Nekad broj, danas punim imenom i prezimenom

Moja domovina i njihove domovine su različiti termini. Moja domovina i domoljublje je tek pjesničke prirode u svrsi satiričnog prikaza prostora na kojem živim, dok je njihova domovina i domoljublje, baška rodoljublje, najdeblji prekrivač (jorgan) za desetogodišnju pljačku naroda u koji se kunu i kojem priređuje godišnjice.



Piše: Emil Karamatić/Neznase.ba



Broj Trideset devet?

Tu.

Broj Sedamdeset četiri?

Tu.

Broj Sedamnaest?

Tu.

Broj Dvadeset četiri: Gospodine natporučniče, kolike su šanse da nas ponovo zovu imenom i prezimenom?

Natporučnik: Velike, najveće, da ne kompliciram, jedino što ćete ponovo i biti, bit ćete ime i prezime.

Broj Trinaest: A gdje će to ime i prezime stati i tko će ga izgovoriti?

Jednominutna šutnja. Natporučnik pravi neke neobične grimase. Donju usnu jako pritiska zubima. Počinje ubrzano disati. Zatim korak napijed, korak nazad.

I onda.

Natporučnik: Na križu vojniče, jel’ ono Trinaest, na križu. Bit će ispisano lijepim zlatnim slovima i izgovorit će ga svećenik. Je li jasno?

Ostao je bez odgovora.

Tišina.

Pristizala su zaprežna kola. Sedam mrtvih vojnika. Niko ni riječi. Muk. Strah. Niz lica znoj. Iskolačene oči gledaju u nigdje.

Prozivka je nastavljena, naizmjenično su se redali glasovi vojnika i natporučnikov glas.

Ali ne zadugo.

Narednih dana svi su imali ime i prezime. Uplakane majke i očevi, desetogodišnja braća i vjerojatno istih godina sestre ne znaju što se zapravo dogodilo.

Plač ne prestaje. I danas odjekuje. Glasno, da ne može glasnije, izgovaraju im imena i prezimena.

Dvadeset šest godina poslije.

Dvojica preživjelih.

Jedan diktira, drugi piše.

Piši.

Pišem.

Stotine čestitki je proteklih dana upućeno vojnicima, ratnicima za kako kažu njihov dan. Ali izgleda kao uzalud upućena čestitka.

Vojnici ratnici, nemaju svoj dan, dan su smislili političari zbog svojih dupeta, domoljubni guzičari koji zajebaju tim danom nove mlađe generacije koje ne znaju što je rat. Ali barem po facebook komentarima da se zaključiti ili taj nesretni rat ludo žele ili tek virtualno pokušavaju dočarati sliku kao da su u njemu bili.

Na obilježavanje tog njihovog dana što ga zovu našim, jednom davno sam došao ispred spomen obilježja u Mostaru, razlog je bio čisto informativne prirode. Imao sam neopisivu želju da vidim ko bi mi sve od te silne političke bulumente polagao vijence i palilo svijeće da me neprijateljski vojnici pogodiše onog, travnja, svibnja , lipnja i ko zna kojeg još dana mjeseca i godine.

Zato se i ne čudim mom dragom prijatelju sa stažom od četiri godine prve crte koji reče: „Jebem taj dan koji oni obilježavaju između ostalog i u moje ime“.

Moja domovina i njihove domovine su različiti termini. Moja domovina i domoljublje je tek pjesničke prirode u svrsi satiričnog prikaza prostora na kojem živim, dok je njihova domovina i domoljublje, baška rodoljublje, najdeblji prekrivač (jorgan) za desetogodišnju pljačku naroda u koji se kunu i kojem priređuje godišnjice.

Kad ti podvale da ti je sin, otac, brat, prijatelj…. poginuo herojskom smrću za domovinu, nesretan siromah lakše podnese bol koju su mu nanijeli. A tada se i lakše prihvati nekakva obljetnica koja podsjeća na rat koju sa osmjehom na licu može obilježavati samo onaj ko nije bio u njemu. Onaj ko ne zna kako izgledaju ofanziva i kontraofenziva. Onaj ko ne zna kako izgleda kad ti poslije granatiranja tuđa noga padne u krilo. Kad zapamtiš zadnji osmjeh najboljeg druga do sebe samo sekundu prije nego što mu je zrno rasturilo glavu. I oni koji su rat naplatili do te mjere da ih je danas više strah Boga nego što su se ikada u ratu bojali neprijateljskih ofanziva i kontraofanziva. Boga me strah koliko nam je dobro, svaki dan se žale jedni drugima.

E sad ne znam u koju kategoriju postaviti sve one koji te silne ratne godišnjice obilježavaju preko društvenih mreža?

Neka polako sjetit ću se.

Svi vi koji to činite podsjećate me na agilne Titove omladince i omladinke, izvođače sletske vježbe i nositelje štafete koji se toliko trudite da svoju vježbu izvedete najbolje i da štafetu najčvršće obgrlite sa uvjerenjem da upravo baš vas gleda sam Josip Broz Tito.

Pa zašto i kome dodvoravanje?

Kad je ono što je danas Sirija, jučer bila Bosna i Hercegovina i Hrvatska. Zar mislite da trebate biti u nekim kolonama obilježavanja ratnih obljetnica i diviti se potocima krvi. Zar mislite da trebate biti na istom mjestu sa … ajde recite imena, ili želite da vam ih napišem kao sve ove godine ili će te ih pridodati sami po svojim uvjerenjima. Ili trebate biti na strani razuma iako ga je ostalo tek toliko da mu treba, kako i dolikuje gorštačkom mozgu, jebati mater i razbiti glavu domoljubnim čekićima.

Je l stvarno mislite da će ikada itko u Siriji obilježavati nekakvu godišnjicu formiranja neke luđačke vojne postrojbe. I je l stvarno mislite da je ikad itko u povijesti obilježavao prolivenu tuđu krv a da za uzvrat nisu očekivali političke pojene koji su skupo plaćeni ali s lakoćom uzeti.

Strah me velikog broja zastava na jednom mjestu, strah me vojnog orkestra koji svira falširanu koračnicu, strah me promatrača koji se više raduju godišnjici krvi nego stotinama otvorenih radnih mjesta. Strah me stuha i protuha koji od obljetnica žive godinama. Kojima su godišnjice smrti važnije od svih prodati i propali proizvodnih pogona socijalističkog radničkog samoupravljanja. I samo me nije strah kad se sjetim ali i radujem se da će i ove godišnjice trajati taman onoliko koliko su trajale i one čije su spomenike srušili da bi uvjerljiviji bili u obilježavanju svojih.

Kad neko, a najčešće propuhani političari europejci, uvježbani administrativni radnici, obilježavaju moj i poraz gomile mojih suboraca kao pobjedu i još je prikažu kao svetinju naroda onda je to već poziv zdravog razuma da se razračuna s političkim razbojnicima, najobičnijim panfletistima koji u tuđoj krvi vide vlastiti prosperitet.

I tako trideset godina.

Svakom slijedećom godinom obilježavanje godišnjica splašnjava.

Dođe dan kad se izruguju s njima.

Razumiješ li ti to broju tridest i devet s punim imenom i prezimenom?

Možda, ili ipak ne, ne, ne razumijem.

Svaka sličnost sa stvarnim likovima je sasvim slučajna.




             






HRVATSKI DEMOGRAF STJEPAN ŠTERC ZA SB: „Na pomolu je egzodus, problem raseljavanja iz BiH postaje pitanje državne sigurnosti, problem opstanka“!

Jedan od najboljih poznavatelja demografskih prilika u regiji, dr.sc. Stjepan Šterc, profesor na Geografskom odsjeku PMF-a Sveučilišta u Zagrebu u ekskluzivnom razgovoru za 'Slobodnu Bosnu' govorio je o alarmantnom stanju i pogubnim podacima o iseljavanju stanovništva iz naših krajeva.


Svakodnevno putujete regijom, a u našem nedavnom razgovoru spomenuli ste alarmantno stanje kada su u pitanju demografski podaci vezani za Bosnu i Hercegovinu. Koliko je loša situacija?

- Demografska problematika u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj postaje po svemu ključno pitanje razvojne budućnosti, a obzirom na pražnjenje prostora iseljavanjem i nacionalne, odnosno državne sigurnosti. Prošla su vremena kad je ljudski potencijal bio postojan i kad niti ekonimiste niti političare nije bilo briga za radnu snagu i kako će ona utjecati na gospodarski i ukupni razvoj zemlje. Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 2013. godine tek je usklađivanjem prihvaćen, iako se kroz nejasnu definiciju stalnog stanovništva (prema mjestu uobičajnog prebivanja, s namjerom prebivanja i slično) popisalo poprilično fiktivnog stanovništva.

Zato što je taj popis primarno shvaćen kao izborno izjašnjavanje po etničkoj osnovi. Događalo se to u sve tri prevladavajuće populacije, a prema konačnim rezultatima popisa jasno je vidljiva velika depopulacija u odnosu na posljednji popisu stanovništva 1991. godine. Posebno Hrvata i Srba.

Vjerojatno bi bila i veća uz striktnu primjenu Eurostatove definicije stalnog stanovništva. Podaci su i u ovom prostoru potvrdili kako je rat najveća demografska destrukcija koja ne ostavlja samo traga na ukupnom stanovništvu, nego i na demografskim strukturama, čija pak destrukcija u kasnijoj fazi ubrzava negativne trendove, smanjuje rodnost i povećava smrtnost, uvjetuje prirodni pad stanovništva i bitno utječe na ukupni demografski potencijal, gospodarski i svaki drugi razvoj. Sve se ovo događalo u uvjetima još uvijek apsolutno male recentne emigracije, koja sve više nakon spomenutog popisa stanovništva prerasta u egzodus. Situacija je stvarno loša, a to ćemo potvrditi u tablici kod trećeg pitanja.

Koliko vlast i političari uopće, mogu utjecati na sve veći odlazak mladih ljudi iz regije?

- Rekao bih kako je upravo način upravljanja u ovim prostorima i državama i najveći krivac pojave suvremenog egzodusa, potpuno zanemarujući u provođenju izvršne vlasti funkcionalnost demografskog i gospodarskog razvitka. Mogli bi takav način upravljanja nazvati političkom okupacijom u kojoj nema praktički ničeg ozbiljnijeg vezanog za struku, logiku, znanost te projiciranje i modeliranje budućnosti.

Ničeg osim političkog selektiranja i odlučivanja, u pravilu na osnovu osobnih ad hoc stavova i interesa ili pak podaničkog i lobističkog okruženja vođenog primarno interesima. Takvom pristupu ukupna je populacija nebitna, kao i njezina struktura, njezini trendovi, posljedice, utjecaji i slično. Vlast i političari svojim bi strateškim odlukama mogli utjecati na odlazak mladosti, međutim najjednostavnije je demografski nestanak objasniti modernim vremenima, otvorenim granicam, slobodom kretanja i sličnim političkim abolirajućim frazama. Demografska je problematika toliko složena i bitna za budućnost da politička osrednjost sve to ne može niti razumjeti, a još manje donositi i provoditi u interesu zemlje. Da, političari izravno svojim odlukama i postupcima utječu na odlazak.

Bili ste jedan od glavnih ljudi u izbornoj kampanji aktualne predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović. Hrvatska predsjednica je na kraju mandata, je li vaš plan za izlazak iz demografske krize usvojen i što je sve u njemu bilo zacrtano?

- Predsjednica ulazi u drugu polovinu  mandata, a svi planovi koje sam pisao su bez zadrške usvojeni. Nije problem u predizbornim i izbornim vremenima govoriti o demografskoj problematici niti ju je problem prihvatiti i postaviti na ključno mjesto u programu. Problem nastaje kad program na kojem ste uostalom dijelom i dobili izbore nitko ne želi provoditi, iako se iz aviona vide veliki demografski poremećaji i nazire neizvjesna budućnost. Uloga je Predsjednice obzirom na njezinu operativnu ustavnu moć (nemoć) upravo javno djelovanje kako bi se pokrenula izvršna vlast.

Operativni plan izvršne vlasti nije postavljen sukladno programskim načelima i koncepcijama, demografska problematika nije shvaćena kao strateško razvojno pitanje i naravno posljedice su nastavak svih negativnih trendova i pokazatelja do razine na kojoj se već ugrožavaju osnovni sustavi u zemlji. Razlog? Politička sebičnost, interesna povezivanja, financijsko-gospodarski pristup bez vrednovanja ljudskog potencijala i još puno toga. Moj je prijedlog bio vladin ured na čijem bi čelu bio podpredsjednik vlade kako bi izravno mogao politički usmjeravati stratešku revitalizacijsku politiku, jasna procjena što je u proračunu manje bitno od demografskog opstanka, apsolutna zaštita žena u trudnoći i na porodiljskom (radno pravo, ekonomska i financijska sigurnost i slično), povezivanje s iseljeništvom itd. Sadašnji su postupci samo dio socijalne politike i ništa više.

Istraživali ste nestanak stanovništva i u Bosni i Hercegovini, koliko su podaci alarmantni?

- Moram priznati kako su me podaci malo i iznenadili jer nisam očekivao tako brzu pojavu prirodnog pada na razini cijele države niti u tom apsolutnom broju. Posredni je to pokazatelj na početku spomenutog većeg broja fiktivnog stanovništva, ali i potvrda recentnog egzodusa.

Priloženi pokazatelji o prirodnom kretanju za BiH u cjelini i hrvatsku populaciju u njoj zaista su alarmantni, a posebno su alarmantni mogući trendovi i njihovo negativno ubrzavanje. Najgore je od svega što ozbiljnije političke reakcije gotovo i nema, a još nismo niti spomenuli recentnu emigraciju.

Gotovo svakoga dana možemo pročitati nove podatke o iseljavanju s naših prostora, koje su to hitne mjere kojima bi se moglo zaustaviti odumiranje naroda?

- Spomenut ću samo kako je iseljavanje npr. iz Rumunjske samo u jednoj godini i to samo u Njemačku 2016. bilo oko 200.000 osoba, iz Poljske oko 190 000 itd. Njemačku koja bi mogla godišnje dohvatiti iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine više od 200 000 osoba također, a u nizu od nekoliko godina ozbiljnije i isprazniti radnu snagu s ovih prostora. Kome to nije strateško pitanje? Kako stvari stoje s hrvatskom populacijom u BiH u dogledno vrijeme potvrđuju priloženi podaci. 

Najvažnija mjera koja se mora povući je postavljanje ove problematike na najvišu moguću razinu djelovanja s razradom koncepcije regionalnog razvoja, samozapošljavanja mladih, razvojem OPG-ova i naravno napuštanje modela političke okupacije prostora. Velika složenost i međuuvjetovanost demografskog razvoja i svih ostalih sustava razvoja i odlučivanja traži rezolutne odluke.

Neki optimisti ne vide ništa čudno u aktualnim trendovima iseljavanja, napominjući kako je i u vrijeme bivše Jugoslavije planski raseljeno 300.000 ljudi u Saveznu Republiku Njemačku. Mogu li se uopće usporediti tadašnje i sadašnje okolnosti?

- Apsolutno ne mogu. Tada nije bilo prirodnog pada, vremena su bila prijeratna, a velike migracije nisu bile niti na vidiku. Raseljavanje prostora danas imat će u budućnosti velike geopolitičke posljedice i naravno nije svejedno od kuda stanovništvo iseljava; iz populacija koje broje na desetke milijuna stanovnika ili iz 10 puta malobrojnijh populacija. Problem zaista postaje pitanje nacionalne ili državne sigurnosti, odnosno jednostavnije rečeno opstanka. Tko to na vrijeme shvati sva će svoja politička djelovanja usmjeriti nacionalnim interesima i očuvanju najvećeg potencijala u svim društvima i prostorima. Ljudskog.


(Izvor: http://www.slobodna-bosna.ba//M.I.)

Komentari:

No comment.

Superhik je ovdje

Top teme

Trach

Promo

Kolumna