Preko počasnog doktorata do društva kojemu se ne pripada

Zadnjih dana za oko mi zapeše podaci koji, što se normalna svijeta tiče, pale sve alarme. U BiH, čitam, barem trećina stanovništva živi na granici siromaštva ili i ispod nje. Ili, prema zvaničnim podacima, a stvarnost je puno ružnija od toga, 17.000 osoba sebi ne mogu priuštiti ni jedan obrok dnevno – i narodne kuhinje su im, kako bi preživjeli, jedini spas. I dakako, sve to ni ne može završiti drugačije no što završava.



Piše: Akademik, prof.dr. Slavo Kukić


Prema službenim pokazateljima – jer ta brojka je, ima li se u vidu da se zbog odlaska privremeno odjavljuje maksimalno svaka treća, prije četvrta osoba, mnogo veća – zemlju je od početka godine napustilo skoro šest tisuća njezinih građana. Pri čemu to, ne zaboravimo, nerijetko čine čitave obitelji.
No sve to, kako stvari stoje, nije u žiži interesa vlasti, onih koji su mukama i glavni uzrok. Ali, zato je okupiraju detalji koji kod civilizirana svijeta izazivaju zgražanje. Najnovije je, recimo, pitanje migranata i izbjeglica na prostoru BiH. Posebna je, dakako, priča kako su se u našoj zemlji oni uopće našli, što je dovelo do promjene migrantsko-izbjegličke rute i zašto ona ovog časa ide baš preko BiH? Neovisno o tome, činjenica je da je sve veći pritisak migranata i izbjeglica, s Bliskog i Srednjeg istoka posebice – i da se s ljudima, koji se nađu na bosanskohercegovačkom prostoru, mora nešto činiti.

Državne vlasti su, istina, neke mjere i usvojile. Ali, za koga? Jer, odnos prema njihovim mjerama je identičan onom prema izbjeglicama. Logika je, hoću reći, na prostoru moje „države“ vaše ingerencije vrijede koliko i lanjski snijeg. Policija HNK, recimo, na granici kantona prije koji dan zaustavi i prema utvrđenom odredištu pola dana onemogući prijevoz tristotinjak osoba. Država, doduše, prijeti, čak i kaznenim progonom. Ali, koliko to pije vode ako, recimo, predsjednik RS-a daje do znanja kako sabirne centre za izbjeglice na prostoru toga dijela zemlje ni u ludilu neće dopustiti – i to porukom kako nitko u Sarajevu, pa ni državna vlast, ne može njima u RS-u određivati kako će se u politici prema migrantima ponašati. Što sve to znači? Jednostavno, da se državnu vlast ne priznaje.

Ili, lider HDZ-a, koji je i član kolektivnog šefa zemlje, kao da jedva dočeka da se raspišu izbori i da odbaci čak i teorijsku mogućnost daljeg traganja za rješenjima u vezi s osporenim dijelovima Izbornog zakona. Naprotiv, budući nisu usvojeni zahtjevi za izmjene, koje je zemlji ultimativno tresnuo o stol, HDZ je, tako nekako reče, pripremio „plan B“ – i isti uključio istog časa kada je Izborna komisija službeno raspisala izbore.

Naknadno je, pritisnut pitanjima, pojasnio kako taj, dakle „plan B“, podrazumijeva intenzivniju suradnju i poslijeizborno koaliranje s Dodikom i njegovima. Ostala je, međutim, u zraku visjeti sumnja kako na to baš i nije mislio – osim ako mu ta suradnja znači potporu u CIK-u kako bi, i na federalnoj i na državnoj razini, došao do Doma naroda koji mu i slijedeći izborni mandat osigurava logiku i daljih ultimatuma i novih ucjena.

Problem je, međutim, i prvom u HDZ-u i etnonacionalistima uopće, što je takva pamet, osim kod prvih susjeda – pogledajte Kolindinu priču o BiH kao drugoj domovini Hrvata koji u njoj ponikoše, ali i Vučićevo priznavanje suvereniteta BiH uz istodobno apsolutno slaganje s Dodikom koji taj suverenitet svakodnevno negira – i u svijetu dešifrirana. O tome svjedoče i sve učestalije reakcije kojima su izloženi iz centara svjetske moći – a zbog kojih će cijenu platiti, ne oni nego siroti narod ove zemlje.

Iz Evropske komisije je, recimo, i zvanično potvrđeno kako će BiH na dostavljene odgovore na Upitnik dobiti novih petstotinjak pitanja, kojima se traže dodatna pojašnjenja. Koja pitanja i pojašnjenja u vezi s čim? Ne znam. Ali, ne dvojim da će među njima biti i ono o broju stanovnika prema popisima iz 2013. godine. Jer, odgovori na Upitnik sadrže dvije vrste podataka – jedne iz Vijeća ministara, druge od Vlade RS-a. A takvih situacija u odaslanim odgovorima, što s duhom Evrope nema nikakve veze, imate do mile volje.

Ili, iz Ambasade SAD, na Čovićevo da nakon raspisivanja izbora izmjene Izbornog zakona „ne dolaze u obzir“, uzvratiše kako se čini da on „ni ranije nije bio zainteresiran za postizanje kompromisa, a za kompromis nije zainteresiran ni sada“.

Ili, i tu ću s nabrajanjima stati, ambasadori SAD, Velike Britanije, EU-a i OESS-a upozoriše vodstvo državnoga parlamenta zbog odbijanja da u dnevni red zastupničkog doma uvrsti dostavljeni im Prijedlog zakona o sprečavanju sukoba interesa – uz dodatak kako je sukob interesa u našoj zemlji alarmirajuće rasprostranjen – i da, zbog činjenice da nositelji javnih funkcija osobne interese stavljaju ispred interesa građana, ostavlja izravne negativne posljedice na ljude u BiH. Ali, koga sva ta upozorenja iz svijeta zanimaju? One koji imaju vlast, i koji su uzrok kalvarije građana ove zemlje, sigurno ne. Oni, naprotiv, guraju po svome. A osokoljuje ih se, ponovit ću još jednom, i iz susjedstva, pa i mimo njega.

BiH službeno, tako se njegov dolazak po najnovijem tretira, posjeti turski predsjednik. Po onome što mediji prenesoše, nisu ga dočekala sva tri, nego samo jedan, član državnoga predsjedništva iz reda Bošnjaka. A ta činjenica i sama za sebe dovoljno govori.
U momentu, potom, dok ovaj tekst nastaje, nema informacija o porukama koje Erdogan u Sarajevu odasla. No, ne dvojim da će, živi bili pa vidjeli, one biti manje državničke, a puno više navijačko-političke – s ciljem da se utječe na procese u BiH.
 
Ali, to ne priječi jedan sarajevski univerzitet da mu dodijeli počasni doktorat – i time ga svrsta među rijetke kojima se takva čast ukazuje. Istina je, doduše, da je čast Erdoganu ukazalo privatno sveučilište – i da je, kako stvari stoje, u njemu i turski kapital i turska uprava – a to, onda, čitavoj priči daje drugi predznak. Lideru HDZ-a, naprotiv, takva je počast došla od najvećeg javnog sveučilišta u Hrvata – onog u Zagrebu.

Čovićev počasni doktorat, istina, nije imao sudbinu svih prethodnih – a od 1913. godine ih je na tom sveučilištu dodijeljeno stotinjak. Jer, svi osim njegova su, ako dobro razumjeh, dodjeljivani jednoglasno – i uz buran pljesak i opće svečano raspoloženje onih koji su odluku donosili. U Čovićevom slučaju, međutim, nije bilo ni jednog ni drugog. Od odluke se, naprotiv, ili suprotstavljanjem ili uzdržanošću, ogradi skoro trećina članova sveučilišnog senata – a jedan od njih pobroja i razloge zašto takvu odluku smatra avanturom. 

Komisiju, koja je izvještaj o dodjeli počasnoga doktorata sačinila, a i članove Senata, profesorica Filozofskog fakulteta podsjeti na činjenice koje imaju sasvim drugačije značenje od onoga koje im komisija u izvještaju navede. Ne može, smatra ona, HR HB biti razlog Čovićeva svrstavanja među stotinu počašćenih – on koji je nastavljač ideje HR HB – jer je kao projekt u Hagu osuđena i hrvatskom narodu u BiH je nanijela veliku štetu.

Tome se može dodati i još ponešto. Znači li to, među inim, da bi rektor i senat zagrebačkog sveučilišta pozdravili sličan potez beogradskog univerziteta – da, recimo, Mili Martiću, ili ljudima koji danas slijede njegovu ideju, dodijeli počasni doktorat zbog svega što je radio u paradržavnoj tvorevini „republika srpska krajina“? I uz obrazloženje kako je sve to činio za slobodu srpskog naroda i zbog prava na srpsku državu u Hrvatskoj?
Ne može, nastavlja profesorica Čilić, razlog Čovićevoj počasti biti ni podatak, a iznesen je u izvještaju, da je bio direktor mostarskog Sokola. Jer, veli, u toj firmi je gospodin za vrijeme rata „logoraše bošnjačke nacionalnosti koristio za prisilni rad“ – i zagrebačko sveučilište se ne bi smjelo „opteretiti hipotekom pristajanja na tako teške kompromitacije u kontekstu ratnih logora“.

Vode ne pije ni argument komisije o „Čovićevom zalaganju za vladavinu prava“ jer su, podsjeća uvažena profesorica, protiv istog vođena tri sudska procesa, ni „nečasne radnje poput političkog kadroviranja na Mostarskom sveučilištu“, ali ni šurovanje s Dodikom, koji je među najodgovornijima za činjenicu da Hrvati nestaju u „BiH, napose u RS-u“ – a Čović s njim, usprkos tome, „već godinama njeguje prijateljske odnose i izvrsno surađuje“.

No, uvaženoj profesorici je, jer živi u drugoj državi, puno toga i promaklo. Zaboravila je, recimo – zadržat ću se samo na jednom detalju, a takvih je na stotine – da je počasni doktor zagrebačkog sveučilišta, i opet pozivom na interes Hrvata, formirao i stranačku, gotovo privatnu akademiju kako bi akademikom proglasio i sebe sama. Ali, zato mu ni na kraj pameti da javnosti na uvid stavi reference zbog kojih bi akademikom trebao biti. Zašto? Zato što, tvrde upućeniji od mene, u svome intelektualnom opusu nema, ako bi ga vrednovalo ozbiljno sveučilište, referenci ni za izvanrednog profesora, kamo li akademika – navodno, jednu knjigu i još pedesetak stranica stručnog, ne i znanstvenoga teksta koje je sam, bez upetljavanja drugih potpisao. A toliko ljudi iz svijeta ozbiljne znanosti iza sebe ostave za godinu dana.

No, „senatori“ su se, zaludu upozorenja, svrstali uz hadezeova rektora koji je odlučio prvaku sestrinske stranke počasnim doktoratom odati priznanje. I uz obrazloženje za koje se, neka mi bude oproštenu, ne može reći ništa drugo no da je idiotsko. Čovića, obratite pažnju na rektora Borasa, „valja proglasiti počasnim doktorom jer brojne Hrvate koji se iseljavaju iz BiH prioritetno upućuje u Hrvatsku, čime se snažni odjeci depopulacije u Hrvatskoj manje brojčano očituju“. 

Što reći na to?

Bože sačuvaj!

Pa, zar je tako što uopće moguće izgovoriti? Ako se, hoće „umni“ rektor reći, Hrvati iz BiH iseljavaju, neka se iseljavaju u Hrvatsku. Samo što ne kaže kako to treba i poticati. Doista idiotski – i monstruozno dakako. Jer, poruka bi morala biti bukvalno suprotna.

Mora se, drugim riječima, činiti sve da Hrvati BiH ne iseljavaju – ni u Hrvatsku, ni u Njemačku i druge zemlje – nego da ostaju tamo gdje su im i preci, pa i njegovi jadan bio, stoljeća proživjeli.
Ali, suprotno tome, najzaslužnijega za kalvariju jednog naroda, hrvatskoga u BiH – k tome još uz obrazloženje kako je njegova kalvarija i osnovni razlog priznanja koje se dodjeljuje – se svrstava u društvo Tesle, Ružičke, Mažuranića, Preloga, da ne nabrajam više imena od kojih su puna usta. U društvo, dakle, onih kojima ni po čemu ne pripada. Ajme.

Komentari:

No comment.

OVDJE JE

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna