Politička kriza ili prostor za manipulaciju

Od Dejtonskog sporazuma do danas, malo tko je i pokušao da nam podari dozu optimizma. Od domaćih političara do predstavnika Međunarodne zajednice, bio to visoki predstavnik u BiH, veleposlanici SAD-a, Velike Britanije ili Njemačke ili predstavnici Europske unije, postojao je, i još je u opticaju i tko zna do kada će trajati, natjecateljski duh slanja poruke da je Bosna i Hercegovina u sve ozbiljnijoj političkoj krizi. Ta poruka je postala apsolutna konstanta, koja čak i u dalekoj budućnosti, sudeći prema njihovim riječima, neće imati nikakve šanse za promjenom.



Piše: Emil Karamatić/N1

Ako se vratimo na Dejtonski sporazum i ako analiziramo taj mirovni sporazum, s lakoćom ćemo vidjeti da je on u svim svojim točkama i zaključcima pogodovao upravo onima koji su bili uzrokom njegovog nastanka. Njegove ključne zadaće su bile da zaustavi rat na prostoru bivše Jugoslavije. No, oni koji su skloni dodatnim analizama s lakoćom će vidjeti da je njegova primarna zadaća da bude na usluzi onim strankama koje su ga i potpisale ili koje su nastavile politiku započetu početkom devedesetih godina.

Bez dvojbe se može reći kako je naprosto nemoguće graditi građansku budućnost s mirovnim sporazumom u čijim dokumentima se metodološki nudi samo nacionalistička mogućnost političkog djelovanja.

Uz veliki broj uzroka ili razloga, rat na prostorima bivše Jugoslavije nije bilo moguće početi bez agresivnog nacionalizma kao temelja destrukcije. Isti taj rat, razumljivo je, jedino se mogao zaustaviti nacionalističkim metodama. Potpisivanjem mirovnog sporazuma nikome nije pogodovalo kao onim politikama i političarima koji su zagovarali paljenje, rušenje, progone, politikama s kojima se Međunarodni sud u Hagu četvrt stoljeća nadmudruje u nastojanju da dokaže da su bili krivi.

S druge strane, danas sve, ama baš sve u BiH, podređeno je jednoj, drugoj ili trećoj naciji. Ostali postoje samo na dokumentima popisa stanovništva i u želji za građenjem građanskog društva. O čovjeku, pojedincu, nitko ne razmišlja osim predstavnika nacionalnih stranaka u trenutku kad ga vide u „ozbiljnoj“ ulozi glasača. Ako ga uopće vide.

Možda je paradoksalno, ali do građanskih rješenja u BiH se, nažalost, kako su stvari postavljene, može doći jedino preko nacionalističkih društvenih poremećaja. Dejtonski sporazum, uz iznimku njegove vrijednosti, nažalost, kao stvoren je za dugotrajna nacionalistička zaglupljivanja.

Nametanje građanskog, a bilo je pokušaja, te dolaskom na vlast socijaldemokratske partije u dva mandata, prvi put početkom milenija u obliku Alijanse, drugi put 2010. godine poznat kao Platforma, nacionalizmu je davalo snagu i bivao je, svjedoci smo, još jači.

Reklo bi se, u Bosni i Hercegovini predstavnici nacionalističkih stranaka nisu uspjeli otpjevati svoje koračnice, koje su njihovi prethodnici u liku i djelu Franje Tuđmana, Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića, započeli pjevati ranih devedesetih godina.

Danas, kada bi se i potrudili, nitko ozbiljan neće reći, čak ni pomisliti, da postoji bilo kakva politička kriza među narodima, Hrvatima, Srbima i Bošnjacima. No, kriza je svaki dan vidna među predstavnicima vodećih nacionalnih stranaka, odnosno, među etnonacionalističkim dijelovima bosanskohercegovačke političke klase. Istina, vidna je i medijska svakodnevna priča, pogotovo ona koja dolazi iz prvih susjednih država i njihovih nacionalnih dalekovidnica, da se ta vrsta krize, koja se želi prikazati kao kriza u odnosima među narodima, nerijetko i fingira. Pa počesto možemo čuti kako Srbi, Bošnjaci ili Hrvati žele, tobože, ispunjenje svojih političkih ciljeva. Nažalost, istina je da su želje u rukama i riječima predstavnika Srba, Hrvata i Bošnjaka. Trenutačno, Milorada Dodika, Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića.

Čak sa sigurnošću možemo reći da je to rezultat zajedničkog djelovanja etnonacionalista kako bi uz svoje koncepte držali biračko tijelo po principu jedan narod – jedna partija – jedan vođa.

Ponekad izgleda, pogotovo listajući društvene mreže i čitajući huškačke komentare najčešće plaćenika koji djeluju, neki svjedoče, za dnevnicu od trideset KM na stranačkim laptopovima, te slušajući izjave Dragana Čovića, Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića, da je intenzitet društvenih konflikata u ovom momentu prešao kritičnu granicu.

No, ne treba se puno udaljavati da bi se počesto vidio dogovor partijskih vođa, kojima je jedina želja prikazati se zaštitnicima jednoga od triju bosanskohercegovačkih etniciteta.

Prvi predizborni zimski kazališni čin je završen. Uskoro ulazimo u proljetni, drugi čin političke predstave. Prijateljstvo između Dragana Čovića i Milorada Didika i dalje će biti u usponu. Rezultirat će agresivnijim željama za ostvarenjem ili vraćanjem Hrvatske Republike Herceg Bosne, od koje bi se Dragan Čović prepao kad bi mu netko od predstavnika Međunarodne zajednice rekao da je realizira.

On je za sada zadovoljan postojanjem Hrvatskog narodnog sabora, koje ima ulogu kao i bilo koje kulturno-umjetničko društvo. No, kad mu je na čelu Dragan Čović, uloga mu je puno veća. Služi kao jezero u kojem će potopiti svaku oporbenu hrvatsku stranku u želji njihovih predsjednika za njihovo utapanje u neki od parlamenata. A barem njih ima. Primjeri su bivši predsjednici HDZ-a 1990 Božo Ljubić i Martin Raguž te predsjednik Hrvatske seljačke stranke Mario Karamatić. Sabor je satkan uglavnom od predstavnika uništenih malih hrvatskih oporbenih stranaka.

Uvjerenja sam da hrvatskim političarima, prije svega Draganu Čoviću, nije bitan ni kanal na hrvatskom jeziku ni vraćanje Hrvatske Republike Herceg Bosne, nego priča koja mora imati kontinuitet. Dragan Čović, kao i Milorad Dodik, znaju da sa realizacijom traženog gube sve. Smisao njihovog političkog rada ili postojanja je uvjeriti narodne mase da se srčano zalažete za ono što im, u konačnici, i ne treba.

Uostalom, imati entitet ili imati pet kantona koje kontrolirate te dijeliti državnu i entitetsku vlast sa predstavnicima druga dva naroda je puno veći prostor za raspodjelu radnih mjesta nego što bi ih ponudila Hrvatska Republika Herceg Bosna. A to Dragan Čović dobro zna. Matematika je jasna. Oko četrdeset tisuća Hrvata danas radi kod općinskih, kantonalnih, te entintetskih i državnih institucija. Ako taj broj pomnožimo sa još tri glasa, dobit ćemo točno onoliko glasova koliko ih dobiva Dragan Čović na državnim izborima. Ova kategorija je davno definirana kao lumpenproletarijat. Stranačka mašinerija s kojom može ostati na vlasti do kraja života.

U narednom periodu ili proljetnom predizbornom drugom činu gledat ćemo nacionalni trojac, Dragana Čovića, Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića, kako se požrtvovano bore za nešto što je u startu osuđeno na loš rezultat. Međutim, za njih nikad neće biti toliko važan prikaz te borbe koliko će do izražaja doći proces trajanja borbe. Jer cilj nije realizacija. Od realiziranosti više nitko nema emocionalnu snagu, a upravo ona i Čovića i Dodika i Izetbegovića čini moćnim u manipulativnom procesu.

Komentari:

No comment.

Pod Lupom

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna