Čemer ljudi u antijugoslovenskim ratovima!

U sublimiranoj formi iskazano, prvo su jugoslavensku komponentu u mojoj bivšoj identitaranoj trijadi ubila bornirana razumijevanja Jugoslavije onih koji su htjeli uspostaviti “vojno jugoslavenstvo” u ime “Velike Srbije”. Potom su i “Bosanstvo i Hercegovstvo” skoro u meni ubili svi koji su golim i pravno-političkim nasiljem uništavali predratni način života u BiH i koji ne razumiju svoju zemlju kao višenacionalnu zajednicu. I na kraju su i “Hrvatstvo” ubili u meni svi koji su u hrvatsko ime činili zločine ...

 

Piše: Prof.dr.sc. Mile Lasić/Danas


Vrijeme koje se udaljava, kako je u njegovoj testamentarnoj knjizi pojasnio pokojni Mirko Kovač, čini slike iz ranijih života nevjerojatnijim. I sam se zapitam: jesam li isti čovjek nakon što sam posve deziluzioniran i nakon što su ideali isparili u čemeru ožalošćenih ljudi u opkoljenim gradovima u antijugoslavenskim ratovima, putem kojih se Jugoslavija ružno strmoglavila u barbarizam? Nije toliki problem što je nema, koliko je poražavajuće kako je nestala.

Živio sam do “sarajevske Olimpijade” u Sarajevu, pa se 1984. preselio u Beograd, kako bi u Palati Federacije na Novom Beogradu i u zgradi SSIP-a obnašao niz dužnosti, jer ja jesam jedan od onih koji su Jugoslaviju živjeli punim plućima. Mene je “umiranje na rate” Titove Jugoslavije sustizalo već u saveznim organima u Beogradu, pa potom i definitivno sustiglo u Veleposlanstvu SFRJ u Bonnu, u kojoj sam – igrom zlehude sudbine - bio posljednji savjetnik za tisak i kulturu.

Kao sveučilišni profesor strogo razlikujem pojmovno i sadržajno historiju, historiografiju i povijest, pa mi se čini kako je cjelokupna jugoslavenska historija (1918-1992) bila historija međusobnog deziluzioniranja srodnih kultura, što je pristrasno propratila lažljiva historiografija, dok su još uvijek rijetki respektabilni povjesničari.

Poslije disolucije SFRJ ostao sam u “zemlji službovanja” kao izbjeglica i “apatrid”, te da sam skoro dva desetljeća radio i na “bauštelama” i u tvornicama do podne, kako bih se dopisivanjem s prijateljima putem medija na prostorima bivše SFRJ bavio poslijepodne.

“Nestali u stoljeću”

Objavio sam po povratku u BiH u knjizi “Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije” kako sam protrčao kroz vlastiti život i Jugoslaviju, jer sam htio da moja djeca koja su ostala u Njemačkoj znaju i tko su i što su. A nenapisana sjećanja su varljiva, pa nestaju.

I ja se tek kroz maglu sjećam iz ranog djetinjstva u jednom selu uz sam rub Mostarskog blata oca kojeg u pravilu nema na crkvenim svetkovinama, jer su oni koji su “bili u Partiji” slabo obilježavali Božić i Uskrs, što je opet bilo iznimno važno mojoj pobožnoj i strogoj majci i naglašeno etičnoj baki, očevoj majci. Uz njezinu pomoć naučio sam čitati davno prije polaska u školu, pa sam važio maltene za čudo od djeteta (“Wunderkind”). I otac je u tomu posredno imao važnu ulogu, jer bi sa svojih putovanja unosio čitave biblioteke knjiga u našu kuću.

Baka se, inače, opismenila u izbjeglištvu u Slavoniji, kuda je odvedena kao dijete u okviru akcije spašavanja gladne hercegovačke djece 1916. /1917., koja se s razlogom veže za fra Didaka Buntića, prvog hercegovačkog prosvjetitelja. Za postati radoznalim bili su važni iznimno i rođaci u Sarajevu, kod kojih sam boravio i po više mjeseci tijekom ferija.

Nažalost, u Sarajevu živi danas tek par starijih srodnika, čija su djeca rasuta u posljednjem ratu i po Europi i Australiji, pa se viđamo samo na hercegovačkim i sarajevskim grobljima.

U stigmatiziranom hrvatskom kraju u BiH, kakav je bio moj širokobriješki poslije Drugog svjetskog rata, mi smo kao obitelj bili u neku ruku politički povlašteni, jer je moj otac odveden kao 17-godišnji dječak u partizane da bi potom bio primljen u SKJ i u rodnom kraju vodio do pri kraj života sve političke i infrastrukturne projekte koji su se ticali putova, asfalta, izgradnje škole, vodovoda, telefona ...

Živjelo se i radilo teško, ali su u još težoj situaciji bili naši susjedi i rođaci, koji su u znoju lica svog teško radili i na njivama i u poduzećima kako bi školovali svoju djecu, ili su odlazili u “gastarbajterstvo” u Njemačku, nepravedno žigosani “ustašama”.

Istini za volju, i u našoj kući se ispotiha govorilo za majčinu braću “kleti Mile i Martin”, jer su i oni bili među “nestalim u stoljeću” (Ivan Lovrenović). I danas se s nelagodom prisjećam odsustva empatije prema majčinoj tuzi, ali mi je i to pomoglo da se kao profesor na kompleksniji način bavim kritičkom kulturom sjećanja.

U de-konstrukcijama i re-interpretacijama novije historije u mojemu Zavičaju razlikujem te mahom čestite ljude i tragičare, koji su skupo platili i tuđe i vlastite iluzije o “hrvatskoj državi” i u ratu 1941. – 1945. i u ratovima 1991. – 1995., od onih koji se pomodarski furaju na “desnilo”. U konačnici, učim moje studente - na tragu Jaspersovog razumijevanja krivnje – kritičkoj kulturi sjećanja, pa razlikujem “ustaše” iz 1941. od “usraša” iz 2018.

Malo tko razumije BiH

Mi smo i u Mostaru i u Sarajevu i u Tuzli u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća živjeli rijetke idilične momente u vlastitoj historiji, te ubrzane modernizacije i lagani izlazak iz predmodernog doba, što se sve odrazilo i u normalnosti sklapanja tzv. mješovitih brakova (u Mostaru ih je pred zadnji rat bilo circa 18 posto).

Uostalom, veoma sam ponosan na brak s majkom moje djece Dušankom Lasić, rođenjem Skulić, krasnom ženom koju i ne zaslužujem, rođenom u Paniku u Istočnoj Hercegovini i odraslom u Boki Kotorskoj. Igrom slučaja, uz “Prvi maj” ove godine obilježavamo 40. obljetnicu braka, kojeg je ona čuvala i očuvala.

U BiH se prije 40 godina, kad smo se prvo voljeli pa potom pitali o nacionalnosti, radilo o zaživljavanju elemenata nacionalne jednakopravnosti unutar nje i jednakopravnosti SR BiH unutar SFRJ.

Vrhunac te borbe za ugled bila je “sarajevska Olimpijada”, pa je posve logično što smo i mi koji smo radili za Olimpijadu i u saveznim organima u Beogradu tražili za BiH jednakopravnost unutar SFRJ. Bili smo ponosni na ljude poput pokojnih Džemala Bijedića i Branka Mikulića, a ta dvojica bi mogla biti i danas uzorima u BiH, jer su bili i ono što su rođenjem u nacionalnom pogledu i samosvjesni Bosanci i Hercegovci i Jugoslaveni.

Ali, u međuvremenu se u BiH sve temeljito zaboravilo, pa na ove ljude podsjećaju tek rijetki poput profesora Husnije Kamberovića ili mene.

U ovom je kontekstu moguće razumjeti zašto sam prekinuo kontakte s mnogim bivšim lažnim prijateljima, kako s onima koji slijede isključivo nacionalne logike, tako i s onima koji se neskriveno zalažu za građansku, a u stvari za unitarnu BiH, baš kako se Milošević svojevremeno zalagao za “modernu Federaciju” misleći na “Veliku Srbiju”.

Hoću reći kako sam podjednako distanciran i od političkih budalaša “s desna” i onih “s lijeva”, jer sam takvo što bio dužan i obitelji i prijateljima i u BiH i u SFRJ.

Žalosti me što i u Beogradu, kao i u Zagrebu, malo tko razumije BiH, pa se jedni utrkuju tko će više osporavati BiH, a drugi tko će biti veći lažni “prijatelj Bosne” (Ivan Lovrenović).

Da, bio sam, čak, i službeno mladi marksista, jer je moje prvo zaposlenje bilo u Marksističkom studijskom centru u Sarajevu. I danas držim itekako do Marxovih “Ranih radova” i do njegova tumačenja nastanka viška vrijednosti i klasnih borbi.

Nije bio problem što smo u prošlom sustavu puno čitali Marxa, nego što smo malo znali o “iskušenjima neslobode” (Ralf Dahrendorf), o pluralnim demokracijskim praksama i političkim teorijama izvan marksističkih krugova i kružnica.

Radeći u Marksističkom centru i počeo sam sricati prve tekstove, koji su me preporučili pokojnom Branku Mikuliću da mu budem “šef kabineta” sa samo 29 godina, što je potom odredilo moju životnu putanju ...

Olimpijada, Beograd, Bonn…

Dakako, i danas sam ponosan što sam bio “šefom kabineta” predsjedniku Organizacijskog odbora XIV ZOI Sarajevo ’84, jer se radilo o najvišem civilizacijskom uzletu u BiH. Malo ih je, ali ima još živih ljudi koji umiju cijeniti što sam napisao za RABIC-ovu fotomonografiju o uspješnoj organizaciji XIV ZOI. Takvi su i gosp. Ahmed Karabegović, koji je bio generalni tajnik XIV ZOI, i Bogić Bogićević, koji je u vrijeme ZOI bio članom Izvršnog odbora OK ZOI, da spomenem samo njih dvojicu.

No, BiH je i definitivno postala “zemljom zarobljenog uma”, pa se zaboravilo i na Branka Mikulića i druge zaslužne ljude, a kamo li neće na nekog tamo Brankova “šefa kabineta”. O pokojnom Branku Mikuliću (umro je 12. 04. 1994.) ostavio sam traga u malenoj knjižici “U sjeni Branka Mikulića” (HKD Napredak, Sarajevo, 2015.). O Mikuliću u Sarajevu danas svjedoči tek uličica na Dobrinji …

Pitao me “hoću li s njim u Beograd”, pa sam u jesen 1984. postao savjetnikom Predsjedništva SFRJ, raspoređen u “Bosanski kabinet” u Palati Federacije, da bi potom opet s Mikulićem, samo dvije godine kasnije, prešao i u Savezno izvršno vijeće i obnašao ulogu savjetnika predsjednika SIV-a.

Još u to vrijeme je Beograd otvoren grad, za zaljubiti se, pa se to i meni dogodilo kao i stotinama tisuća pridošlica prije mene. Za moju obitelj bio je to najsretnije razdoblje u našim životima. Lijepo nam je bilo i u Vladetinoj ulici, uz Tašmajdanski park, u 32 kvadratna metra, pa potom i u prostranijem stanu u Bloku 29 na Novom Beogradu.

Nažalost, Beograd se nedugo po našem dolasku počeo proružnjavati. Mi došljaci smo u vremenima mitinga, memoranduma i paškvila protiv svih drugih u zajedničkoj državi prepoznavali lakše od naših beogradskih prijatelja ove vrsti anomalija.

Mnogi Srbi su u tim vremenima olako poklekli lobotomiji, pa će ih potom slijediti i svi drugi u velikom “Jonesovom eksperimentu: kako postati nacista u pet dana”, da se gorko našalim.

Najporaznije je, ipak, bilo što su Srbi kao većinski narod u SFRJ masovnije povjerovali u priču kako su izgubili u miru sve ono što su dobili u ratu.

Uslijedilo je otkliznuće u sramotne narative i u ratne avanture. Još uvijek mi je neshvatljivo koliko se u Beogradu potrošilo društvene energije da bi se putem tzv. politike zgađivanja (“containment policy”) bliskih kultura i naroda, proizvelo teško stradanje baroknih i renesansnih gradova poput Vukovara, Dubrovnika i Sarajeva, pa i Mostara, u kojemu danas živi tek petina predratne srpske populacije.

Nisam ponosan što mi je zapala dužnost biti i “šefom kabineta” u Beogradu još jednom političaru iz BiH, onomu koji je uoči smrti Jugoslavije obnašao dužnost potpredsjednika i predsjednika Predsjedništva SFRJ. Ostat će u mojim zapamćenjima da sam ja njemu otkazao suradnju, a ne on meni.

Bio sam potom i posljednjim savjetnikom za tisak i kulturu u Veleposlanstvu SFRJ u Bonnu, čime se, također, ne ponosim, jer je u ratnim uvjetima takvo što bila mission impossible. Da, bio sam loš “attache” za kulturu unatoč silnim pripremama u SSIP-u, jer kulturna diplomacija je bila kolateralna žrtva gruvanja topova. Ne kaže se slučajno, dok kanone govore, Muze šute! Biti jugoslavenski diplomata u ovim vremenima je bila “kazna Božja” i posebice ako ste bili privrženik Ustava SFRJ iz 1974.

Čitateljima bi moglo biti zanimljivo podsjećanje da sam u pismenoj ostavci na dužnost posljednjeg savjetnika za tisak i kulturu u jugoslavenskom veleposlanstvu u Bonnu, datiranoj 27. travnja 1992., dakle u danu kada je proklamirana skalamerija zvana Savezna Republika Jugoslavija, iliti SeReJa, napisao da ona više “nije moja zemlja”, jer je moja zemlja isparila u plamenu.

U pokojnoj čestitoj “Borbi”, objavljena je ovim povodom vijest s naslovom “Bonsko veleposlanstvo postalo konzulat” i podnaslovom “Iz diplomatske službe istupili otpravnik poslova Drago Trbojevic i savjetnik za tisak i kulturu, mr. Mile Lasić”. Potom se u Borbi poručilo kako je time “Veleposlanstvo u Bonu praktično svedena samo na njeno konzularno odjeljenje”, što i nije bilo daleko od istine. Bio sam, dakle, do posljednjeg dana postojanja SFRJ jugoslavenski diplomata ...

“Eurolog”

U knjizi “Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije” izložio sam nenašminkanu verziju “smrti Jugoslavije” čovjeka koji je “živio Jugoslaviju”, uvjeren u smisao njezina postojanja i njezinog opstanka, sve dok je nasilnici nisu zadavili svim raspoloživim silničkim sredstvima, pa je ubili i u ljudima poput mene. Unatoč svemu još nisam posve odustao od BiH: u zemljopisnom i u kulturološkom pogledu prekrasne i u političkom pogledu tragične zemlje.

U sublimiranoj formi iskazano, prvo su jugoslavensku komponentu u mojoj bivšoj identitaranoj trijadi ubila bornirana razumijevanja Jugoslavije onih koji su htjeli uspostaviti “vojno jugoslavenstvo” u ime “Velike Srbije”. Potom su i “Bosanstvo i Hercegovstvo” skoro u meni ubili svi koji su golim i pravno-političkim nasiljem uništavali predratni način života u BiH i koji ne razumiju svoju zemlju kao višenacionalnu zajednicu. I na kraju su i “Hrvatstvo” ubili u meni svi koji su u hrvatsko ime činili zločine.

Poigravam se, naravno, sintagmom “ubilački identiteti” (Amin Maalouf), ali slijedim teorije višestrukih identiteta i nužnost europeizacije javnih politika, polazeći od oformljenih identiteta. Oni se, pak, moraju kosmopolitizirati kako bi bilo moguće napraviti “političku zajednicu”, uče senzibilne kulturološke i konsocijativne teorije upravljanja razlikama, nadmoćne konceptima tzv. većinske demokracije u višenacionalnim zemljama, jer – iako nisu idealan tip demokracije - spriječavaju majorizacije većina nad manjinama.

To što sam u mojemu apatridskom izbjegličkom životu bio i radnik na “baušteli” i u tekstilnoj tvornici i prevoditelj i novinar, te dopisnik brojnih medija i u Njemačkoj i u svijetu, uključivo i u Srbiji i u BiH, a nisam potražio “uhljebljenje” ni unutar starih ni novih političkih struktura, čini me iznimno ponosnim. Vjerujem da sam se ovim putom i duhovno “prekalio”, kako bih postao pristojnim profesorom “europskih integracija” i “otvorenog društva”.

Pišući godinama o kulturi i znanosti, njemačkoj i europskoj politici, prevodeći kapitalne tekstove o europskim integracijama, kretao sam se – i da nisam bio toga svjestan - ka zakašnjeloj obrani doktorske disertacije i sveučilišnoj karijeri. Ipak, odlučujuće je u tomu bilo što se točno prije 10 godina na Filozofskom fakultetu u Mostaru otvorio Studij politologije, pa sam se i odazvao prijateljskim pozivima da kao “punokrvni politolog” i “eurolog” u Zavičaju okončam vlastitu vrludavu karijeru.

Nisam siguran što se kolega tiče, puno je licemjera i zavisiti u akademskoj zajednici, poručuju mi neki od njih da sam “egocentrik”, jer sam nužno oslonjen na samog sebe, ali jesam ponosan što me studenti osjećaju svojim. Zbog njih i svih koji me cijene i objavio sam ovih dana knjigu eseja “Mostarsko-europske priče (2015.-2017.)”, u kojoj na više od 500 stranica govorim i o europskim temama i o Mostaru, te poručujem da sam među onima koji vele: “Volim Mostar – taman ’vaki”.

Nedavno sam na jednom skupu govorio kako se u svim post-jugoslavenskim “lažozemljama” (Svetislav Basara), zapravo u ne-pravnim državama, i dalje razmišlja u obzorju “nacija država”, ma koliko to bio model 19. stoljeća i podrazumijevao preklapanje teritorijalnog i nacionalnog, te ignoranciju i šutnju o transnacionalnim socijalizacijama, o novom tipu (podijeljene i prenijete) suverenosti, kao i kozmopolitizaciju narativa i ambijenata i javnih politika. Ovo su sve redom važne sintagme u mojim studijama i knjigama.

Dakako, tragom kompleksnih teorija kozmopolitizacije pokojnog Ulricha Becka, sugeriram žurne promjene paradigme nasilja u paradigmu nenasilja u svim zemljama Zapadnog Balkana, koje su zaglavile u predpolitičkoj Moderni, pa te “prazne države” (Dubravka Stojanović) i nemaju više što ponuditi svojim građanima.

Komentari:

No comment.

Pod Lupom

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna