Kako smo postali ljubitelji zlikovaca

Kada se nađem u elegantnom Mayfairu, dijelu Londona u kojem se Londončani sastaju na poslijepodnevnom čaju, a stranci s Istoka u kupnji nakita, Bentleyja i nekretnina rado navratim u Punch Bowl, pub koji me podsjeća na studentske dane. Odlazak u Punch Bowl zahtijevao je daleki put od devet stanica podzemne uz jedno presjedanje na putu s faksa, potom vožnju autobusom od barem 45 minuta za povratak kući.



Piše: Ana Muhar Blanquart/anamuhar.com



Nije da je pub bio znatno bolji od onoga u mojoj ulici, ali imao je jednu prednost: njegov vlasnik bio je Guy Ritchie. I tako sam se, sa svojim curama s faksa: Saudijkom Samar, Brazilkom Analisom, Kineskinjom Coco, Irankom Maral i Engleskinjom Josephine svakog četvrtka navečer nalazila na Gin Tonicu u Punch Bowlu. Josephine nas je uvjeravala da Guy Ritchie “stalno visi u svom pubu”, što se nije pokazalo točnim budući da ga niti jednom tamo nismo zatekle. U međuvremenu, pub je dobio novog vlasnika, neke cure su se vratile u svoje matične zemlje, a Josephine je pronašla ljubav u Los Angelesu. Ja i dalje navraćam u Punch Bowl kada mu se nađem u susjedstvu ili kada se dogovorim za piće s Nickom kojemu je ovo omiljeni pub.

Londonski umjetnik Nick Reynolds je sam po sebi zanimljiv lik, ali ono što ga čini jedinstvenim jest da je sin omiljenog britanskog kriminalca. Bruce Reynolds je mastermind Velike pljačke vlaka o kojoj su pisane knjige i snimani filmovi ne samo zbog senzacionalne svote koja je oteta već i zbog činjenice da su na svojoj strani imali čitavu britansku javnost. No, iako je legendarna pljačka dosegla gotovo mitska obilježja, za Nicka je ona bila dio života. Biti dijete najtraženijeg kriminalca u zemlji je osebujan način odrastanja.

Prije nego što je naučio pisati, Nick je usavršio s lakoćom mijenjati svoj identitet i mjesta stanovanja dok se s roditeljima skrivao u Latinskoj Americi. Kasnije je naučio lagati o svojoj obitelji i živjeti s činjenicom da će veći dio njegovog života njegov otac provesti u zatvoru. Dok je Velika pljačka vlaka za javnost postala mit, ostala je dijelom života za Nicka koji je činio sve kako bi se iskupio za očevu prošlost. Služio je državi, ratovao za nju u Falklandskom ratu i živio kao uzoran građanin.

Nickovo djetinstvo ima dodirnih točaka s djetinjstvom Sebastiana Marroquina, sina Pabla Escobara i autora sjajne knjige “Pablo Escobar – moj otac”. Pretplatnici Netflixa u seriji Narcos imali su prilike baciti pogled u Sebastianovo odrastanje kao Juan Pablo Escobar (nakon očeve smrti zbog sigurnosti bio je prisiljen promijeniti identitet). U obiteljskom imanju Hacienda Napoles imao je trideset motora i vlastiti zoološki vrt u kojem je njegov otac smjestio više od tisuću životinja, uključujući žirafe, slonove i zebre. Ono što je Bruce Reynolds s Velikom pljačkom vlaka predstavljao za Britaniju šezdesetih, Pablo Escobar predstavlja za gledatelje Netflixa danas – antiheroja koji je, uz dobar smisao za humor i ponešto seksipila, postao heroj.

Moja prijateljica Georgia putovala je u Kolumbiju tragovima Pabla Escobara i ljetovala u njegovoj vikendici u Tulumu, nedavno pretvorenoj u luksuzni butik hotel, samo kako bi bila bliže “najseksipilnijem kriminalcu u povijesti.” Vječito single Georgia nekoć je tražila frajere među bankarima iz Cityja, danas mašta o suvremenim inkarnacijama Pabla Escobara.

Činjenicu da je 25 godina nakon smrti njegov otac postao superstar, Sebastian Marroquin ne dočekuje s osobitim oduševljenjem. “Postao je svojevrsna pop zvijezda kao da nasilje, kidnapiranje i ubojstva nisu postojala, ne mogu vjerovati. Svaki dan ljudi na društvenim mrežama govore mi da žele biti dileri poput moga oca što je suprotna lekcija od one koju sam naučio živeći u neposrednoj blizini njegovog nasilja”, rekao je u jednom intervjuu. U svojoj knjizi otkriva da je Pablo Escobar iz Georgine mašte u stvarnosti bio “nasilnik koji je terorizirao čitavu državu”.

U vremenu lažnih vijesti, površnog tumačenja i internetske verzije povijesti glorifikacija kriminalaca nije bezazlena. Escobarovom sinu mnogi su se pohvalili da su postali dileri nakon što su gledali Narcos. Kako smo postali ljubitelji zlikovaca?

Nick Reynolds tvrdi da se ne radi o novom fenomenu. Nakon što je godinama skrivao identitet svoga oca, jednog je dana shvatio da će mu slavno prezime donijeti ono za čime je odrastajući bez obitelji žudio čitav život: prihvaćanje. Visoke klase Londona privukla je činjenica da prijateljstvom s Nickom koketiraju sa svijetom podzemlja. Dečki su ga pozivali na zabave, a djevojke iz finih obitelji davale mu pažnju.

Richard Branson posudio mu je svoj brod na Temzi na kojem je godinama živio sa svojom djevojkom, Bransonovom nećakinjom. Istovremeno, Nick je činio sve kako bi se iskupio za očeva nedjela, kako bi bio uzoran građanin. Između ostalog, služio je državi u mornarici i borio se u Falklandskom ratu. Niti sam Bruce Reynolds, čiji je stil temeljna ispiracija Michaelu Caneu, nije bio fasciniran Velikom pljačkom. Pri kraju njegova života nije mu odgovaralo da ga zaustavljaju na ulicu. Nije ga zanimala pljačka. Nije mu bilo jasno zašto su ljudi toliko fascinirani tom pričom, rekao mi je. Umro je nekoliko mjeseci prije pedesete obljetnice Velike pljačke vlaka.

Fascinacija zločestim dečkima je međunarodni trend. Jedini razlog zbog kojeg je Guy Ritchie kupio Punch Bowl je činjenica da je nekoć pripadao slavnom britanskom gangsteru Freddiju Foremanu. Nakon dugogodišnje vladavine Sopranosa, omiljena serija u Britaniji danas je McMafia, u Španjolskoj La Casa de Papel, a u Italiji Gomora. Svaka od njih gledatelje poziva da navijaju za zločeste dečke. Na obožavatelje kriminalaca Nick gleda s podsmjehom. U engleskom jeziku postoje dvije riječi za slavu, govori mi. Jedna je famous. Druga je infamous, koja označava ljude ili događaje koji se pamte po zlu. “Postoji velika razlika”, tvrdi Nick. “Velika, velika razlika.”

Komentari:

No comment.

"Borci" za zarod

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna