarani krug zavisnosti jer teško je očekivati da medij koji praktično živi od sredstava iz javnih kompanija profesionalno ukazuje na nepravilnosti ili čak kriminal u njihovom radu.

Na ovaj način rukovodioci tih preduzeća, sve redom stranački ljudi, na direktan način medijima daju, a sebi kupuju stabilnost. I da stvar bude gora, ništa ne sluti da će ta praksa da se promijeni, bez obzira ko je vlast
i ko vodi medije.
Iako prethodni redovi nekome mogu da zazvuče kao opravdanje, nije riječ o tome, nego o sumornoj svakodnevnici u kojoj se mediji u BiH nalaze. Jer, od pretplate danas ne može da opstane niko, jer da je tako, ne bi javni servisi zapomagali na sav glas. Komercijalne televizije ne mogu da opstanu od „zdravog“ marketinga koji ubiru gledanošću, štampa ne živi od tiraža, niti portali od broja klikova i svi su stoga prinuđeni da idu linijom manjeg otpora.

U tom smislu trenutno „najslobodniji“ izgledaju mediji u BiH koji se finansiraju iz inostranstva, ali i to je dvosjekli mač, jer bi dubinska analiza prihoda koje ti mediji ostvaruju mogla dovesti i do pitanja kakva je razlika između medija koje finansiraju domaće i medija koje plaćaju strane vlade. U načelu – nikakva, i jedni i drugi, ako smo dovoljno zlobni, mogu da se svrstaju u kategoriju plaćenika.

Komentari:

No comment.

"Borci" za zarod

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna