Prođe još jedan „povijesni“ dan – stara etnonacionalistička priča vozi dalje

U tjednu iza nas čelni ljudi državne vlasti konačno, gotovo petnaestak mjeseci nakon što joj je uručen, predadoše Jean-Claudeu Junckeru odgovore na Upitnik Evropske komisije. Od svoga temeljnog principa, ignoriranja Sarajeva kao glavnog grada, zbog toga načas odusta čak i Dodik, i pojavi se na sarajevskoj evropskoj fešti – što mnogi doživješe kao krunski dokaz, bojim se preuranjen, kako je od negiranja BiH kao države konačno odustao i on.

 

Piše: Akademik, prof.dr. Slavo Kukić

Iako je isti posao Hrvatska završila za dva, a Srbija za svega mjesec i pol, političkoj klasi BiH, prvom čovjeku državnoga predsjedništva posebice, to nije bio razlog da činu predavanja odgovora na Upitnik pripiše dimenziju povijesnoga, da u njemu prepozna potvrdu predanosti ideji Evrope, da ustvrdi kako naš evropski put usporiti ne može čak ni predizborna kampanja za izbore u listopadu ove godine, tko zna što još sve ne.

Da je, međutim, stvarnost drugačija, i da čin predaje odgovora na Upitnik ni po čemu nije povijesni, u obraćanju parlamentarcima je, uvažavajući svu kurtoaziju koju takav čin podrazumijeva, do znanja dao i sam predsjednik Evropske komisije. Dostavljene odgovore će, veli on, evropska administracija pažljivo proučiti i vlastima BiH saopćiti svoje mišljenje – a i stav u odnosu na njezin zahtjev u vezi s kandidatskim joj statusom. Nažalost, već sada se, temeljem onoga što u javnost procuri, može pretpostavljati kako bi dostavljeni odgovori mogli biti vraćeni na doradu.

Jer, ako dobro razumjeh, u nekima od njih je izostao jedinstven glas države i do izražaja su došle podjele koje ideja Evrope ne poznaje. A dogodi li se to, pade i priča o povijesnom – i danu i činu. I morati ćemo, svi mi zajedno, proživjeti još jedan takav.
No, dupli odgovori na upitnik samo su posljedica političkoga ambijenta koji BiH opterećuje – i svakodnevno je dodatno destruira. Odnosno, stara etnonacionalistička priča se, nakon još jednog „povijesnog“ dana, nastavlja istom brzinom kao i prije njega. Dosta zorno se to dalo vidjeti i u vezi s obilježavanjem 1. ožujka. U jednom dijelu zemlje on je Dan nezavisnosti, najznačajniji u zadnjih 5-6 stoljeća, u drugomu, opet, dan u kojemu je odapet „okidač za rat“ – i koji baš zato za RS, jezikom Dodika, „nije, neće i ne može biti praznik“.

Takav vokabular, međutim, iznenaditi može samo neupućene. Jer, on dolazi od ljudi koji ni jedan dan ne odustaju od ideje secesije. U momentu, recimo, dok ovaj tekst pišem, čitam kako Dodik – a i on o tome govori bez sustezanja, javno, pred kamerama – moli Vučića da u Bruxellesu, uz pitanje Kosova postavi i pitanje RS-a. Jer, kaže Mile, „od Kineza nećete čuti 'Tajvan će za godinu dana biti naš', ali već 70-80 godina je njihov.“ I zaključuje: „Polako, strpljivo...Srbija i RS dobro stoje“. Hoće reći, RS je već danas sastavni dio Srbije.

Nije, doduše, problem samo to što Dodik govori. Problem je i što svoj razgovor s Vučićem iznosi u javnost. A to, ruku na srce, nije moglo bez suglasnosti prvog čovjeka Srbije. Pođe li se, pak, od toga, kako izbjeći pitanje, što je u podtekstu? Ne radi li se o zajedničkom testiranju svijeta – a Dodik je samo mikrofon – ali i o step by step logici? Po, kako sam Dodik reče, kineskom – ili, još bolje, kosovskom scenariju? Ono, neka vrijeme prolazi.

S takvim političkim ambijentom, opterećenim etničkom dominacijom i podjelama, smo, nažalost, prisiljeni živjeti i u budućnosti. Logici etnonacionalista se, iako je zbog nje već platio ceh, ako dobro razumjeh, nanovo kani pridružiti i dio mostarskih Srba.

Prije koji dan pročitah kako će tamošnja koordinacija Srba na slijedećim izborima imati svoju, jedinstvenu listu ili će podržati jedinstven nastup srpskih stranaka – Dodika, dakle, i kompaniju. One koji su ih, da se ne lažemo, zarad RS-a odavno već žrtvovali. Jer, poručiše – a logika me neodoljivo asocira na onu HDZ-a i Čovića – samo na taj način oni, posebice u HNK-u, imaju šansu izabrati svoje legalne i legitimne predstavnike u vlasti.

Hoće li ova najnovija etnopomahnitalost dobiti i potporu – u Mostaru i HNK-u, a slijedom iste logike i na prostoru cijele Federacije? Ostaje za vidjeti. Dogodi li se to – i naprave li mostarski, hercegovački i federalni Srbi ponovno otklon od građanskoga prema etničkomu – ceh će, tvrdim, još jednom platiti oni sami.

I pomoći im neće zagledanost ni u Dodika, ni u Banja Luku. Stoga im, umjesto poziva kojima novi etnotrubaduri preko njihovih leđa hoće osigurati sebe, sugeriram – ne prihvaćajte plemensku logiku novih „zaštitnika“ vaših interesa. Umjesto toga, podržite one koji iracionalnim interesima kolektiviteta pretpostavljaju čovjeka i njegovo pravo na život, ideju zajedničkog života uz sve različitosti koje postoje. A to nisu vrijednosti onih koji vas, i danas kao početkom devedesetih, trpaju u torove – i time uništavaju i posljednje tračke nade vašeg prava da živite kao ljudi.

Da nam se društvo evropskih vrijednosti, zaludu svi upitnici ovog svijeta, ne smiješi ni u bližoj budućnosti svjedoči i sve ustrajnija obrana kojekakvih kolaboracionista nacizma. Ulice i trgovi po imenima ustaških glavešina sramota su o kojoj sam u više navrata zborio.

A nisam se ustručavao ni javno pohvaliti ono što je, primjerice, i nije mi smetalo što se radi o čovjeku HDZ-a, činio mostarski gradonačelnik – i prije više godina i prije tjedan-dva – kako bi se s mostarskih ulica skinuli natpisi Budaka, Francetića, inih. Prisjetimo se, uostalom, nedavnog stavljanja preko natpisa Budaka imena Cvitana Spuževića. I tom prilikom Bešlić poruči kako vjeruje da će novo vijeće „smoći snage i skidati hipoteke prošlosti s Mostara“. Točno. Jer, Gradsko vijeće je najodgovornije što su one na Mostaru sve ove godine.

Danas, međutim, oni koji tako srčano godinama upiru prstom u Budaka i Francetića kao dokaze karaktera jedne politike u vremenu u kojem živimo – iako se, priznajem, s tim u dobroj mjeri i sam slažem – čine sve kako bi obranili čast jednog drugog ustaškog dželata. Čast Mustafe Busuladžića. Jer, on je, hvalim te Bože, njihov – i, u kulturi sjećanja zaslužuje drugačiji tretman od ostalih. Da nije tako, ne bi se prvi čovjek SDA tako svojski trudio da, zbog časti „najvećeg bošnjačkoga intelektualca XX stoljeća“, reviziji podvrgava i povijesne fakte. Niti bi njegovi „skojevci“ bili spremni čak i na nove ratove braneći naziv sarajevske škole „bratu Mustafi“ u čast.

Da smo od društva evropskih vrijednosti i danas svjetlosnim godinama daleko svjedoči, na koncu, i sve ono što je u vezi s HDZ – i s ovu i s onu stranu državne međe. Nedavno rekoh, i ponoviti ću, ono što aktualna hrvatska vlast čini, a ona je pod dirigentskom palicom sljedbenika Tuđmanove filozofije, samo se u detaljima razlikuje od onoga što je činila u prvoj polovici devedesetih. I dalje je, recimo, na sceni potreba da se popuje jednoj suverenoj državi.

Razlika je tek u sredstvima koja se s tim ciljem koriste. Više to nisu tenkovi nego diplomatska ofenziva na svim meridijanima – od onoga što čine hrvatska predsjednica, pa i prvi čovjek tamošnje izvršne vlasti, u međunarodnim, posebice međudržavnim odnosima do snažnih pritisaka i lobiranja u Evropskomu parlamentu i drugim evropskim institucijama.

Hrvatski HDZ je, drugim riječima, i danas, baš kao i prije četvrt stoljeća, mozak operacije. A ovaj lokalni, Čovićev, i danas, baš kao i onda, produžena ruka. Sukladno tome, svaku priliku – i prigodu dakako – lider HDZ-a, i to još u ulozi prvog čovjeka države, koristi kako bi u svijet odašiljao poruke o ugroženosti Hrvata. I poruke kako je izvor ugroženosti u Izbornom zakonu – i kako je njegova izmjena pitanje svih pitanja, čak i opstanka BiH kao države. Mimo tih poruka, zanemarimo ostale međunarodne susrete, proći nije mogla ni predaja odgovora na Upitnik Evropske komisije, čak ni susret s Papom – ali ni obilježavanje datuma kakav je Dan nezavisnosti.

Kojom srećom da je Izborni zakon pitanje svih pitanja – i da je u vezi s njim lider HDZ-a odlučan kako bi zaštitio interese vlastita naroda. To mu, uostalom, ovih dana poruči i prvi čovjek Hrvatske stranke. Pitanje svih pitanja je, uzvrati Skopljaković, da svjedočimo masovni egzodus, ne zbog Izbornog zakona nego zbog nemogućnosti ljudi da u vlastitoj domovini žive od svoga rada. A za to nije kriv Izborni zakon nego kriminalno-koruptivna vlast koja im pravo na život dostojan čovjeka uskraćuje preko 20 godina.

No, i promjene Izbornog zakona, na kojima kao „pitanju svih pitanja“ istrajavaju HDZ i njegov lider, nisu zbog, kako oni vole reći, hrvatskog naroda nego zbog zaštite vlastite kože radi onog što su, posebice dio njih, činili prethodnih godina i desetljeća – zbog kriminala i korupcije za koje se, bude li pravne države, mora odgovarati. Jer, da je interes naroda u prvom planu, vodilo bi se računa o njegovim pripadnicima u svim dijelovima zemlje. To, nažalost, nije po srijedi. U toj funkciji nije ni tumačenje odluke Ustavnoga suda kako Dom naroda nije dom kantona – i kako stoga izdržati ne može ni ustavna odredba o načinu njegova formiranja.
Ali, kad smo već kod toga, priča o tome kako Dom naroda nije dom kantona je također isfabricirana. Nigdje, uostalom, u odluci Ustavnoga suda – iako su na tu floskulu nasjeli i neki ustavnopravni stručnjaci – ne piše kako Dom naroda nije dom kantona. On to, doduše, ni ne treba biti. No, ako bi Dom naroda bio dom kantona, delegacije u njemu bi bile kantonalne – i na federalnom parlamentu bi kao takve i nastupale. Prema Ustavu Federacije, pak, delegacije u Domu naroda su nacionalne – a taj im karakter u pitanje ne dovodi činjenica da su sastavljene iz različitih kantona ovog dijela BiH. Dapače, navedena ustavna odredba samo sprečava mogućnost zloupotreba, pa i one na kojoj – kako bi filozofiji HDZ nelojalnim Hrvatima onemogućio korištenje njihovih ljudskih prava – istrajavaju i HDZ i njezin lider.
Je li taj detalj, nakon pojašnjenja koja joj dade delegacija Hrvatske stranke, jasan i aktualnoj hrvatskoj vlasti – gospođi Grabar Kitarović posebice – i želi li ona ikakva pojašnjenja izvan onih iz HDZ čuti? Iskreno, sumnjam. No, i priča o Izbornom zakonu, ona od koje ne odustaje HDZ – baš kao planovi o odvajanju dijela BiH i njegovu pripajanju Srbiji, ili guslanje o BiH kao ekskluzivno bošnjačkoj, čak i turskoj – ne mogu biti kamenčić na putu evropskoga napredovanja. S njima se, naprotiv, može samo još dublje u ambis. Pa ti narode izvoli. Jer u konačnici, ne radi se o njihovoj nego o tvojoj vlastitoj pači.
























Komentari:

No comment.

"Herceg-Bosno u srcu te nosim"

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna