Istanbulska konvencija nameće patrijarhat koji je naša civilizacija davno odbacila

Ono što je nekima najveći civilizacijski doseg, drugima je paravan za apsolutnu apokalipsu spola i roda te ljudi, odnosno Hrvata kao takvih, a to je sukus nekakvog javnog diskursa kod nas vezanog za predmetnu temu. Po običaju i protivnici i zagovornici ratifikacije Istanbulske konvencije su odlutali u totalnu krajnost, a postaje jasno kako mnogi nisu niti upoznati sa sadržajem iste.



Piše: Matija Jakšeković/Liberal.hr


Ideja kako će ratifikacija Istanbulske konvencije uništiti poimanje roda i spola kakvo poznajemo je, naravno, smiješna. Sama ratifikacija Istanbulske konvencije za većinu ljudi i njihove živote neće promijeniti ništa, ali društvene promjene koja bi provođenje takve jedne Konvencije moglo izazvati itekako će utjecati na sve. Spomenuta konvencija se isključivo bavi pitanjem obiteljskog nasilja i zaštitom žena od obiteljskog nasilja pa se kroz tu prizmu takav dokument treba i promatrati.

Je li Istanbulska konvencija najveći doseg ljudske civilizacije? Teško. Koja je točna sociokulturna pozadina donošenja takve jedne konvencije jest nešto oko čega se može raspravljati, također je podložno raspravi da li iza takvog jednog dokumenta stoji nekakva puno šira agenda kojoj zaštita žena od obiteljskog i svakog drugog nasilja služio kao paravan. Naime, čitajući Istanbulsku konvenciju može se prepoznati jednostranost i generaliziranje pojma obiteljskog nasilja i nasilja nad ženama, a o tome nitko zapravo ne govori.

Pitanje naših rodnih uloga u društvu, kao i odvajanje roda od spola je sociokulturno pitanje koje jedan dokument kao što je Istanbulska konvencija neće riješiti, pogotovo na ovakav način, ali svakako ima potencijal da ga zakomplicira i ne samo to, već postoji velika šansa da ovakav jedan neodgovorno sastavljen dokument, globalno društvo ugura u novu zečju rupu iz koje će se sljedećih nekoliko stoljeća čupati van.

Čitanjem spomenute konvencije može se prepoznati kako rodne uloge nisu vezane na spol, već se rod definira prema tome osjeća li se netko kao muškarac ili kao žena. U redu, onda bi bilo dobro promatrati predmetnu konvenciju iz tog ugla. Ako je obiteljsko nasilje rodno uvjetovana pojava, to onda znači da se takav oblik nasilja izdvaja od svih drugih oblika nasilja koji nisu vezani na ovu konvenciju. S obzirom na to kako se je do sada nasilje u društvu koje nije vezano ovom konvencijom smatralo sociološkim i kulturološkim problemom, koje je u svim zapadnim kulturama prepoznato kao društveno neprihvatljivo i na kraju patološko ponašanje pojedinaca koje se veže na psihičko stanje istih, odnosno veza između određenih mentalnih poremećaja i sposobnosti pojedinaca na nasilje prvenstveno govori kako pojedinac koji smatra nasilje prihvatljivim ponašanjem ima problem kod jasnog razlikovanja dobra i zla što je prvenstveno pitanje s kojim se treba baviti psihologija.

Istanbulska konvencija, s druge strane, obiteljsko nasilje i nasilje nad ženama izdiže iznad svih ostalih oblika nasilja i stavlja ga u kontekst rodno uvjetovanog nasilja, fizičkog, psihičkog, verbalnog i svakog drugog. Dakle, konvencija jasno dijeli žrtvu i nasilnika i to tako da a priori postavlja ženu u poziciju žrtve, a muškarca u poziciju nasilnika, a s obzirom na to kako je takav oblik nasilja predstavljen kao rodno uvjetovan, to znači kako su svi muškarci nasilni, počinili zločin nasilja ili ne te sve žene su žrtve, bile one žrtve nasilja ili ne.

Autori Konvencije valjda misle kako su odvajanjem roda i spola u samoj Konvenciji spriječili generaliziranje nasilnika i žrtve prema spolu, no postoji jedan problem. Da bi takva jedna konstrukcija bila vjerodostojna i da bi se pravni okvir opisan u konvenciji vjerodostojno provodio, to bi značilo kako svaki pojedinac u društvu igra isključivo mušku ili žensku ulogu bez obzira na spol. Da pojasnim, ako je netko rođen s tijelom žene, ali se osjeća kao muškarac i prihvaća mušku rodnu ulogu, onda je i on/ona a priori klasificiran/na kao nasilnik/ica prema konvenciji, ali ljudi ne igraju isključivo muške ili isključivo ženske uloge u društvu, pogotovo ne u modernom društvu i tu već imamo veliki problem.

Možemo također vidjeti kako se navodi isključiva rodna uloga muškaraca, ali i dječaka kao onih koji su nasilnici, pa se onda stavlja ograda kako to nije isključivo i da poneki muškarci i dječaci mogu biti žrtve nasilja, ako je nasilje rodno uvjetovano i ako ovo što je napisano nije oksimoron, onda to znači kako dječaci i muškarci koji su žrtve nasilja su oni koji se rodno identificiraju kao žena, što znači kako ti dječaci koji su očito još djeca trebali jasno imati identificiran rodni identitet.

Ovakvu jednu konstrukciju temeljiti na ideji kako bi djeca u svojoj ranoj dobi trebala identificirati svoju seksualnost ili svoj rodni identitet je apsolutna glupost, to se ne događa. U većini slučajeva djeca svoj rod identificiraju prema svom spolu, u manjem dijelu postoje djeca koja imaju tendenciju prema tome da se rodno identificiraju suprotno od svog spola, no to je proces koji je dugotrajan i dijete nije dovoljno zrelo kako bi jasno definiralo svoj rod ili svoju seksualnost.

Također, može se primijetiti nekoliko elemenata koji su poprilično problematični poput članka 12. stavka 4. gdje se potpisnici konvencije obvezuju osigurati sve potrebne uvjete kako bi se podizala svijest o pitanjima koje obuhvaća konvencija, a posebno se to odnosi na dječake, što ponovo govori o tome kako se isključivo pokušava stvoriti ozračje u kojemu će se muška djeca od mali nogu učiti tome kako ne bi trebala biti nasilna, što znači da bi im se tako nametnula ideja o tome kako su oni jednostavno nasilnici samim time što se identificiraju prema muškom rodu, jer teško je za razumjeti iz kojeg bi se drugog razloga izdvajalo dječake.

Dakle, problem ove konvencije nije u nametanju rodnog identiteta, već upravo suprotno, vrši se diskriminacija osoba prema rodu, ali ne i prema spolu. To dovodi do sljedećeg zaključka, kako su svi ljudi koji se identificiraju kao transrodne osobe dio društvenog spektra, što nije točno. Autori konvencije ili ne znaju, ili obijaju prihvatiti činjenicu kako postoji ravnomjerna distribucija prema kojoj na primjer homoseksualnost na globalnoj razini je zastupljena kod 1% svjetske populacije, još manji postotak čine transrodne osobe.

Kada već govorimo o tome, bilo bi dobro do kraja razjasniti jednu stvar, ideja kako je homoseksualnost ili transrodnost nešto što se može nekome nametnuti protiv njegove volje, je glupost tako da konstrukcije konzervativaca i tradicionalista o tome kako je Istanbulska konvencija napad na tradicionalne vrijednosti potpuno promašena. No, problem Konvencije upravo leži u definiranju roda i spola na gore opisani način što može imati za posljedicu diskriminaciju onih koje konvencija navodno pokušava zaštiti. Nevjerojatno je kako 2018. godine se društvo treba baviti ovakvim konstrukcijama.

Razlog zašto su se autori IK ovako zapetljali u definiranje nasilnika i žrtve treba tražiti u iskrivljenoj postavci patrijarhata kao društvenog sistema, a koji stavlja ženu u neravnopravan položaj u odnosu na muškarca.


Tako postavljen okvir kroz koji se navodno želi izjednačiti, odnosno izbrisati rodne uloge između žena i muškaraca u društvu je toliko amaterski da je teško povjerovati da netko smatra ovakav jedan dokument ozbiljnim. Patrijarhat je društveni sistem pomoću kojega je društvo preživjelo brojna turbulentna povijesna razdoblja i očuvalo se do današnjih dana. Danas, kada živimo u tehnološki razvijenom društvu u kojemu je životni stil potpuno drugačiji, gdje se društvo više ne suočava s prirodnim i drugim prijetnjama koje ugrožavaju njegov opstanak, normalno je kako patrijarhat kao društveni sistem gubi svoju svrhu. Samo društvo odbacuje patrijarhat već desetljećima i to je jasno vidljivo, svaka nova generacija se sve više prilagođava novim i modernim životnim uvjetima.

Ideja kako će se jedan društveni sistem, koji je postojao od pamtivijeka, preko noći izbrisati i još k tome očekivati od jedne ovakve Konvencije da to učini, je jako neinteligentna i takvo nešto može tvrditi samo osoba koja nema nikakvog pojma o sociološkoj interakciji unutar društva, kako globalnog tako i lokalnog. Ovakav pristup može biti i opasan i poguban za sve.

Funkcija patrijarhata je bila zaštita žene i djece u razdobljima ljudske povijesti kada je život bio surov, kada su muškarci preuzimali na sebe ulogu zaštitnika i hranitelja svojih obitelji, ali ne samo obitelji nego i šire zajednice u kojoj su živjeli i to se je odnosilo u najvećoj mjeri na posao koji su obavljali muškarci, a koji je bio opasan, težak i fizički zahtjevan. To ne znači kako patrijarhat u svojoj srži ženu smatra manje vrijednom, već upravo suprotno, žena je bila najvrjedniji član društva oduvijek, upravo zbog svoje biološke sposobnosti, jer ona je ta koja donosi novi život na svijet. Uloga žene je bila oduvijek neprocjenjiva i zato ju je patrijarhat štitio. Naravno da bilo kakva zaštita štićenoj osobi oduzima određenu slobodu. Upravo zbog toga su se u prošlom stoljeću pojavili pokreti za prava žena, ti pokreti su bili legitimni i to je bila normalna društvena pojava jer sistem patrijarhata više nije bio potreban u takvom obliku.

Danas svjedočimo rezultatima tih pokreta pa danas žene i muškarci rade iste poslove rame uz rame, a to je nešto što se nikada u ljudskoj povijesti nije dogodilo i sada umjesto da se sociologija bavi time istraživanjem stvarnih socioloških i kulturoloških problema koje uzrokuje ovakva jedna tektonska promjena u društvu, mi se danas zapravo bavimo patološkim članovima društva koji nisu u stanju razlikovati dobro od zla i vrlo amaterskim pokušajima identificiranja te patologije kroz rodni identitet, a zapravo je jasno kako nasilje ne poznaje niti rod niti spol.

Onaj tko smatra kako je bilo koje nasilje, pa tako i nasilje nad ženama opravdano, je osoba koja prvenstveno ima problem u percepciji gore navedenog poimanja dobra i zla. Često možemo vidjeti kako društvo zatvara oči pred obiteljskim nasiljem i to je činjenica, ali s tom činjenicom patrijarhat ima najmanje veze. Zakoni su ti koji već duže vrijeme kriminaliziraju takvo ponašanje i sve manje ima onih koji opravdavaju takvo ponašanje, pa i praksa sve više i više slijedi te Zakone, ne dovoljno i dalje, ali to je dio društvenih promjena koje se ne događaju preko noći, već smjenom generacija.

Istanbulska konvencija neće ništa promijeniti u ubrzavanju tih promjena jer društvo se ne mijenja na temelju nametnutih legislativa, već podizanjem društvene svijesti o problemima.

Mi danas svjedočimo jednom nasilnom pokušaju stvaranja nekakvog novog sistema u kojemu se očito žele potpuno izbrisati sve razlike između žena i muškaraca, jer se valjda time misle riješiti gore opisani problemi. Na žalost, ovakvim pristupom se ne rješava ništa, već se otvoreno problem prebacuje na dijametralno suprotni tabor, a to je muški tabor jer koliko god se to u konvenciji relativizira, u društvu prevladavaju muškarci koji se identificiraju kao muškarci i žene koje se identificiraju kao žene.

Osiguravanjem prava jednoj društvenoj skupini, a na temelju sotoniziranja druge društvene skupine, jedino možemo dobiti još gori problem koji može rezultirati vrlo opasnim društvenim promjenama i koji nas može odvesti u već spomenutu novu zečju rupu iz koje se nećemo tako lako izvući. Neshvatljivo je da autori Istanbulske konvencije toliko površno i jednostrano pristupaju problemu nasilja nad ženama i zaštiti žene od nasilja muškaraca do te mjere da se muškarce generalizira na temelju njihove društvene uloge, te da se otvara takav ogromni prostor za manipulaciju i zloupotrebu takvog jednog potencijalnog pravnog sustava zaštite žena.

Postavljati ženu a priori u poziciju žrtve znači kako ju se odbija staviti u ravnopravan položaj u društvu, već ju se još više degradira tako da se pokušava institucionalizirati njezinu društvenu ulogu, a na štetu muškaraca. Jer ako je ideja kako mušku djecu od mali nogu treba učiti tome kako su oni nasilni samim time što su rođena kao muško i kako oni moraju učiniti sve kako bi potisnuli svoju nasilnu stranu, te vodili brigu isključivo o tome na koji način se postavljaju prema suprotnom spolu, ili rodu, dok se u isto vrijeme djevojčice praktički bude učilo kako su one posebna društvena skupina koja uživa posebnu pravnu zaštitu, ja ne vidim kako se to razlikuje od patrijarhata kao društvenog sistema, osim u činjenici da je nametnut. U ostalom otvara se prostor percepciji kako jedna društvena skupina može raditi praktički što god hoće, dok je druga društvena skupina je prisiljena na šutnju i trpljenje, a to vodi upravo prema institucionaliziranom nasilju.

Tvrdnja nekih današnjih radikalnih pokreta, a o kojima sam već pisao, kako biologija ne radi razliku između muškaraca i žena, pa čak i kako biologija zapravo niti ne postoji je pobijena još u Srednjem vijeku, a izgleda kako je upravo ta ideja bila misao vodilja kada se je stvarala ova kontroverzna konvencija, samo što uz to što su svi jednaki, postoje oni jednakiji, jer inače je nemoguće objasniti činjenicu kako je izostavljano potpuno da i muškarci, posebno unutar obitelji, trebaju imati prava kao žrtve nasilja, jednaka kao i žene.

Ako netko misli kako žene nisu sposobne vršiti nasilje nad muškarcima, taj netko je onda u dubokoj zabludi. Muškarci su možda u manjem broju žrtve fizičkog nasilja od strane žena, ali zato su u puno većem broju žrtve emocionalnog i psihičkog nasilja od strane žena. Naravno, govorimo o društvenim skupinama koje ne dominiraju u društvu, ali postoji jedna bitna razlika između te dvije vrste nasilja: ne postoji zakonski okvir koji kriminalizira psihološko nasilje koja žene mogu vršiti nad muškarcima, to je veliki društveni tabu i kada se spomene, obično zagovornici, odnosno aktivisti za sva moguća prava se dignu na zadnje noge i tvrde kako je to također proizvod patrijarhata koji pokušava i tako poniziti žene.

Istina jest kako provođenje potencijalne politike, a kako ju postavlja predmetna Konvencija otvara prostor za institucionalizirano nasilje samo ovaj put nad muškarcima, ma što god netko rekao o tome.

Kada razgovaramo o muško-ženskim društvenim ulogama, onda možemo govoriti o društveno nametnutim ulogama kod muškaraca i žena od samih početaka čovječanstva. Da, te uloge postoje i žene imaju ulogu koju im nameće priroda sama po sebi i one mogu pronaći svoj identitet upravo na tim temeljima, muškarci gotovo cijeli svoj identitet temelje na društveno uvjetovanim ulogama, jer muškarcima je biologija dala jedino njihov reproduktivni organ. U današnjem svijetu, u kojem se te društvene uloge ruše, a ne nudi se alternativa, odnosno sociologija kao znanost se uopće ne bavi problemom muškog i ženskog identiteta u toj cijeloj priči, teško da će doći do društvenih promjena koje će biti pozitivne.

Muškarci također moraju pronaći svoj identitet kao i žene, a ne da se njih stavlja u neravnopravan položaj kao što to čini ova konvencija, gdje se prema muškarcima odnosi kao da nisu sposobni emotivno percipirati svijet i koji nemaju pravo na svoj identitet u modernom društvu, već ih se a priori generalno proglašava isključivo dominantnim nasilnicima koji jedino misle samo jednom glavom, a ta glava im nije nasađena na ramena. Konvencije poput ove upravo to rade. To nije ravnopravnost i to izravno ugrožava slobodu jedne društvene skupine i pojedinaca u njoj, a na račun druge, dakle nema baš nekog civilizacijskog napretka u cijeloj ovoj priči.

Nasilje je nasilje i svaki pokušaj izdvajanja jednog oblika nasilja od ostalog je nemoralan, a u slučaju Istanbulske konvencije i temelj za diskriminaciju.

Komentari:

No comment.

Krive drine

Top teme

Trach

Promo

Kolumna