Krivo su vam rekli, ne ukida se Nobelova nagrada za književnost

Vijest je ovakva: Nobelova nagrada za književnost tokom ove kalendarske godine neće biti dodijeljena. Istina, to ne samo da ne znači da je nagrada ukinuta, kao što tvrde na jednom ovdašnjem portalu, koji pritom dodjeljuje i nekakvu svoju lokalnu nagradu za mjesne pisce (t-portal: “Seksualni skandal trese Švedsku akademiju: Ukinuli Nobela za književnost”), nego će sljedeće, 2019. biti dodijeljene čak dvije Nobelove nagrade, za tu i za prethodnu godinu.



Piše: Miljenko Jergivić/jergovic.com

Prvi dio tvrdnje s t-portala je donekle tačan: zbilja je krenulo od seksa. Naime, muž jedne od akademkinja, inače slavni francuski fotograf i švedski kulturtreger, navodno je seksualno uznemiravao više žena, uključujući i jednu princezu. Navodno ju je pipkao upravo na jednoj od priredaba Akademije, održanoj 2006. I možda bi sve to uzdrmalo ovu uglednu ustanovu, koja slijedeći amanet Alfreda Nobela, dodjeljuje najzvučniju, a vjerojatno i najznačajniju književnu i kulturnu nagradu na svijetu, ali ne toliko da se odluka o nagradi i dodjela moraju odgoditi. Međutim, pokazalo se da je rečeni kulturtreger primao od Akademije dotacije za važni kulturni centar koji vodi, a da njegova supruga nije jasno deklarirala svoju vezu s njim, te mogući sukob interesa koji iz te veze proizlazi.

Afera, koja se, zapravo, zastoji od barem dvije ili tri afere – od kojih samo jedna ima veze sa seksualnim uznemiravanjem, dovela je do niza protestnih ostavki u Akademiji, koje su na kraju broj onih koji imaju namjeru sudjelovati u izboru laureata svele ispod propisanog minimuma od dvanaest članova. Problem je i u tome što te ostavke nemaju formalnu i praktičnu snagu – jer je članstvo u Akademiji doživotno i neopozivo – tako da se kriza može riješiti samo dodatnim imenovanjima novih akademika – što je, pak, stvar kraljevskog dvora – koji će nadomjestiti ove koji su dali ostavke, čime su se svojevoljno pasivizirali, ali nisu smanjili brojnost akademije… Uglavnom, riječ je o problemu statističko-matematičke i formalne naravi, koji srećom neće ugroziti instituciju Nobelove nagrade za književnost. Ili, na žalost, to zavisi od tačke gledišta.

Inače, nagrada nije dodijeljena 1914. – prve, i 1918. – posljednje godine Velikog rata, te 1940, 1941, 1942. i 1943, a za 1949. je, opet iz formalnih razloga, dodijeljena sljedeće, 1950. godine. Uopće nije dodijeljena 1935. Četiri puta nagrada je dijeljena između dva dobitnika, posljednji put 1974, kad su je podijelila dvojica Šveđana: Eyvind Johnson i Harry Martinson. Tada je izbor bio problematičan, naširoko kritiziran i osporavan, jer su i Johnson i Martinson bili članovi Akademije, te su inače sudjelovali u glasanju. Ni jednom ni drugom nagrada nije donijela sreću, a nesretnog Harryja Martinsona – inače, sjajnog romanopisca i pjesnika, jednog od ovom čitatelju zanimljivijih i osobno važnijih pisaca među laureatima – na neki je način otjerala u smrt. Četiri godine nakon dodjele ubio se u slavnoj štokholmskoj Karolinska bolnici, tako što si je škare zabio u trbuh.

Osam godina ranije, one godine kada se rodio ovaj čitatelj, nagradu su dijelili izraelski pisac Šmuel Josef Agnon i Nelly Sachs, njemačka spisateljica švedske domovine i židovske sudbine. Agnon je bio prvi pisac na hebrejskom koji je dobio nagradu, a Nelly Sachs – još jedna među onim velikim, čitatelju intimno važnim nobelovcima – u poprilično je dugom nizu nagrađenih prognanika, bezdomnika i apatrida. Posebno tragičan slučaj, jer je na određeni način bila iščupana iz njemačkog, svoga jedinog i posvećenog jezika.

Kako god da kao čitatelji doživljavamo Agnona i Sachs, Johnsona i Martinsona, a s njima i sve druge nagrađenike čija smo djela makar i djelomice čitali, ono što Nobelovu nagradu za književnost čini tako važnom i neporecivom upravo je tačnost i dosljednost u njezinom izboru, od 1901. do danas. Tabloidžije, gnjavatori i nepismene budale – kako ih je nazvao pisac Peter Englund, bivši tajnik Akademije, a danas njezin pasivizirani član – vazda će imenima nagrađenih suprotstavljati imena onih koje je Akademija tokom povijesti propustila nagraditi. Ali stvar je upravo u tome što Nobelova nagrada za književnost nije vrhunaravni književno-kritički kriterij ni iz perspektive Akademije koja nagradu dodjeljuje, a još manje to može biti iz perspektive onih koji se književnošću doista bave tako što čitaju važna i manje važna književna djela. Na vrhunaravnosti insistiraju upravo oni koji nagradu najviše kritiziraju zbog njezinih navodnih promašaja.

Naravno da je Nobelova nagrada eurocentrična i naravno da se među nobelovcima nalazi nesrazmjerno velik broj švedskih pisaca. Čak ih je sedam ili osam – računamo li Nelly Sachs, a red je da je ubrojimo i među Šveđane – naspram, recimo, četiri ruska pisca. O tome koliko je ruska književnost i u dvadesetom stoljeću veća, moćnija, po Europu i svijet značajnija od švedske, valjda ne treba ni govoriti. Ali ako stvari gledamo kroz perspektivu nekih drugih književnih nagrada, ili nagradbenih kulturnih institucija, recimo Bookera ili filmskog Oscara, ne samo da ćemo shvatiti zašto je Nobelova nagrada najvažnija, nego će nam se učiniti kako su švedski akademici u posljednjih sto i sedamnaest godina bili jako škrti i restriktivni prema švedskim i skandinavskim piscima. Ukupno je nagrađeno četrnaest Skandinavaca, uz jednog Islanđanina, te jednog susjeda iz Finske. Za to vrijeme nagradu je dobilo trinaest Francuza, deset Nijemaca i trinaest Amerikanaca, među koje ćemo ubrojiti i Thomasa Stearnsa Eliota, Isaaca Bashevisa Singera, Czeslawa Milosza, Josifa Brodskog, koji su u Americi kao emigranti živjeli silom egzistencijalnih neprilika, dok ćemo, recimo, preskočiti Aleksandra Solženjicina, koji je Amerikancem postao kada je već bio nobelovac.

Kada se ovako prebrojavaju dobitnici i kada se više razmišlja o književnosti nego o kolateralnim pojavama, ispada kako je u povijesti Nobelove nagrade samo jedna velika praznina, ona koja se tiče ruske književnosti. Kako je moguće da su samo četiri ruska dobitnika. Ili pet, ubrojimo li Ivana Bunjina, nagrađenog u vremenima formalnog bezdomništva. Ili šest, računamo li na Svetlanu Aleksijevič, ženu vrlo kompleksnog identitetskog ključa.

Ali ni njen slučaj nije najkompliciraniji. Među nobelovcima je nekoliko onih čija se kulturna i nacionalno-književna pripadnost nikako ne može izraziti isključivo preko jezika. Najzanimljiviji je, možda, Elias Canetti, koji je nagrađen 1981, kao već višedesetljetni austrijski državljanin, ali čije su književno djelo, kao i zavičajna i kulturna pripadnost, snažno vezani za Bugarsku, Balkan, Srednju Europu… Canetti je, dakle, austrijski, te u širem smislu i njemački pisac. Pisac njemačkog jezika, premda ne i njemački nobelovac. Istovremeno, međutim, on je i bugarski pisac. Ne samo u tematskom i kulturološkom, nego čak i u jezičnom smislu. On je pisac iz vremena kada je njemački bio i jedan od bugarskih jezika. Kao što je i Singer, kao pisac na jidišu, poljski, i jedan od najpoljskijih pisaca, uopće. Što ga ništa manje ne čini američkim, njujorškim piscem.

Male kulture, kao ni slabo frekventni jezici, ne trebaju računati da će jednom dobiti svoga nobelovca. Neće, i ne trebaju. Osim u posve iznimnim slučajevima. Madžarska, zemlja nesrazmjerno velike književnosti nastale na jednom slabofrekventnom jeziku, tek je 2002, u Imreu Kertészu zaslužila svog prvog nobelovca. A ne bi se baš moglo reći da je madžarska književnost bila u proteklom stoljeću neprisutna u Europi. Jednog nobelovca, zahvaljujući Jaroslavu Seifertu, imaju i Česi. Jednog, Ivu Andrića, dijele srpska i bosanskohercegovačke književnosti, ali tako da ga i Srbija i Bosna i Hercegovina imaju u cjelini kao svog. Istina, u Bosni i Hercegovini jedna ga se od tri nacionalne bosanskohercegovačke književnosti prilično nedvosmisleno odrekla, bacivši na njega svojevrsno nacionalno prokletstvo. Druge dvije, srpskobosanska i hrvatskobosanska, smatraju ga svojim. Ali ni tu stvar nije jednostavna: iako je Andrić nesumnjivo i hrvatskobosanski pisac, i pripada književnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, on nije, niti više može biti, hrvatski pisac. Ali ne stoga što se on odricao ovog ili onog, nego je to zato što se hrvatska književnost u posljednjih tridesetak ili više godina formirala i formulirana na način koji je Andrića suštinski isključio iz vlastitog obuhvata, uključujući i gotovo cjelokupnu tradiciju na koju se Andrić kao pisac pozivao. I onda biva moguće da jedan, istina sve manji, uži i zapostavljeniji, fragment cjelovite hrvatske kulture i književnosti Andrića ne samo da razumije, nego ga ima za svog – imajući time, htjeli ili ne htjeli, za svoje i one druge koji Andrića imaju za svog – a da je za njezinu cjelinu on barem jednako strani pisac kao što su joj strani Miloš Crnjanski, Danilo Kiš, Vasko Popa, zajedno s famoznom bugarskom književnošću, što ju je pokojni Stanko Lasić priheftao srpskoj.

Čudo su sva ta pripadanja i nepripadanja, kao što je i Nobelova nagrada za književnost jedno čudo. Neki je dobiju, drugi ne. Jednima ide književnost, drugima kamena s ramena. I onda ovi drugi ne shvaćaju zašto ih Nobelova nagrada zaobilazi. Pa jedva dočekaju da je ukinu. Makar i u naslovu svoga tabloida.

Komentari:

No comment.

Grožđe na vrbi

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna