Može li Lukavac biti model građanskog otpora za cijelu BiH?

Nije tajna da nam zbrku u glavama svakodnevno i svojski izazivaju domaće političke barabe, one s etnopredznakom prije svega. Za veliki dio građana, međutim, i danas je tajna da sklonost izazivanju takvih zbrka nije strana ni dužnosnicima međunarodne zajednice u BiH.



Piše: Akademik, prof.dr. Slavo Kukić


Evo, recimo, u najnovijem izvještaju Vijeću sigurnosti Visoki predstavnik još jednom osu paljbu po bosanskohercegovačkim vlastima – na državnoj, još više na entitetskoj razini – ali i po glavnim akterima „izazivanja državnih institucija“, kako Dodika, Čovića i Izetbegovića u izvještaju sam okarakterizira. I za to, bez obzira što ga Dodik – kojeg se u izvještaju žigoše kao najčešćeg verbalnog jurišnika na suverenitet i teritorijalni integritet zemlje – naziva lažovom, u realnom životu BiH ima na stotine argumenata. Problem je samo što ni on, Visoki predstavnik, ne čini ništa što mu je u nadležnost dano Aneksom X Daytonskoga sporazuma – i što se, kako u izvještaju i sam priznaje, i dalje suzdržava od korištenja Bonskih ovlasti. 

Suprotno njemu, međutim, šef Delegacije EU u BiH širi optimizam. Ovdje je, pita li se njega, stanje puno bolje no što ga se oslikava – mnogo više je, navodno, nade i pozitivnih priča no što bi se iz svakodnevnih kritičkih žaoka „brojnih analitičara i stručnjaka“ dalo zaključiti. Ako bi Wiegemarka preveli na razumljiviji jezik, dobro nam je, samo trebamo utišati one koji tvrde suprotno. A suprotno, na njegovu žalost, barem ako je po najnovijem izvještaju UN-u suditi, ne tvrde samo analitičari i stručnjaci nego i Visoki predstavnik.

Uostalom, nisu problem tvrdnje ni visokog predstavnika ni analitičara i stručnjaka. Problem su, međutim, fakti iz svakodnevnog života koji im daju za pravo. A njih nije nedostajalo ni u tjednu iza nas. Prije koji dan, recimo, predsjednici 14 političkih stranaka potpisaše Protokol o suradnji za fer i poštene izbore – a, ako mediji dobro prenesoše, na isti će svoj potpis staviti i HDZ 1990 i stranke Saveza za promjene što bi u konačnici značilo čak 19 političkih partija.

No, kakve koristi ako mu se pridružile nisu i tri „stožerne“ – HDZ, SDA i SNSD – one, dakle, koje dobre namjere svih ostalih bez problema mogu i blokirati. A to znači i da se svi ostali mogu pozdraviti s onim što u Protokolu stoji – da se žele izmjene Izbornog zakona kojima se predviđa dodatna kontrola izbora primjenom suvremenih tehnoloških metoda evidentiranja i dokumentiranja izbornog procesa, da se time želi onemogućiti manipuliranje voljom birača uoči, za vrijeme i nakon okončanja izbornog procesa, da ne nabrajam.

Da će, pak, potpisani Protokol biti blokiran jasno je kao na dlanu. To je, što se HDZ-a tiče, na znanje dala prvo Čovićeva pobočnica, a onda i lider HDZ-a osobno. Nema mijenjanja Izbornog zakona 150 dana prije izbora, pojasni uoči raspisivanja istih gospođa Krišto, a to samo koji dan kasnije potvrdi i njezin partijski šef. I pri tome  odgovornost za neispunjavanje naloga Ustavnoga suda i jedno i drugo prebaciše na one koji odbaciše ultimativna rješenja, iza kojih „poglavnik“ i prva mu pobočnica osobno stoje.

Istina, lider HDZ nikada, pa ni ovaj put nije i bez rješenja. Ne može se, veli, mijenjati Izborni zakon, ali je moguće pronaći „tehničke modele da se izbori mogu održati i da iza izbora nemamo krizu“. Što mu to znači nije pojasnio. No, moglo bi biti da se radi o rješenju o kojemu govori njegov član Centralne izborne komisije (CIK).
Komisija će, izjavi Čovićev cikovac, ne dođe li do dogovora ključnih političkih aktera, morati donijeti odluku prema kojoj će odrediti broj delegata iz kantona za Dom naroda FBiH. A to znači, poučava nas hadezeov „pravni meštar“, da CIK ne bi mijenjao zakon „nego bi podzakonskim aktom – pravilnikom“ riješio Gordijski čvor.
 
Koliko je, pak, takav čin i sukladan Ustavu i zakonu Čovićev cikovac ne pojašnjava. Ali, zato od pojašnjenja ne bježe drugi, redom ugledni pravni stručnjaci – među njima i oni kod kojih bilo kakva pristranost, etnička posebice, nije evidentirana ni jednom u zadnjih 22 godine. Pročitah, primjerice, reakciju Vehida Šehića, bivšeg člana CIK-a – i čovjeka koji, osim što je neupitni pravni stručnjak, slovi i kao moralna vertikala u ovoj zemlji. Za njega, popuna Doma naroda je „utvrđena Izbornim zakonom BiH“, a „izmjene odredaba Izbornog zakona, koje su stavljene van snage, su u nadležnosti Parlamenta BiH“. A to, precizira Šehić, znači da nitko, pa ni CIK, „ne može preuzimati zakonodavnu vlast u svoje ruke“. I, ako bi to učinio, prekršio bi i Izborni zakon i Ustav FBiH.

Koliko je, pak, takvo protuustavno i protuzakonsko ponašanje CIK-a i vjerojatno?  Ako u priči o tehničkim modelima mogućnosti provedbe izbora na popunjavanje Doma naroda po volji CIK-a misli i lider HDZ, neustavne i nezakonske radnje CIK-a ne trebaju nikoga iznenaditi. Jer, u njemu Čović, uz blagoslov Dodika i cikovaca pod njegovom kontrolom, ima većinu za sva rješenja koja mu osiguravaju poslijeizborni status quo – i produženje vijeka vlastitoga političkog trajanja. A ohrabrenje za takvo ponašanje mu, ne zaboravimo, dolazi i iz „matične“ mu domovine – koje je evidentno i u najnovijim zaključcima Odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske o položaju Hrvata u BiH. Koji su, da se ne lažemo, još jedan dokaz miješanju u unutarnje stvari druge države – i pritisak kako bi se Izborni zakon mijenjao prema prijedlogu prvog čovjeka hadezeova bosanskohercegovačkog ogranka.

Pogledajte, potom, a i to je dokaz Inzkovoj tezi o sve rogobatnijem stanju stvari, što sve radi „prvi u Bošnjaka“ – i oni kojima je okružen dakako. Dan pobjede nad fašizmom, recimo, polaganjem cvijeća na Partizanskom groblju u Mostaru obilježiše i dvojica SDA prvaka – predsjedavajući Vijeća ministara i prvi čovjek federalne vlade. Ništa neobično, reklo bi se. Naprotiv, čin koji svjedoči o našem pripadanju svijetu evropskoga i svjetskog antifašizma. Problem je, međutim, što ti isti ne dižu glas protiv osvjedočenog kolaboracioniste iz vlastita naroda nego ga, praveći se neupućenima u slučaju davanja imena ulicama i školama njemu u čast, izdižu na pijedestal nacionalne svetinje. I utoliko njihovo odavanje pošte partizanskom pokretu i antifašizmu djeluje kao najobičnija farsa, nikako i izraz vlastita opredjeljenja. A zbog poziva takvima ništa drugačije ne djeluju ni oni koji sve to na Partizanskom groblju i organiziraše.

Ili, pogledajte što se sve čini u vezi s predizbornim skupom turskog predsjednika u Sarajevu. Nastranu što je to vrlo jasna poruka Evropi s kim se ovdje ima posla – jer, ne zaboravimo, zeleno svijetlo se daje skupovima koji su na crveno naišli širom Evrope. I ne samo to. Javno se priznaje kako je to izraz prijateljstva prema čovjeku koji ruši sva demokratska postignuća u vlastitoj zemlji – a pravila sekularne države bi najradije porušio i kod svih ostalih – i vlastiti stranački podmladak organizira kako Erdoganovo držanje lekcije svijetu ne bi doživjelo fijasko.

Predizborni skup turskog predsjednika, međutim – ako su izbori u njegovoj zemlji uopće cilj zbog kojega će on boraviti u Sarajevu – problematičan je i zbog još jednog detalja. Do prije koji dan o njemu se samo spekuliralo, ali za isti nitko iz državnih struktura zvanično ništa nije znao. A to, pita li se mene, samo svjedoči kako lider SDA državu smatra svojom vlastitom prćijom – kako ignorira njezine zvanične institucije i pretpostavlja im svoje vlastite, paralelne, parastrukture vlastite partije i obiteljske dinastije. A to je, neka mi oproste, udar na državu kao i onaj koji dolazi od ostalih – lidera SNSD-a i HDZ-a posebice.

Umjesto, međutim, da se uvuče u mišju rupu, lider SDA taj čin smatra dovoljnim razlogom da od svojih sunarodnika traži još osam godina kako bi započeti posao dovršio. Kako bi im, pojašnjava, osigurao evropski raj na zemlji. Iako, što se pozadine onog što čini tiče, kako bi definitivno osigurao pretpostavke za otklon i od Evrope i od njezinih vrijednosti.
Ima li se sve to u vidu – a i još štošta tome slično – nemoguće je ne zapitati se ima li normalna, evropska BiH uopće šansi. Priznajem, optimizam mi zadnjih godina nerijetko splasne. No, onda ga ožive pojave na koje naiđem na mikrorazini. Dogodilo se to i prethodni tjedan, u Lukavcu. Tamo, poznato je, većinu u općinskom vijeću kontrolira lokalni SDA. Ali zaludu im, povjerenje u utrci za načelnika dobio je čovjek evropskih vrijednosti – Lukavčanin koji nije pod njihovom kontrolom. I stoga su, samo nakon godinu dana njegova mandata, iskoristili zakonsku mogućnost da ga, organiziranjem referenduma, pokušaju poslati u historiju.

Ovaj put im, nasreću građana toga dijela zemlje, urota protiv evropske budućnosti vlastitoga kraja nije prošla. Da jeste, bio bi to i loš i deprimirajući znak – i za Lukavac i za BiH. Jer, to bi bio signal kako se u ovoj zemlji, od Trebinja do Bihaća i od zapadne Hercegovine do bijeljinskoga kraja, i dalje ništa bitno ne događa. I kako pakiranje kofera, i odlazak iz BiH u jednom smjeru dakako, i dalje ostaje naš zajednički usud.

Ali, ponavljam, ovaj put konačno, a bilo je i vrijeme, nisu uspjeli.

To se, ruku na srce, po skupu potpore načelniku Deliću, kojemu sam i osobno bio u prilici svjedočiti, moglo i pretpostaviti. I dobro je da je tako – među inim i jer se time prostor nadi nanovo otvara. Lukavac bi, još konkretnije, s okretanjem leđa plemenskoj filozofiji i plebiscitarnom potporom evropskomu duhu načelnika Delića mogao poslužiti kao model građanskog otpora na najnižim, općinskim razinama u BiH uopće. Mogao bi, zapravo, biti neka vrsta inicijalne kapisle za ponašanje i drugdje, ako ne u čitavoj zemlji onda barem u većem njezinu dijelu. Ali, i inicijalne kapisle za promjene koje će usporiti, u konačnici i zaustaviti demografsko pražnjenje – i dugoročni demografski udar koji bi BiH, umjesto da je čini prepoznatljivom kao državu i društvo, definitivno pretvorio u ono čime je njezini etnopoglavice i danas smatraju. U najobičniji geografski prostor.



Komentari:

No comment.

Pod Lupom

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna