Što znači prijetnja novim mobilizacijama Hrvata?

Iza BiH je još jedan tjedan – koji dodatno zaoštrava neka, već odavna postavljena pitanja, ali i upozorava kako bi se, ne poduzme li se pod hitno nešto, situacija definitivno mogla oteti kontroli. U prilog tome iz prethodnoga tjedna možda najplastičnije svjedoče dva detalja – razgovori u Istanbulu te posjeta državnog trojca Bruxellesu.



Piše: Akademik, prod.dr. Slavo Kukić


Iz Istanbula se, poznato je, nakon razgovora s Erdoganom i Vučićem, pun optimizma kući vrati član Predsjedništva iz reda Bošnjaka. I istanbulsko sijelo označi historijskim. Jer, ako dobro razumjeh, tamo je išao kako bi, uz posredovanje turskog predsjednika, s Vučićem razriješio pitanje trase brze ceste Sarajevo-Beograd. A vratio se s viješću da se, i to turskim kapitalom i bez ikakvih obveza BiH – a kako bi se eliminirala unutarnja politička trvenja – prave čak dvije. I obje po principu, malo brze ceste, malo i autoputa.

Istanbulsko sijelo, istine radi, i nije dočekano s bogzna kakvim oduševljenjem – ni među političarima, ni među analitičarima. Ni ovdje, u BiH, ni kod istočnih nam susjeda. Jer, u pitanju je, slažem se s ocjenama i s jedne i sa druge strane granice, razgovor s tajanstvenim dnevnim redom – a takvi u normalnim diplomatskim okolnostima i nisu uobičajeni. Ako su, još konkretnije, predmet razgovora odnosi unutar BiH, ništa prirodnije do da se o njima razgovara u BiH – i da su akteri razgovora njezini politički prvaci. Ovako, ispada da se, odlaskom u Tursku, prvo za interese Hrvata pokušava izboriti hrvatska predsjednica, a potom za interese Srba prvi čovjek istočnih susjeda. I da za to kao posrednika, sam Bog zna po kojoj logici, i jedno i drugo koriste Erdogana – koji u svemu tome, dakako, vidi priliku, ne da iskreno pomogne nego da dodatno ojača vlastiti utjecaj. I u BiH i u čitavoj regiji dakako.

S negativnim je nabojem istanbulsko sijelo dočekano i kod bosanskohercegovačke etnopolitičke klase. Neprihvatljivo je, poruči prvi čovjek RS-a, da u trilaterarnim razgovorima u ime zemlje, i to bez zelenog svijetla druge dvojice, sudjeluje samo jedan član državnog trijumvirata – koji, uz sve to, nije čak ni predsjedavajući kolektivnog šefa. Jer, dodaje Dodik, time se samo dodatno urušava i BiH i njezine institucije.
Nešto slično, ako se dobro sjećam, u svome prvom očitovanju izjavi i prvi čovjek HDZ-a – da je u Tursku Izetbegović išao u svoje ili u ime stranke kojoj je na čelu, nikako i u ime Predsjedništva ili BiH kao države. I to je, što se mene tiče, točno – kao što je točno da je i on, Čović, nedugo prije toga u istom svojstvu završio na međudržavnom sijelu u Beogradu.

Pretpostavimo, međutim, da politička prepucavanja u vezi s posjetom i razgovorima u Istanbulu i nisu najvažnija stvar na svijetu. Pođimo, recimo, od toga da su ona dio svakodnevice nam – nešto na što smo odavna oguglali i čemu ni ne treba posvećivati osobitu pažnju. No, što je to u Turskoj dogovoreno – i može li se, zbog rezultata razgovora, o istanbulskom sastanku govoriti kao historijskom?

Sudi li se temeljem izjava resornog ministra u Vijeću ministara, može. Jer, ako mu je vjerovati, u vrijeme kada ova analiza bude dostupna javnosti, njegov turski kolega s cijelom ekipom suradnika će biti u glavnom gradu naše zemlje – i predočiti mu već urađene vlastite analize za prijedlog izgradnje kružne rute Sarajevo-Beograd. I da će, s turskim ambasadorom u BiH, samo dan kasnije sve to, s ciljem da čuju i njihova mišljenja i prijedloge, predočiti i entitetskim vlastima.

Nisu, međutim, svi ostali optimistični poput ministra Juska. Premijerka RS-a, recimo, vjeruje kako je čitava priča, barem što se načina na koji je javnosti predstavljena, poprilično nerealna – i što se predviđenih termina gradnje, i što se financijske konstrukcije čitavog projekta tiče. A i, doda uvažena gospođa, što se institucionalnih procedura tiče. Jer, veli, u vezi sa svim tim se ponešto mora pitati i entitetske vlade – koje su, ako ništa, odgovorne za gradnju prometnica na prostoru koji po ustavu nadziru.

Koliko najnovija istanbulska priča pije vode? Najiskrenije, ne znam. Ali, nisam daleko od suda, kojeg ovih dana negdje pročitah, kako bi i ona mogla imati pozadinu kao i mnoge ranije – da se, kako bi se dobila naklonost biračkoga tijela, uoči svakih parlamentarnih izbora najavljuju veliki infrastrukturni projekti, velike investicije i ulaganja. I da se, istog časa kad se birališta zatvore, sve to zaboravi a priča prebaci na sasvim druge kolosijeke – zbog kojih će se val demografskog pražnjenja nastaviti, možda i snažnijim intenzitetom od ovog kojeg proživljavamo.
Izetbegović se po povratku od „brata“ Erdogana nije pošteno ni raspakirao, a predsjednička karavana se već morala zaputiti u drugi dio svijeta – u Bruxelles.

I nemojte pomisliti kako tamo odoše da zemlju promoviraju, svijetu pošalju poruku kako ovdje vrijedi investirati, da ne nabrajam. Otišli su, naprotiv, kako bi im se u centru evropske političke moći pokazali mišići i time ih se pokušalo privoljeti na promjene koje bi, da je sreće, zbog budućnosti vlastitih građana sami morali napraviti. Ili još konkretnije, rečeno im je da trebaju reformirati izborno zakonodavstvo na način da ono slijedi evropske standarde – i da, pored već postojećih, ne uvodi nove forme diskriminacije – i time izvući zemlju iz kandži plemenske političke filozofije.

Nažalost, već u Bruxellesu su trojica predsjedničkih „trubadura“ dali do znanja da im nalozi Evrope ne znače ništa. Ivanić je, kao i prije odlaska iz Sarajeva, davao do znanja da ga se priča oko izmjene izbornog zakonodavstva baš i ne dotiče. K'o biva, RS u vezi s tim zakonom i nema problema. A što se federalaca tiče, eto im, tako ga razumjeh, pa neka se dogovore – jer sve to zbog čega se galama i digla tiče se njih. Uz dodatak dakako, dalje prste od njegove države – od Republike Srpske. Padne li, ne daj Bože, kome na pamet da u čitavu priču uključi i nju, mogao bi se na tvrdo nasloniti.

Uostalom, nije to samo Ivanićev stav. Jer, odlazak u središte evropske administracije prvi čovjek RS-a iskoristi da dodatno zaprijeti. RS se, što se izbora članova Predsjedništva tiče, poruči Dodik, vraća na startnu poziciju. Ne vrijedi više ono što je nekoć obećao – da se, kako bi se udovoljilo presudi Sejdić-Finci, iz RS-a bira jedan član državnoga predsjedništva bez nacionalne odrednice. Naprotiv, sve aktere u Banjoj Luci će, poruči, pozvati na politički konsenzus o obrani odredbe koja u zakonu stoji i sada – da se iz manjeg entiteta bira član predsjedništva Srbin. I točka. A Sejdić, a Finci? To, tako ispade, više nije njegov problem.

Ništa manju razinu ignoriranja evropskih pokušaja posredovanja od Ivanića nije pokazao ni član Predsjedništva iz reda Bošnjaka. U Bruxelles, veli Izetbegović nakon sastanka s prvim čovjekom evropskih pučana, nisu ni došli da bilo što riješe. Došli su, naprotiv, da gospodinu Daulu predstave kako stvari stoje. No, što se Izbornog zakona tiče, zbog nerazumnih zahtjeva lidera HDZ-a je prostor za rješenje vrlo sužen. Jer, tvrdi, Čović se ne zadovoljava samo usklađivanjem Izbornog zakona s odlukom Ustavnoga suda nego traži i ono što nije moguće bez prethodne temeljitije ustavne reforme.

Ali, ako ga dobro razumjeh, i ti zahtjevi su diskriminatorni i on ih nije spreman podržati.
Usprkos svemu, međutim, Izetbegović i iz Bruxellesa poručuje kako je dobro sve dok se razgovara – i kako razgovor nema alternative. Za razliku od njega, međutim, Čović je, kako stvari stoje, izgubio živce. I, jer mu postaje jasno kako su šanse da svoj cilj ostvari sve tanje, otvoreno prijeti. Ili će, poruči prije koji dan, reforma izbornog zakonodavstva ići u paketu, i to onom kojeg je sam izdiktirao, ili će on „dodatno mobilizirati hrvatski narod“.

Vjerovao sam da bi „prvi u Hrvata“ u scenarijima spašavanja vlastite kože mogao slijediti Dodika. Da bi, primjerice – o čemu sam i do sada zborio – mogao razmišljati čak i o formiranju paravojnih grupa poput „Srbske časti“. Ali, da bi mogao ići i dalje od toga – e, takva mogućnost mi, priznajem, nije bila ni na kraj pameti.

Što mu sad ovo znači? Dodatno će, ponovit ću još jednom, „mobilizirati hrvatski narod“. Jeli se to lideru HDZ-a slučajno „otelo“?  I treba li svatko od nas razmišljati i o onome što bi ga, ne usvoje li se njegove izmjene Izbornog zakona, moglo snaći? O tome da, recimo, ćefne li se Čoviću, ponovo, kao i u prvoj polovici devedesetih, završimo u rovu?

Ako je tako, doista je previše. I gospodinu Čoviću želim javno poručiti – ako je i na takvu avanturu spreman, neka na mene ne računa. Rovova mi je i preko glave. U nove, ne da ne želim – neću. Pomoći mu ne mogu ni gorile koje je na mene i do sada slao. I stoga, neka upamti – u nove rovove, ponavljam, neću. A on, ako mu je do rovova – u što, barem po porukama koje nedavno i iz Livna u svijet odasla, ne sumnjam – neka ih kopa s najbližima.

Ali, nisam mu u vezi s tim problem samo ja. Za rovove mu spremni nisu ni drugi. Prije dan-dva to mu, uostalom, zajednički poručiše HDZ 1990 i Hrvatska stranka. A što je drugo i mogao očekivati? Jer, nije ovo vrijeme devedesetih – i suludo je čak i pomišljati kako bi se moglo osigurati odrede dobrovoljaca koji su zbog suludih ideologija i u smrt spremni.

I ne samo to. Za rovove, vara se Čović misli li drugačije, spremni nisu ni oni koje je uhljebio – ili na državnim jaslama ili u javnim poduzećima – i koji su mu zbog toga prisiljeni javno aplaudirati. Dobiju li, hoću reći, poziv kojim ovih dana „veliki vođa“ prijeti, zbrisati će i oni – i to istom rutom kojom su, kako bi preživjeli, već izmigoljile stotine tisuća Hrvata. Jer, izvan pameti je da, ako je onima koji se istraživačkim novinarstvom bave vjerovati, k tome još s pozivom na spas nacije, vlastitim životima pretpostave obranu Čovićevih tahijevskih dvoraca, hotelskih kompleksa, osiguravajućih i inih društava, sajamskih i tvorničkih hala. Izvan pameti je – i tolikim se stupnjem kolektivnog pomračenja uma čak ni „veliki vođa“ ne treba zanositi.

Komentari:

No comment.

OVDJE JE

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna