‘… and the winner is Angela Merkel!’

Prema nepotpunim službenim rezultatima na saveznim izborima u SR Njemačkoj su političke stranke postigle sljedeće rezultate: Unija (CDU/CSU) 33%; SPD 20,6%; FDP 10,6%; Zeleni 8,9%; Ljevica 9,1% ; AfD 12,8%, pa je time izvjesno da će dosadašnja savezna kancelarka Angela Merkel imati i po četvrti put šansu predvoditi „Bundesregierung“ u Berlinu.



Piše: Prof.dr.sc. Mile Lasić/herzegovina.in

(osvrt na prošlojesenje izbore u prošlojesenje izbore u SR Njemačkoj, temeljem kojih je Merkelova i birana za čelnicu četvrte poslijeratne "velike koalicije" u SR Njemačkoj. Sve su one dobro činile i Njemačkoj i Europi, pa će vjerojatno tako biti i ovaj put!)



Pisao sam krajem veljače ove godine, uoči izbora Martina Schulza za predsjednika SPD-a od strane glavnog SPD-ovog gremija koji se zove „Bundesvorstand“, o slabašnim izgledima SPD-ova „kandidata za njemačkog kancelara“ na izborima od 24. rujna 2017.

Blijedo su me gledali i vrsni politolozi, jer su u tom momentu ozbiljne ankete govorile o nevjerojatno visokim vrijednostima, sukladno kojima je Martin Schulz uživao povjerenje preko 50% anketiranih njemačkih građana, dok su anketne vrijednosti Angele Merkel u tom momentu sletjele u podrum. No, samo par mjeseci kasnije je i neupućenima postalo jasno da je Martin Schulz samo jedan iz niza SPD-ovih kandidata za kancelara koji i nisu imali ozbiljnu šansu u okršaju s Merkelovom, što su već iskusili i Gerhard Schröder (2005.), prilikom pokušaja ponovnog izbora, i dr. Frank-Walter Steinmeiera (2009.) i Peer Steinbrücka (2013.).

Pri tomu protivnici Angele Merkel i nisu pravili neke velike greške, posebice ih nije pravio Martin Schulz,  jer je njegova izborna kampanja bila i principijelnija i stručnija od kampanje Angele Merkel, ali sve je bilo uzalud. Nije u ovom pogledu mogao promijeniti bilo šta ni prvi i jedini tv duel („Das TV Duell“) njih dvoje, ma koliko se Martin Schulz  trudio, jer jednostavno za pobjedu stranke lijevog političkog centra kakav je SPD nije ni bilo temeljnih pretpostavki. Bilo je potrebno čudo kao u slučaju pobjede Emmanuela Macrona na  francuskim predsjedničkim izborima, no u Njemačkoj se takva čuda ne događaju više.

Martin u Berlin, Martin iz Berlina…

Uzaludno je Martin Schulz i sat vremena prije otvaranja izbornih lokala, 24 rujna, animirao video porukom njemačke građane apelom da se na ovim se saveznim izborima radi  o izboru: a) između budućnosti i stagnacije; b) modernog obrazovanja i onog prapotopskog, iz doba Krede;

c) izboru između stabilnih mirovina mirovina tek u 70. godini života; izboru između Dobra i Briga; d) povoljnog najma stana ili preskupih stanarina; izboru između jake Europe (EU) i Europe (EU) kao saveza nacionalnih država. Uzaludno je obećavao i suoblikovati budućnost njemačke države i društva tako da u njemu bude još više pravde i pravičnosti, zbog čega je i bilo potrebno da mu građani daju 24. rujna 2017. svoje povjerenje.

Naravno, ne izravno njemu, nego tako što će oba svoja biračka glasa dati SPD-ovim kandidatima za Bundestag i Socijaldemokratskoj stranci Njemačke, najstarijoj socijaldemokraciji u svijetu. U stvarnosti se radilo o tomu da bi predsjednik Socijaldemokratske stranke Njemačke Martin Schulz mogao postati savezni kancelar SR Njemačke (Bundeskanzler) tek pod uvjetom da SDP bude relativni pobjednik izbora i time stožer buduće koalicije na saveznoj razini.

Za takvo što, pak, i nisu postojale ozbiljne šanse, jer su prvotni pozitivni odjeci Schulzove kandidature vrlo brzo ustukli pred realnošću da SPD više i nije tzv. narodna stranka (Volkspartei), jer je dospjela na ivicu između četvrtine i petine naklonjenosti ukupnog biračkog tijela (u ozbiljnim anketama pred izbore cca. 23%), dok se Unija (CDU/CSU) i vrtjela oko 38%. Uzaludno je bilo i što je Martin Schulz vodio odlučnu kampanju protiv neofašista unutar AfD-a tvrdnjama da je „AfD sramota za Njemačku“, te da sve demokrate zajedno trebaju spriječiti ulazak političara poput AfD-ova vođe Gaulanda u Bundestag. Uzaludno je bilo i što je  neumorno ponavljao: “Imam plan za budućnost. Merkelova nema. Sad vi. (“Ich habe einen Plan für die Zukunft. Merkel nicht. Jetzt ihr.”)

U intervju za vodeći njemački politički tjednik „Der Spiegel“ (sveska 6/2017) Martin Schulz je pokazao da mu je bilo jasno da se izbori dobivaju ili gube na domaćim temama, pa je u tom cilju i izložio tzv. težišne točke svog izbornog programa, poentirajući mudrim zalaganjem „da  se SR Njemačka učini pravičnijom zemljom“. Po njegovim riječima radi se o tomu da „milijuni ljudi osjećaju kao da se države pravičnost i ne tiče“ kako oni žive, to jest da „dobici poduzeća i bonus isplate su upravo toliko porasle koliko i broj očajnih radnih odnosa“.

Otuda je pitanje društvene pravičnosti „trajna tema“, pa bi se vlasnici kapitala morali prilagoditi višim porezima,  naravno u slučaju sudjelovanja u vlasti SPD-a. U stvari je potonji Schulzov  „plan za njemačku budućnost“, koji se pokazao nedovoljnim za pobjedu SPD-a na izborima, bio u tom znaku. U njemu je Schulz zaigrao i na povratak klasičnim vrijednostima socijaldemokracije, na socijalnu osjetljivost i zaštitu najslabijih slojeva – „prekarijata“, sloja očajnika, ali i na nužnost modernizacije u svakom pogledu. No, nije pomoglo.

SPD-ov kandidat za njemačkog kancelara Martin Schulz je izložio, također, sredinom srpnja plan u 10 točaka za modernizaciju Njemačke, to jest „10 projekata za modernu Njemačku“, koji predviđa i „investicijsko obvezivanje države“ i „inovacijsku alijansu industrije“ i „nacionalnu obrazovnu ofenzivu“. (Navedeno prema berlinskom dnevnom listu „Der Tagesspiegel” od 17. srpnja 2017.).

Plan ili “Pakt za obrazovanje” je bio najvažniji segment u Schulzovom izbornom programu, ma koliko obrazovanje nije u njemačkom federalnom sustavu u nadležnosti savezne države, pa time ni Kanzleramta, nego njezinih 16 saveznih pokrajina. S tim u vezi, 27. kolovoza je Martin Schulz u razgovoru za Prvi tv kanal (“ARD”) najavio a dan poslije i predstavio javnosti zahtjev za paktom savezne države i pokrajina (i komuna) u oblasti obrazovanja, te namjeru da se “Obrazovni pakt” podrži iz saveznog proračuna s cijelih 12 milijardi eura u četverogodišnjem periodu. Bio je i uvjerljiv i u jedinom tv duelu s Merkelovom, ali sve to nije bilo dovoljno da dobije šansu realizirati svoja predizborna obećanja, jer njegova SPD  nije ni mogla biti relativni pobjednik izbora i time stožer buduće koalicione vlade u Berlinu.

Programski papir Martina Schulza u 10 točaka je, dakle, uzaludno ponudio neke inovacije, uključivo partnerstvo s novoizabranim francuskim predsjednikom Macronom, koji otvoreno zagovara instituciju „europskog ministra financija, te da Eurozona dobije vlastiti proračun“, što će mu biti s Angelom Merkel vrlo teško dogovoriti.

Martin Schulz se  u njegovoj izbornoj kampanji orijentirao u mnogim aspektima prema izbornoj kampanji i strategiji Emamanuela Macrona, bio je stalno „en marche“, u pokretu, kako i glasi ime Macrovove novoosnovane političke stranke, koja je postala na nedavnim izborima najjača politička snaga u Francuskoj, ali njemačka politička konstelacija nije jednaka francuskoj.

Povrh svega je Martin Schulz platio visoku cijenu SPD-ova koaliranja na saveznoj razini u posljednjem izbornom periodu, tijekom kojega su se Angela Merkel i njezina CDU dodatno „socijaldemokratizirale“, a SPD izgubio na profilu, da se i ne govori o „udaru s lijeva“ od strane Ljevice (Die Linke), koja je u međuvremenu postala manje rigidna stranka, preuzevši upravo od SDP-a dijelove programa, vokabulara i akcije. K tomu, „Zeleni“ su se oporavili i ponovno privlače u svoje redove dijelove i socijaldemokratskog članstva.

Angela Merkel i po četvrti put u Kanzleramtu u Berlinu!

No, temeljni SPD-ov problem je bio i ostao što je njemačkoj kancelarki Angeli Merkel uspjelo u proteklih 12 godina bravurozno voditi javne politike kroz olujna vremena kriza u EU i u svijetu,  što se ne ogleda samo u rastu BDP-a ili izvoza, to jest suficitima u proračunu, nego i u angažmanima u korist mira, posebice u njezinoj dobrodošlici izbjeglicama („Willkommen“) i humanom porukom „Wir schafen es“ – uspjet ćemo. U najkraćem rečeno, Angela Merkel se profilirala upravo kontra-geopolitikama Wall Streeta i Pentagona i smislenim kontrama Trumpovim politikama zabrana i diskriminacija. Samo zbrinuti 1,5 milijuna nezvanih gostiju nije podrazumijevalo samo  troškove od više stotina milijardi eura, nego i rizik gubitka dijelova glasačkog tijela, te njegov pomak „u desno“, u pravcu „Alternative za Njemačku“, koja nije alternativa, nego „već viđeni“ fašizam i neofašizam!

Kao što je poznato, Angela Merkel je prije

12 godina, 22. studenog 2005., postala prvi put prva žena u njemačkoj povijesti “njemački kancelar”, ili politički korektnim jezikom kazano “gospođa savezna kancelarka” (“Frau Bundeskanzlerin Dr. Angela Merkel”). Mnogima je u izrazito muškoj domeni kakvom je politika trebalo vremena da se naviknu na tu jednostavnu činjenicu. Na samom početku se obrukao i njezin prethodnik u Kanzleramtu Gerhard Shröder (SPD), koji je u svibnju 2005. godine pristao na raspisivanje prijevremenih saveznih parlamentarnih izbora, koje je 22. rujna iste godine tijesno izgubio, poslije čega je njegov SDP tek kao mlađi brat ušao u “veliku koaliciju” s Unijom (CDU/CSU).

Tako je Merkelova po prvi put postala “Frau Bundeskanzlerin” unatoč tomu što joj je Gerhard Schroeder u izbornoj noći u lice rekao: “Što hoćeš, pa Ti nisi sposobna”. Ubrzo je on bio potisnut u sjećanje, dok se Merkelova uspela i na njemački i europski i svjetski politički tron. Potom je u muškom svijetu politike pokazala kako žene mogu podjednako dobro voditi zemlju kao i muškarci, pa i obzirnije i bolje, jer je prati glas da oklijeva, premišlja, kalkulira i taktizira, pa tek potom slijedi vlastite odluke. Nije slučajno, pak, što je s njezinim načinom vladanja zadovoljna natpolovična većina njemačkih građana.

Pripremajući ovaj prigodničarski osvrt, pronašao sam u vlastitoj arhivi na desetine i desetine tekstova o Merkelovoj, koje sam pisao u različitim povodima, primjerice povodom njezina čuvenog predavanja na Humboldt sveučilištu u Berlinu krajem svibnja 2009. Iako tad već nisam više bio “europski dopisnik“ za niz medija u Srbiji i u BiH zabilježio sam, između ostalog, i sljedeće: “U ovoj globalnoj financijskoj krizi mora Europska unija biti jedinstvena, jer Europljani samo zajednički imaju šanse sudjelovati u suoblikovanju svjetskih pravila.

Pet stotina milijuna ljudi u Europi (Angela Merkel misli pod Europom u pravilu EU) mogu u svijetu od šest milijardi ponešto pokrenuti, ma koliko takvo što bilo mukotrpno, ali nema alternative, jer nijedna zemlja sama neće moći prevladati krizu i postaviti nove standarde”. U ovom pamtljivom govoru Merkelova je progovorila i o njemačkom socijalno-tržišnom modelu kao njemačkom “izvoznom šlageru”, mada je ovu sintagmu skovala jedne druge prigode, jer ovaj model sadrži i socijalne i ekološke standarde, koje podrazumijeva vrijeme u kojem živimo, pa je neophodno boriti se za ove principe ili ih ugraditi negdje drugdje.

 “Podjela u Europi sa mnom neće biti”, poručila je i ovom prilikom Merkelova, odbacivši tada i ideju “Europe s dvije brzine”, što je ujedno značilo i odbacivanje ideje o “jezgri EU” i satelitima na rubu EU, pošteno priznavši: “Istina je da svakog njemačkog građanina članstvo u EU stoji 236 eura na godinu, ali Njemačka isto tako natprosječno i dobiva od zajedničkog tržišta”.

Zapravo je ono već dugo vremena bilo unutarnje tržište EU, ako ne i jedinstveno. U slučaju “Grexita” bila je na ivici da ponudi Grcima stvarni “exit”, pa je na kraju popustila nudeći im “posljednju šansu”, posve svjesna, kako je i javno kazala: “Padne li euro, past će i Europa”! Iz ovih razloga i svi oni u SR Njemačkoj koji dišu kozmopolitski, ili vuku barem malčice “ulijevo“ prihvatili su u međuvremenu Angelu Merkel kao svoju kancelarku, uostalom i u prvoj i u drugoj “velikoj koaliciji“ (CDU/CSU i SPD) pod njezinim vodstvom nemoguće je uvijek razlikovati tko je socijaldemokrata, a tko kršćanski demokrata, tko je više lijevi a tko desni politički centar.

Doduše, ponekad bi umjela povući iz političkih razloga i “ručnu“, ali ne onu koju joj spočitava slabo informirana, geopolitički polupismena hrvatska predsjednica “magistrica K.G.K.”: “Zeleni barem znaju protiv čega su. Socijaldemokrati ni u to nisu sigurni“. To je retorika, uostalom, koju koriste desničarski AFD političari.

Iza Merkelove je, dakle, već 12 turbulentnih godina u berlinskom “Kanzleramtu“, tijekom kojih se suočavala s posve različitim političkim iskušenjima. Povodom okrugle, desete obljetnice vladavine jedine žene na čelu SR Njemačke pisao sam već o Angeli Merkel s uvažavanjem, a kako i ne bi kad je uspjela izaći na kraj s brojnim “zemaljskim knezovima“ (Landesfuersten) u vlastitim CDU-redovima, i u protivničkim, također.

Jedna od njezinih biografkinja Jacqueline Boysen (“Angela Merkel – Eine Karriere“, 2005.) ustvrdila je već davno da Angela Merkel djeluje svakim danom sve sigurnije, te da njezina proračunatost i uzdržanost od bespotrebnih krupnih riječi i javnih svađa bivaju vremenom respektirani i od njezinih protivnika. U svakom slučaju je posve točno da se zbunjena “Kohlova djevojčica“ od nekoć ubrzo po preuzimanju kormila njemačke politike transformirala u “Power Frau“ i njemačke i europske i svjetske politike, a to pokazuje uostalom i ovih dana  putem smjele i ispravne politike prema izjeglicama.

Nije bilo slučajno, dakako, što je godinama bila birana i za “najmoćniju ženu svijeta“ (Times, Forbes, …),  pa ni što je 2015. godine bila i u najužem krugu za Nobelovu nagradu za mir, zajedno s papom Franjom i Tuniškim nacionalnim kvartetom za dijalog, kojemu je ovo priznanje s razlogom na kraju i pripalo.

Dobri poznavatelji tvrde da se Merkelova u ove političke visine uzdigla zahvaljujući sljedećim vlastitim načelima: ne pokazuj emocije; kriza je nova prilika; budi fleksibilna; pokaži moć i traži lojalnost; voditi znači služiti; ne dati lažna obećanja! U međuvremenu se Angelu Merkel stiliziralo s razlogom i u alternativu “orbanizaciji“ Europske unije, što je i zaslužila, jer je ona ponajbolji izdanak one političke kulture ozdravljenja koja se odnjegovala u poslijeratnoj SR Njemačkoj a koja u prvom redu podrazumijeva solidarnost s ugroženim ljudima, ma koje vjere i nacije bili.

Imala je smjelosti i u ovim teškim vremenima za sve kazati: “Možda bismo mi kao kršćani svoje misli ponovno trebali više usmjeriti prema svojoj religiji i razmišljati o kršćanstvu umjesto da se bojimo islama!”. Učinilo mi se, priznajem, da kćerka “evangeličkog pastora” u osnovi govori jezikom i slijedi etiku pape Franje, ma koliko katolički i protestantski (luteranski) svjetovi još bili udaljeni jedan od drugog!

Kad sam već to kazao, ponovit ću i kako je u jednoj od biografskih knjiga o Merkelovoj, onoj Volkera Resinga “Angela Merkel – protestantkinja” (“Angela Merkel – Die Protestantin”, St. Benno Verlag GmbH, 2009., str. 160), na omotnicu knjige izvučeno: “Angela Merkel nije samo savezna kancelarka i jedna od najmoćnijih žena svijeta, ona je također i vjerujući protestantkinja.

Niti jedan savezni kancelar prije nije bio teološki educiran poput nje, njezino djetinjstvo kao pastorove kćerke ju je determiniralo jednako kao i okolina neprijateljski nastrojena prema crkvi u DDR-ovoj diktaturi. Nakon promjena pravi neusporedivu karijeru. Iako je vjera za saveznu kancelarku osobna stvar, ona se ne usteže kazati kako su službe Božje njoj važne i kako rado pjeva stare crkvene pjesme.

Traži dijalog s crkvom, ali se ne ustručava niti konflikta…” Uostalom, umjela se suprotstaviti svojevremeno i papi Benediktu XVI. u intervju za magazin Cicero. Resing je objasnio također kako je Angela Merkel “više pruska protestantkinja nego istočnonjemačka fizičarka”, što znači da je za nju vjera vrlo važna, ali je i posebna sfera, pa se ne smije instrumentalizirati u politici. Tomu dodajmo samo da je to i jedini način da se u post-sekularno vrijeme poraslih utjecaja velikih vjera sačuva bit ideje sekularizma. Merkelova, dakle, ne želi vjeru protjerati iz javnog života, ali zalaže se za oprezno postupanje s vjerom u javnosti.

Čitateljima je, vjerojatno, postalo jasno kako potpisnik ovih redova nije ni razočaran ni zabrinut rezultatima općenjemačkih parlamentarnih izbora od 24. rujna 2017. godine, te da unatoč naklonosti prema Martinu Schulzu ne krije ni simpatije prema Angeli Merkel, staroj i novoj njemačkoj kancelarki, koja je dobila šansu i da po četvrti put kormilari njemačkim političkim brodom, te tako prestigne dužinom mandata i “željeznog kancelara” Otta von Bismarcka i posrnulog “kancelara ujedinitelja” i svojeg političkog poočima, nedavno preminulog Helmuta Kohla.

Ostalo je u vezi s Kohlom zapamćeno kako se Merkelova nemilosrdno obračunala s njime čim su 1998. postale jasne razmjere čuvene afere „crna konta“, objavivši na svoju ruku u uglednom konzervativnom listu „Frankfurter Allgemeine Zeitung“ zahtjev za njegovom detronizacijom. U mojemu razumijevanju, Angela Merkel je još jednom nadmašila na sličan način samu sebe kad je smogla snage u uzavreloj političkoj i kulturološkoj atmosferi u SR Njemačkoj 2015. kazati i sljedeće: “Moram iskreno reći, budemo li se morali ispričavati što u izvanrednim situacijama pokazujemo ljudsko lice, onda ovo nije moja zemlja“!

Što drugo reći na kraju ovog prigodničarskog osvrta, pak, nego čestitke Frau Bundeskanzlerin Dr Angela Merkel  i za dosadašnjih 12 godina uspješnog kormilarenja njemačkim i europskim političkim brodom, uz najbolje želje za četvrti mandat na čelu Vlade SR Njemačke u korist i SR Njemačke  i EU. Jer, usuđujem se reći, bez nje bi unutar Europske unije i u muškom svijetu surovih geopolitika bilo već i većih havarija!





Komentari:

No comment.

Krive drine

Top teme

Trach

Promo

Kolumna