“Novi” predsjednik Crne Gore i kratki presjek njegove fascinantne kriminalne biografije

Na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori je pobijedio vječni vođa ove male balkanske zemlje, kandidat Demokratske partije socijalista Milo Đukanović. Čovjek koji je Crnu Goru uveo u demokraciju, slobodu i neovisnost, ugurao je u NATO pakt i čvrsto korača ka Europskoj uniji, na predsjedničkim izborima je osvojio 53,8 posto glasova, priopćio je Centar za demokratsku tranziciju, prenose agencije.



Nije jasno ima li Crna Gora ili nema Središnju izbornu komisiju i što to “urbi et orbi” ima objavljivati CDT kojeg plaćaju vlada Sjedinjenih Država, Kraljevina Nizozemska i “Zaklada braće Rockefeller”? CDT je ujedno poslao i svoje aktiviste kako bi nadgledali da izbori budu “demokratski i pošteni” i kako se slučajno ne bi dogodilo da dođe do neželjenog ishoda, što je bilo nemoguće, Logicno.com.

Kandidat većeg dijela opozicije Mladen Bojanić osvojio je 33,5 posto glasova, a kandidatkinja Socijaldemokratske partije Draginja Vuksanović 8,3 posto.

Bilo je ostalih kandidata i tako je Marko Milačić dobio je podršku 2,7 posto glasača, Hazbija Kalač 0,8, a Vasilije Miličković i Dobrilo Dedeić po 0,4 posto, javila je agencija Anadolu. Opet prema podacima nevladinih organizacija, glasalo je oko 64 posto birača.

Jučer je u komentaru izbora u Crnoj Gori, obzirom da su u Europi u ovom ili onom obliku od kraja Hladnog rata bez prekida na vlasti samo Aleksandar Lukašenko i Milo Đukanović, jedan od hrvatskih analitičara rekao “kako Đukanović u određenom smislu jeste autokrat, ali čini prave korake za svoju zemlju, što bi značilo ulazak u NATO i Europsku uniju, stoga njegovu vječnu vladavinu treba gledati u tom svjetlu i ne treba je osuđivati”.
Tko je uopće Milo Đukanović?

U svakoj uređenijoj zemlji bi na temelju međunarodne pravne suradnje odavno bio na robiji i služio dugogodišnju kaznu zatvora zbog udruživanja i vođenja kriminalne organizacije mafijaškog tipa, što bi u talijanskom kaznenom pravu bile one kriminalne organizacije koje imaju piramidalnu strukturu i s vrha se, kao u vojsci, preko uskog kruga odabranih ljudi, koji potom nadziru gradove i okruge, gdje su namješteni šefovi klanova na kraju komanduje sve do pojedinaca na terenu, od kojih svatko ima svoju zadaću.

Nije to ništa novo, iako su mediji malo iskrivili kriminalnu povijest Mila Đukanovića i godinama ponavljaju kako je optužnica za kriminalnu suradnju s mafijaškim organizacijama Sacra Corona Unita i Camorra odbačena zbog diplomatskog imuniteta, što je djelomično istina, ali ne onako kako su prikazivali mediji i političari koji su Đukanovića držali na slobodi. Fascikl s dokazima o operaciji “Montecristo” i kako se u Švicarskoj pratio trag milijarde dolara zarade od ilegalne preprodaje cigareta kroz takozvanu operaciju “Montenegro Connection” i dalje skuplja prašinu u državnom tužiteljstvu u Bariju.

Đukanović je na svom dugom putu, tijekom kojeg uživa apsolutnu vlast, postao marioneta koja u svakom trenutku može završiti iza rešetaka. U životu i na vlasti ga još samo drži odanost Zapadu, činjenica da je Crnu Goru pod svaku cijenu ugurao u NATO pakt, da će zemlju uvesti u EU i ispuniti apsolutno svaku zapovijed svojih gospodara.

U suprotnom će, kao u stripu Alan Ford, biti dovoljno da “Broj Jedan” odluči posegnuti za svojom bilježnicom i dokazima protiv njega i njegovih suradnika, što bi bio kraj njegove slobode i političke karijere. Stoga je logično da se Đukanović, sve i da je htio, ne može ponašati drugačije.

Međutim, ipak je nužno otvoriti pitanje kako čovjek za kojeg postoje nepobitni dokazi da je sudjelovao u međunarodnoj kriminalnoj aferi i koji iza sebe ima krvavi trag likvidacija u kojima su živote izgubili Goran Žugić, Darko Raspopović, Baja Sekulić, Orazio Porro, Duško Jovanović, Ivo Pukanić i tko zna tko sve ne, može biti predsjednik jedne europske zemlje? Jednostavno, on je tamo postavljen s određenom zadaćom, koju uspješno provodi, dok na tom putu ima podršku nevladinih udruga i prozapadnih medija.

Prvi posao Mila Đukanovića je bio onaj predsjednika Vlade Crne Gore. Predsjednik je ili premijer većim dijelom od skoro tri desetljeća karijere. Dok sebe prikazuje kao progresivnog i prozapadnog lidera, koji je nedavno pomogao svojoj zemlji u priključenju NATO savezu i njenom putu ka pridruženju Europskoj uniji, izgradio je jednu od najposvećenijih kleptokracija i rajeva za organizirani kriminal u svijetu.

Novi predsjednik Crne Gore nikada nije bio oslobođen optužbi za kriminalne operacije koje je vodio sa Sacrom Coronom Unitom i napuljskom Camorrom, kao što su pisali razni novinari u regiji, uglavnom režimskih i plaćeničkih portala i medija.

Apsolutna laž je da su optužbe povučene odlukom talijanskog tužiteljstva, bez ikakvog pozivanja na imunitet od strane Đukanovića, koji je, navodno, “dobrovoljno pristao da bude ispitan u tom slučaju, iako na to nije imao zakonsku obavezu”.

U 408 stranica dokaznog materijala, snimljenih telefonskih razgovora, izjava pokajnika i nalaza sudskih istražitelja o djelovanju jedne od najsofisticiranijih mreža organiziranog kriminala koja je povezivala jug Italije i Crnu Goru Mila Đukanovića.

Službeni spis od preko 400 stranica, kojima Direzione Investigativa Antimafia (DIA) opisuje sva kriminalna djela ove hobotnice, na stranici 286 kaže: “U položaju osumnjičenog Mila Đukanovića, procijenjenom na stranici 234 do 250, te zahtjevu za primjenom mjera pritvaranja sudac tvrdi: “Sada, dakle, vidjevši cjelinu pitanja s obzirom na položaj Mila Đukanovića, nećemo vršiti procjenu treba li ili ne postupiti u skladu s člankom 273 Zakona o kaznenom postupku i primijeniti opće mjere predostrožnosti.

Čak i da postoje osnove za daljnji postupak, kako traži državni tužitelj, zahtjev protiv osumnjičenog svejedno ne bi mogao biti prihvaćen, obzirom na imunitet kojeg prema međunarodnom pravu uživa Milo Đukanović, šef strane države u svojstvu predsjednika Crne Gore, koja je sastavni dio međunarodno priznate Savezne Republike Jugoslavije.”

U određenom smislu je istina da se Đukanović nije pozvao na diplomatski imunitet u ovom vrlo složenom postupku, ali mu je on dodijeljen od strane suda.

Ured suca istražnog postupka (GUP) u Italiji je sam procijenio kako neće ni ocjenjivati ima li ili nema osnova za pritvaranje Đukanovića, kako predviđa članak 273 Zakona o kaznenom postupku Republike Italije, “obzirom da osumnjičenik uživa diplomatski imunitet”. Odličan razlog za amnestiju i veličanje lika i djela nekada druga, kasnije velikog prijatelja Vladimira Bokana, ubijenog 2000. u Ateni, Slobodana i Marka Miloševića, pa čak ni Željka Ražnatovića Arkana, a sada uglednog “gospodina” predsjednika Mila Đukanovića.

Potom na 290 stranici istog spisa talijanski GUP navodi:

“Milo Đukanović je imun od kaznenog progona, jer kao predsjednik Republike od siječnja 1998. godine do 2002. godine uživa imunitet u skladu s međunarodnim pravom kao i svi drugi čelnici država. Također, budući da je običaj da se imunitet prema međunarodnom pravu, kako je potvrđeno Zakonom Međunarodnog suda pravde (ICJ), proteže i na čelnike vlada i ministre vanjskih poslova, nakon što je Đukanović bio premijer Crne Gore od 02. 15. 1991. do 01. 15. 1998, što je datum prestanka kada stupa na dužnosti predsjednika Republike do danas, on je imun od kaznene jurisdikcije u cijelom promatranom razdoblju u ovom postupku.”

Zanimljivo je da čitajući prilično opsežan pravni spis, što je vjerojatno malo tko učinio, ispada da Đukanoviću nisu smetali ni komunisti, ni Milošević i njegov klan, ni srpski nacionalisti, niti ljudi iz srpskog kriminalnog miljea, sve dok ga nisu uhvatili talijanski istražitelji. Tek nakon te afere on odjednom postaje “zagovornik zapadne demokracije i atlantističkih ideja”.

Nije ni čudo, članak 416. bis, Kaznenog zakona Republike Italije, za stavak 1. predviđa kaznu zatvora od 7 do 12 godina, a stavak 2. od 9 do 14 godina, dok su se crnogorskom premijeru na teret stavljali i stavak 3., 4. i 5. spomenutog zakona, ali i posebno otegotne okolnosti iz čl. 61. stavak 2. i 10. i čl. 112. stavka 1., 2.  i 3.

Da pojasnimo, 416. bis stavak 1. i 2. predviđa temeljnu kaznu samo za udruživanje u zločinačku organizaciju mafijaškog tipa, a se onda redom, uzimajući u obzir otegotne okolnosti, uvećava kazna za svako pojedino kazneno djelo, pranje novca, šverc cigareta, trgovinu ljudima i što sve već stoji u spisu.

U ovakvim postupcima prvoosumnjičeni, ako su bili pravomoćno osuđeni, rijetko su dobivali kazne zatvora manje od 20 godina, neki čak po nekoliko doživotnih robija, ako im je dokazana i umiješanost u ubojstva. Stoga je sasvim razumljivo što je premijer Đukanović doživio “obraćenje” i ugledao sunce na Zapadu. Zapravo, njega možemo razumjeti, jer je on samo čovjek od krvi i mesa kojem se ne ide u zatvor, dok NATO i Washington za njega još uvijek imaju “lijek” u prašnjavom spisu koji ne zastarijeva.

Originalni spis Središnje uprave za istrage protiv mafije Operativnog centra u Bariju iz 2005. godine u PDF formatu možete pročitati OVDJE.


(Izvor: Logicno.com)

Komentari:

No comment.

Krive drine

Top teme

Trach

Promo

Kolumna