Pledoaje za re-reading Karla Marxa

U SR Njemačkoj, i  zapadnom svijetu uopće, se ne samo ovih dana učestalije govori i o potrebi povratka Marxovim spisima, posebice analizama u Kapitalu. Svemu tomu su, dakako, direktno doprinijeli svjetska financijska kriza (iz 2008.) i strahovanja od reprize tzv. velike depresije iz tridesetih godina prošlog stoljeća.



Piše: prof. dr. sc. Mile Lasić/Herzegovina.in

Prvi tom Marxova „Kapitala“ se pojavio 1867. godine, pa mu je ovih dana 150. rođendan, što je i povod za skraćenu reaktualizaciju mojeg osvrta od prije 10 godina, u međuvremenu objavljenog i u knjizi „Mukotrpno do političke moderne“ (Udruga građana Dijalog, Status, Mostar, 2010.). Uostalom, u rubrici „Knjige“ na mojoj web stranici www.milelasic.com može se i ovaj osvrt i cijela knjiga otvoriti i čitati u cijelosti!

U SR Njemačkoj, i  zapadnom svijetu uopće, se ne samo ovih dana učestalije govori i o potrebi povratka Marxovim spisima, posebice analizama u Kapitalu. Svemu tomu su, dakako, direktno doprinijeli svjetska financijska kriza (iz 2008.) i strahovanja od reprize tzv. velike depresije iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Ova se kriza u međuvremenu izrodila i u krizu vrijednosti i u „novi Hladni rat“ i u surove geopolitičke igre ne samo na „velikoj šahovskoj ploči“, na prostorima Bliskog istoka i Euroazije, nego u cijelom svijetu, ali to je tema za sebe.

Stilizirani portret Karla Marxa osvanuo je nedavno, čak, i na naslovnici američkog tjednika «TIME», a takva čast se ne ukazuje bez velikog razloga bilo komu i bilo kada. Time je bio najavljen i specijalni «TIME-special report: the world economy», u kojem se zapitalo – što bi Marx danas mislio? (What would Marx think?). Radi se o svojevrsnoj reaktualizaciji i reanimaciji Marxovih i marksističkih misli u zapadnom svijetu.

Prošle su se godine po prvi put u  Japanu, primjerice, pojavile Marxove misli i u formi stripa, Shangai priprema izvedbu «Kapitala» u formi operete, dok su u Njemačkoj i u zapadnoj Europi brojne knjižare prijavile pojačan interes i prodaju Marxovih, marksističkih i neomarksističkih spisa. Za divno čudo, uključivo i najkompliciranijih Marxovih ekonomskih analiza izloženih u višetomnom «Kapitalu», s tim što treba znati da je Marx za života dovršio samo prvi tom. Postoji mlađa generacija visokoobrazovanih ljudi koji razmatraju teška pitanja i okreću se Marxu u potrazi za odgovorima, objasnio je ovaj fenomen Marxov njemački izdavač Jörn Schütrumpf.

I u Njemačkoj, i uopće na Zapadu, Marx i marksizam su, dakle, predmet radoznalosti, ali i itekakvog ozbiljnog akademskog izučavanja, u svakom slučaju ne tretiraju se ideologom i ideologijom, niti su bezrazložno prezreni kao kod nas. Što se zbilo s Marxom i marksizmom na Fakultetu političkih nauka, upitao se, ilustracije radi, svojevremeno i akademik, prof. dr. sc. Ivan Cvitković, da bi javnosti ponudio skoro nevjerojatne podatke. «Uvidom u postojeće stanje došao sam do sljedećih podataka: ukupno imamo 113 predmeta (na pet odsjeka), a sve skupa, broj nastavnih jedinica u njima, koje se odnose na marksizam, je – 14», precizirao je dr. Cvitković.

Po njegovim riječima,  «od 490 bibliografskih jedinica obvezujuće literature za 113 predmeta, nije naveden ni jedan Marxov rad», a  među 1034 bibliografske jedinice tzv. šire literature «nalaze se i tri Marxova rada». On pretpostavlja da je daleko bolja situacija na barem nekim teološkim fakultetima glede Marxa i vjerojatno ne griješi. (Vidjeti, Cvitković, I., Sociološki pogled na naciju i religiju, s. .28.) Pri tomu je posebno tugaljivo pogledati tko i kako na Balkanu govori o Marxu kao «bolesnom umu» i o marksizmu «kao zloj ideologiji». Ovdje samo u najkraćem: u pravilu se radi o pripadnicima religijskog i političkog fundamentalizma, dakle vjersko-političkoj desnici, koja se u zapadnom svijetu zove i «trećim totalitarizmom», ili nijansiranije „četvrtim totalitarizmom“.


Zašto je Karl Marx ponovno aktualan?


Još sam živio u SR Njemačkoj kad je radi prijema „Bochumske historijske nagrade“ za 2008. godinu, u međuvremenu umrli britanski deklarirani marksista Eric Hobsbawm u tzv. mail-interview za britanski magazin MSN Money ustvrdio da je globalna financijska kriza označila «kraj jedne ere» i povratak «government intervention».

I, odista, treba samo pogledati oko sebe i uvidjeti da je riječ barem o privremenom kraju neo-liberalističkih iluzija u svjetskoj ekonomiji, nažalost tek poslije pustoši koja je ostala iza njih, te, posljedično, neočekivanom i iznuđenom povratku intervencionističke uloge države, kapitalističke, dakako. Uostalom Eric Hobsbawm je i u vezi s tim  za MSN Money online kazao: «Mi smo sada u situaciji u kojoj tako kao do sad više ne može ići. Povratak ka svjetskoj privredi je isključen. Radi se o ponovnom otkriću države… Slobodno i nekontrolirano tržište bila je neka vrsta laboratorijskog eksperimenta, koji je i vodio u apsurd…, a to vodi prisilno sada i do ponovnog otkrića države.

Samo države mogu sada prigušiti krizu».     Po njegovom mišljenju, «sadašnja kriza je izvjesno kraj ere u razvoju globalne kapitalističke ekonomije koja je započela oko 1973. godine…», a uzroci  tomu se moraju tražiti u «teologiji slobodnog tržišta» (engl. free market theology) i slijepoj vjeri u kapitalizam. (Vidjeti, MSN Money online, 07.11.2008.)

Pola godine kasnije, u interview njemačkom magazinu „Der Stern“, Hobsbawm je ustvrdio da je onaj dan u  jesen 2008. godine kada se obznanio krah američke investicijske banke  Lehman Brothers Inc.  značajniji za noviju svjetsku povijest od  terorističkog napada na WTC i Pentagon od 11. rujna 2001. „Radi se o preživljavanju čovječanstva“, ocijenio je Hobsbawm, a dok se dođe do nekog rješenja „poteće krv, mnogo krvi“. Po Hobsbawmu, nitko ne zna, zapravo, kako će svijet izgledati  u budućnosti, moguća je i njegova  eksplozija i njegova implozija. Hobsbawm ne isključuje više niti mogućnost Trećeg svjetskog rata ukoliko ne bude razuma.

Po njemu, bilo bi neophodno što prije prestati s prakticiranjem filozofije „neograničenog rasta“, inače će se završiti u užasnoj katastrofi. Jedno je posve sigurno, radi  se o totalnom slomu postojećeg kapitalističkog sustava i o definitivnom  kraju ‘laissez-faire’ kapitalizma. A ono što nastaje i još nema ime bit će nekakva kombinacija tržišnih i državnih mehanizama. (Vidjeti, Es wird Blut fließen, viel Blut, E. Hobsbawm, Der Stern, 07.05.2009.)

U liberalnom listu Süddeutsche Zeitung je ovdašnja ugledna publicistkinja Franziska Augstein, kćerka pokojnog osnivača magazina «Der Spiegel» Rudolfa Augsteina, ovim povodom već u naslovu ustvrdila: «Karl Marx je aktualan: on opisuje društvo u kojem mi danas živimo – uključujući i sadašnju financijsku krizu». U Njemačkoj se sada, čak, i savezni ministar financija Peer Steinbrück znade povremeno pozvati na Marxa odnosno ustvrditi da njegove teorije krize i nisu posve pogrešne.

Tako sada i dolaze svi oni na svoje koji su uvijek govorili da Marx ne pripada smetlištu povijesti. Ali, šta je točno, što bi od Marxovih analiza moglo biti još i danas važeće? Augsteinovoj kćerki dugujemo i podsjećanje kako je historičar Eric Hobsbawm već 1998. godine u predgovoru novog izdanja «Komunističkog manifesta» obrazložio zašto je Marx tek na kraju 20. stoljeća stvarno aktualan.

U 19. stoljeću nije bilo svjetsko gospodarstvo još naročito razvijeno, pa su nacionalna gospodarstva mogle svoju računicu praviti i bez obaziranja na inozemstvo. Tek je revolucioniranje transporta i prometa poslije Drugog svjetskog rata učinilo mogućim tzv. kozmopolitsko oblikovanje privrede. Odlučujuće je, dakle, što putem kapitalizma promijenjeni svijet, koji Marx 1848. godine «opisuje s mračnom, lakonskom elokvencijom, postaje 150 godina kasnije nepredvidljivo svijet u kojem živimo», riječi su, pak, Franziske Augstein.

No, proteklih godina ovako što nije htio nitko slušati, jer su u glavama ljudi vladale neoliberalne teorije. Samo rijetki i upućeni ljudi na sveučilištima, kao što je i Oskar Negt, sociolog iz Hannovera, bili su potpuno svjesni važnosti Hobsbawmovih reaktualizacija Marxa, pa su i sami tvrdili da «kapital po prvi put funkcionira točno onako kako ga jeMarx nekoć u njegovom Kapitalu i opisao».

Tako doslovno piše Oskar Negt u Oproštajnom pismu (Abschiedsbrief) iz 2003. godine. Toga su, dakako, bili svjesni i neki drugi znanstvenici-usamljenici poput politologa Elmar Altvatera, dugogodišnjeg «ordinariusa» na Otto-Suhr-Institutu Slobodnog sveučilišta u Berlinu (Freie Universität Berlin), koji je godinama ukazivao da Marx nije ostavio iza sebe samo analitičku metodu, nego da je čitateljima dao u ruke i teoretsku alatku kojom se može promijeniti svijet.

Već početkom 2008. godine je Altvater u klasičnoj marksističkoj maniri progovorio, primjerice, i o svjetskoj financijskoj krizi. «Značenje globalnih financijskih tržišta u usporedbi s vremenima Karla Marxa je poraslo, tako da je danas riječ o financijski pokretanom kapitalizmu (njem. finanzgetriebenen Kapitalismus)», ustanovio je Altvater, naslutivši i skorašnji krah na svjetskim burzama.

Vrijednost novca počiva, doduše, na proizvodnji robe i trgovini, ali se akteri na svjetskim financijskim tržištima ponašaju kao da je novac vrijednost po sebi. Prividno odvajanje financijskih tržišta od proizvodnje je, pak, navelo već Marxa da novac označi «fetišom», dok je za aktivnosti financijskih žonglera (njem. Finanzjoungler) ustvrdio da neizbježno moraju odvesti u krizu.

I prije izbijanja svjetske financijske krize bili su, dakle,  ne samo «Kapital», nego i drugi spisi Karla Marxa u Njemačkoj vrlo traženi, jer Fukuyamina teorija o definitivnoj pobjedi svijeta kapitalizma i parlamentarne demokracije, i njeni derivati, ne ostavljaju (više) ljudima bilo kakve iluzije, a pogotovu ne daju dostatne odgovore za strahove koje imaju.

Zato se, kao i u ranijim godinama, ponovno u malim čitateljskim krugovima pokušavaju prodiskutirati i razumjeti Marxove društvene analize. U ranijim stoljećima su se ljudi u sličnim kriznim vremenima okretali religiji, a danas čitaju «Kapital», ustvrdila je Franziska Augstein. (Vidjeti, Karl Marx ist aktuell: Er beschrieb die Gesellschaft, in der wir heute leben-die jetzige Finanzkrise eingeschlossen, SZ, 26.11.2008.) Ovdje se nije nužno bezuvjetno složiti s Augsteinovom, pogotovu ako izokrenuti i iracionalni svijet promatrate iz zapadno-balkanske perspektive.

Nažalost, Marx analitičar je bio i ostao neusporedivo bolji od Marxa (političkog) savjetodavca. Marx nije, uostalom, razrješio pitanje kako bi komunizam trebao funkcionirati. A historičar Gareth Stedman Jones  je ustvrdio kako prvi dio «Kapitala», jedini dio koji je Marx i dovršio, upućuje na to da će kapitalizam biti zamijenjen nekim pred-tržišno-privrednim formama.

Bornirana praksa «realnog socijalizma» u bivšoj zoni sovjetskih utjecaja je, međutim, pokazala o kakvoj se formi nepravednih društvenih poredaka radilo u takvom slučaju. Zato se i ne bi smjelo zaboraviti na nekadašnju duhovitost poljskog ekonomiste po imenu Michael Kalecki, koji je u odgovoru na pitanje o poljskom prelazu od kapitalizma ka socijalizmu kazao: «Da, kapitalizam smo ukinuli, još samo da ukinemo i feudalizam»! Ovdje ću dopisati, „ukidanje feudalizma“ je najpreča zadaća u zemljama sljednicama bivše SFRJ.


Razumijevanje „Kapitala“ i kapitalizma teologa Reinhard Marxa


Nisu svi Nijemci, pa niti svi Marxovi prezimenjaci, naravno,  oduševljeni suvremenom popularnošću Karla Marxa. O tomu i svjedoči i «Marxovo pismo Marxu», kako se popularno zove uvodnik u knjigu nadbiskupa Reinharda Marxa «Das Kapital», izrazito intrigantnog i naslova i sadržaja. «Fiktivno pismo» je nadbiskup Reinhard Marx, «Erzbischof von München und Freising», kako mu zvanično glasi titula, uputio slavnom prezimenjaku u uvodu svojeg „Kapitala“ i ono je na momente bravurozno uspjelo.

«Vi ste tijekom Vašeg životnog vijeka bili odlučan ateist i borbeni protivnik crkve», započinje nadbiskup Marx vrlo duhovito, «i zbog toga će poneki marksisti, oni koji se poimlju Vašim legitimnim naslijednicima, osjetiti uvredljivim za njihovo kraljevsko veličanstvo što Vam pišem ja, katolički biskup». (Vidjeti, Marx, R., Das Kapital. Ein Plädoyer für den Menschen, Pattloch Sachbuch, 2008., s. 320.)  Usput kazano, ja sam ovo “Fiktivno pismo“ preveo temeljem objave u magazina za političku kulturu „Cicero“. (Vidjeti, «Marx schreibt an Marx», von Reinhard Marx, www.cicero.de.)

«Ja činim to, unatoč tomu», nastavlja nadbiskup Marx, «prvo, jer ste i Vi poslije smrti morali uvidjeti da ste griješili u Vašim tvrdnjama o nepostojanju Boga, te ćete zbog toga biti blagi prema jednom crkvenom čovjeku. Drugo, kako je ostalo u predanjima i Vi treba da ste pred smrt jednom kazali: «Jedino znam to da nisam marksist» Pri tomu se ovovremeni Marx pozvao na Marx-Engelsova djela („Ich weiß nur dies: dass ich kein ›Marxist‹ bin“, MEW 22, 69). Potom se Rheinhard Marx pozvao i na činjenicu da je osobno bio «biskup od Triera» (Bischof von Trier) u kojem se Karl Marx rodio 1818. godine i u kojem je proveo djetinjstvo i prvu mladost.

Duhovitost na stranu,  u eseju ovovremenog Marxa   “Ein Kapitalismus ohne Menschlichkeit, Solidarität und Gerechtigkeit hat keine Moral und auch keine Zukunft“, Reinharda Marxa, nadbiskupa od Münchena i Freisinga radi se o iznimno važnom skretanju pažnje da kapitalizam bez ljudskosti, solidarnosti i pravičnosti, bez morala i nema budućnost.

U Mostaru (i u BiH) je „fiktivno pismo“ javno komentirao – osim mene – samo biskup Ratko Perić jedne prigode u „Kosači“, bio sam nazočan.  Ovo je vrijedno uočiti, jer se u vjerskim redovima kod nas skoro u pravilu radi o ostrašćenim Marxovim kritičarima, koji jednog od najumnijih i najznamenitijih  filozofa i znanstvenika u  povijesti svijeta proglašavaju «umobolnim». A riječ je o osobi koja je – uz Darwina – obilježila epohu, kazat će upućeni i na Harvardu i Cambridgeu, i na Sorboni i u Heidelbergu, i drugdje…

Samo kada se pogleda pobliža atribucija njegova «Kapitala», koji glasi «pledoaje za čovjeka», postaje jasno o kakvim se krupnim stvarima radi u ovom simpatičnom poigravanju Reinharda Marxa i prezimenima i simbolima. Najkasnije, pak, kada se pročita i promisli glavna poruka ovog djela, otisnutu za svaki slučaj i na naslovnici  – „Kapitalizam bez ljudskosti, solidarnosti i pravičnosti nema morala, niti, pak, budućnosti“ – vidi  se da  je vrag je i definitivno odnio šalu, pa se više ne zna, maltene, tko je revolucionarni marksista, a tko konzervativni teolog u ovoj priči.

Dakako, Reinhard Marx ne dijeli «pogled na svijet» sa svojim slavnim prezimenjakom, ali se približava vrlo blizu marksizmu i Karlu Marxu kada smisleno govori o ljudskoj neodgovornosti i potrebi kršćanske odgovornosti, ili, pak, o pravednosti, slobodi i solidarnosti u svijetu u kojem, kako sada izgleda, još je jedino bezgranična moć novca. Gospodarsku globalizaciju je mnogo ljudi iskusilo kao egzistencijalnu prijetnju, piše Reinhard Marx, a internacionalna financijska kriza pokazuje koliko jako anonimni kapital određuje našu sudbinu. Banke i fondovi se poigravaju milijardama, a ceh plaćaju svi, otuda i apeli za više pravičnosti.

Služi li kapital uopće još čovjeku ili on služi samo još kapitalu? Ne potrebuju samo ljudi kapital, zaključuje Reinhard Marx, nego i kapital i tržište trebaju ljude.

Potom, ipak, dolazi do izražaja svjetonazorska razlika s primjesama isključivih shema i neadekvatnih ideologema u vokabularu Reinharda Marxa. Razumjeti je, dakako, makar dijelom naglašeni odium jednog teologa prema agnostiku i ateisti Karlu Marxu i marksizmu, kada izražava nadu da mu se rodijak na drugom svijetu preispitao glede vjere i vjerovanja, kao i privatnog vlasništva. Pri tomu Reinhard podsjeća i na onu u vjerskim miljeima omrznutu Marxovu formulaciju  o religiji kao «opijumu za narod» (njem. das Opium des Volks).

Ona je, svakako, iz perspektive religijski pluralne današnje SR Njemačke svojevrsno pretjerivanje, ali, je  li tako i drugdje, vrijedi se zapitati,  koliko je upravo kod nas aktualna upravo ova  Marxova ocjena nakon svih mogućih zlouporaba vjere  tijekom rata i poraća, čemu  se ne vidi kraja, nažalost.

U vezi vlasništva (svojine) nadbiskup Reinhard Marx uvodi u igru i vrlo jaki, etičko-gospodarstveni, političko-socijalni argument, kako privatno vlasništvo samo po sebi nije problem, ali  jeste problem u  tomu što bi trebalo  da «vlasništvo obvezuje» i da bude od koristi svima, kako i stoji i u njemačkom ustavu («Eigentum verpflichtet. Sein Gebrauch soll zugleich dem Wohle der Allgemeinheit dienen.”), a što niti ovdje nije pravilo, blago rečeno. Da nije tako nigdje bilo u Karlovo vrijeme, pa otuda i zahtjevi za podržavljenjem ili podruštvljenjem privatne svojine, ne treba ni podsjećati. Problem je što i danas vlasništvo ne obvezuje baš svakoga, a to je jasno i našem dobrom nadbiskupu.


Što bi trebao biti «prosvijećeni marksizam»?


Reinhard Marx, naravno, kao i svatko drugi, ima pravo da iznosi svoja politička i stručna uvjerenja. S njim se nije uopće teško složiti da je sustav socijalno-tržišne privrede u velikoj prednosti i u odnosu na «primitivni kapitalizam». Problemi nastaju, pak, kada Reinhard Marx spominje prednosti sustava socijalno-tržišne privrede i u odnosu na «prosvijećeni marksizam». Prvo, svake pohvale je vrijedno da jedan katolički nadbiskup uopće koristi sintagmu «prosvijećeni marksizam».

Ali, postavlja se pitanje što je to? Ako je, pak, ono što bi se smjelo pretpostaviti, a to je treći put, socijaldemokratski evolutivni prilaz društvenim problemima, tada dobri nadbiskup pravi veliku grešku i prema istini i svomu dalekom rođaku. On bi, naime, morao znati i respektirati da se njemačka socijaldemokracija odrekla nasilja i revolucije prije 60 godina u svojem znamenitom partijskom programu iz Bad Godesberga (1959.), varošice u Bonnu.

A u tom njemačkom s razlogom hvaljenom poslijeratnom sustavu, odnosno modelu socijalno-tržišne privrede koji je  i omogućio tzv. gospodarsko čudo itekako je, uostalom, utkana i borba i čežnja njemačkog radničkog i socijalističkog pokreta za životom dostojnog čovjeka. Ma koliko se spomenuti model vezivao za imena Ludwiga Erharda ili Konrada Adenauera, ova je već pola stoljeća općeprihvaćena vrijednost u zapadnonjemačkom društvu zasluga svih demokrata, uključivo i  socijaldemokrata. Model je, nažalost, upravo pod naletima neoliberalnih globalizacijskih silnica dijelom napušten, srećom ne i u potpunosti…

Ja sam s iznenađenjem ustanovio da ste Vi, Herr Marx, već prije 150 godina prorokovali kako nam predstoji guranje svih naroda u mrežu svjetskog tržišta, odnosno međunarodni karakter kapitalističkog režima, piše Reinhard Marx, pa Vi ste već u Manifestu komunističke partije pisali: „Buržoazija je putem eksploatacije svjetskog tržišta i oblikovala proizvodnju i potrošnju svih zemalja…» Pri tom se nadbiskup Marx ponovno pozvao korektno na Marx-Engelsova djela odnosno Werke, (MEW 23, 790).

A izgleda da ste imali pravo i u prognozama da od ovog i ovakvog razvitka u prvom redu profitiraju kapitalisti, oni koji gomilaju u svojim rukama sve više i više kapitala, s čuđenjem piše Reinhard Marx. Diljem svijeta živi cijela milijarda ljudi u ekstremnoj bijedi, ti ljudi moraju preživjeti s manje nego jednim dolarom na dan, pa, čak, ako se apsolutna granica bijede povisi na dva dolara po glavi i danu u svijetu, ipak i dalje živi 2,5 milijarde ljudi u apsolutnoj bijedi.

S druge strane, više od polovice svjetskog bogatstva je koncentrirano u rukama samo dva postotka svjetskog stanovništva. I, uistinu, tako se odvija istinska centralizacija kapitala u ruke najbogatijih. Kako je izvjestio i američki gospodarski magazin Forbes, u 2008. godini je bilo u svijetu 1.125 milijardera, koji posjeduju oko 4.400 milijardi dolara (2.760 milijardi eura). Za usporedbu, bruto-društveni proizvod jedne Njemačke iznosi tek 2.400 milijardi eura.

Nadbiskup se u ovu diskusiju umiješao ne samo iz razloga morala, nego i iz jasnih ekonomskih spoznaja, iskustveno propitanih, tako i izrijekom Reinhard Marx. On je, naime, uvjeren da mi danas trebamo nešto poput nacionalno-državnih pravnih okvira za internacionalne financijske tokove, prava radnika i gospodarska ponašanja. Raditi za pravednost i solidarnost u svjetskim okvirima je, dakle, imperativ ne samo za politiku, nego za svakoga tko sudjeluje u gospodarskim dešavanjima, a to su de facto svi ljudi, na ovaj ili onaj način.

Je li san o blagostanju za sve u tržišno-gospodarskom poretku odsanjan, pita se Reinhard Marx. Je li kapitalizam samo jedna povijesna epizoda, koja je, doduše, duže trajala nego što ste Vi u 19. stoljeću predvidjeli, pa, ipak, bilo kada mora ići svojem kraju, jer kapitalistički sustav mora propasti na svojim proturječnostima?


Hoće li Vam na kraju povijest dati za pravo, Herr Dr. Marx?


Hoće li Vam na kraju povijest dati za pravo, Herr Dr. Marx? Hoće li kapitalizam propasti sam od sebe? Kazat ću Vam otvoreno, veli nadbiskup Marx, nadam se da neće. Iz više razloga. S jedne strane, ne vidim da se izvan tržišno-gospodarskog sustava veliki broj danas živućih ljudi može opskrbiti neophodnim dobrima i uslugama. Alternativni model centralno-planske privrede u sovjetskom komunizmu je u svakom slučaju potpuno propao, kako je papa Leo XIII. i prorokovao skoro 30 godina prije „Oktobarske revolucije“. (Vidjeti Rerum novarum 3).

Meni je jasno da niste Vi, nego su Vaši boljševički «sljedbenici» izmislili ovaj sustav i otjelovili ovo djelo, veli potom nadbiskup Reinhard Marx, da bi, ipak, u maniri nekih naših antimarksista, privrženika tzv. četvrtog totalitarizma, optužio Karla Marxa djelomično i za sve potonje izvitoperene izvedbe socijalističkih revolucija koje su se i desile u  izrazito zaostalim zemljama, počev od carske Rusije pa do bivše Jugoslavije.

Ovim je pristupom,vjerojatno, nadbiskup Marx samo odradio tzv. domaću zadaću u ophođenju s kvazi-glavnim protivnikom crkve i vjere, što marksizam nije, ili nije  nikada trebao biti. Bilo kako da je, i šta je tomu bio motiv, optuživati Karla Marxa za sav onaj užas koji se podrazumijeva pod pojmovima politička diktatura ili totalitarna diktatura, i ne priliči jednom prosvijećenom tekstu kakvi su u najvećim dijelovima i uvodnik i knjiga „Kapital“ sa smislenim pledoajem za čovjeka. Doduše, i sam nadbiskup Marx za olakotnu okolnost Karlu Marxu uzima malčice što baš i nije mogao znati što će se u Staljinovom SSSR-u raditi u njegovo ime.

Vi niste htjeli to da se u Vaše ime ostvari sovjetski komunizam, ali on je ostvaren u Vaše ime, pri čemu već u Vašim spisima niste ni u kojem slučaju posve nevini. Elementi neskrivenog antimarksizma i antikomunizma, pa i anti-sovjetizma, deplasiranog kao i prva dva -izma, postaju još vidljiviji kada se nadbiskup Marx pri kraju svojeg «fiktivnog pisma» pozvao i na kardinala Josepha Ratzingera, dakle tadašnjeg papu Benedikta XVI., koji je još 2000. godine govorio o ostatku sovjetskog komunizma kao o «žalosnom naslijeđu razrušene zemlje i razrušenih duša».

«Ja sam, uz sav respekt za Vaša oštroumna uočavanja, odlučan protivnik Vaših teorija», i izrijekom je potom zaključio nadbiskup Reinhard Marx, kako ne bi bilo nikakve zabune. Radi se, ipak, o čudnovatoj ironiji povijesti, dragi prezimenjače, priznat će nadbiskup Marx, da nisu samo marksisti oni koji još uvijek Vašu teoriju tretiraju istinitom, nego su to i kapitalisti, koji kao da su zaboravili da politika funkcionira drugačije nego gospodarstvo, a da se građani i birači ne mogu otpustiti kao radnici.

Svim dotaknutim pitanjima, u prvom redu pristupom, se Reinhard Marx i definitivno pridružio plejadi uglednih antiglobalista, pogotovu što i dotiče izravno anti-globalizacijski pokret, odajući mu priznanje da je postao velikim u cijelom svijetu, te izražavajući mu respekt što okuplja ljude različitog podrijetla, ujedinjene u otporu protiv ovakvog kapitalizma. Sindikalci i intelektualci, socijalisti i kršćani, mladi i umirovljenici, studenti i zemljoradnici protestiraju ruku pod ruku, veli Reinhard Marx.

Svoje «fiktivno pismo» Karlu Marxu je nadbiskup Reinhard Marx i doslovno završio citiranjem «najznačajnijeg predstavnika njemačke katoličke socijalne znanosti 20. stoljeća», kako ovdje bije glas kršćanskog socijalnog teoretičara po imenu Oswald von Nell-Breuning, koji je – kao i Karl Marx – rodom iz Triera: «Katoličko socijalno učenje vidi u Marxu svojeg velikog protivnika, ali mu izražava svoj respekt». (Vidjeti, „Die katholische Soziallehre sieht in Marx ihren großen Gegner; sie bezeugt ihm ihren Respekt“, Nell-Breuning, 1967.)

Nadbiskup Reinhard Marx je – privedimo kraju ovaj prigodničarski osvrt povodom 150. obljetnice prve objave prvog toma „Kapitala“ Karla Marxa -s dosta uspjeha demonstrirao vješto suprotstavljanje crkvenog, katoličkog nauka danas u svijetu ponovno oživjelom, a kod nas tako naprasno zaboravljenom i bezrazložno omraženom učenju Karla Marxa o socijalnoj pravdi i pravičnosti, moralu i ljudskosti.

I ne hoteći, implicite, je nadbiskup Marx ukazivao  i na dodirne točke marksizma s ponajboljim crkvenim socijalnim naukom, kao i na bliskost oba suprotstavljena pristupa s ranokršćanskim i potonjim socijalističkim utopijama…

Komentari:

No comment.

Narod je izabrao

Top teme

Trach

Promo

Kolumna