Što je to bh. ustavni patriotizam?

„To je taj koji diže prašinu i uznemirava palanku“ - Oskar Davičo o Mirku Kovaču, “Vrijeme koje se udaljava”.



Piše: Prof.dr.sc. Mile Lasić/Herzegovina.IN



„Knjiga ti je odlična i srpska javnost će u subotu biti upoznata s njom preko jednog reprezentativnog odlomka“, javio mi je unaprijed moj beogradski prijatelj Zdravko Huber, zamjenik glavnog urednika „Danas“. I bi tako: izabrani ulomak iz knjige „Avanti diletanti. Prilozi razumijevanju postmodernih politološko-kulturoloških fenomena“ (Synopsis, Sarajevo-Zagreb, listopad 2016., str. 554) pojavio se u dvobroju „Danas“ (29. i 30. srpnja), u prilogu „Nedjelja“ pod naslovom „Ustavni bh. patriotizam“. Apsurd je savršen i u tomu, naravno, što se bez napora prepoznala moja interkulturološka pozicija u „Danas“, toj „najliberalnijoj novini između Beča i Stambola“, kako ju je vidio Miljenko Jergović, dok je u BiH „ustavni patriotizam“ bio i ostao nepoznata i nemoguća kategorija. Kad sam već spomenuo Jergovića, navest ću i njegovu sjajnu misao: „Život je sakupljanje identiteta. Tko ih više sakupi, taj je više i živio.“ Ona itekako ima veze i s „ustavnim patriotizmom“ i kozmopolitizmom, o čemu se i radi u ovoj pričici…
„Đe smo mi, đe je grad“!

„Uzoholio se nisam“, znao bi u sličnoj situaciji kazati pokojni Mirko Kovač, posljednji veliki pisac velike, potonule, nestale Jugoslavije, kako je napisao u pogovoru knjizi „Vrijeme koje se udaljava“ (Fraktura, Zaprešić, 2013.), pod naslovom „Kovačeva testamentarna knjiga“,  Mirkov prijatelj Filip David.


U ovom sam obzorju obvezan zamoliti čitatelje da mi oproste pozivanja na vlastite knjige, jer nije posrijedi oholost, častohleplje ili „gordoumlje“ nego pripovjedačka nužnost. U Mirkovoj se „testamentarnoj knjizi“, inače, na bezbroj mjesta dodiruje Hercegovina, posebice izravno u opisu putovanja od Dubrovnika rubom Hutova blata, kroz zemlju pjesnika i prijekih ljudi, uz zadržavanje u Ljubuškom, do Imotskog i Prološca, rodnog mjesta Bobine mudre majke Ljube, u društvu supruge mu Bobe, rođenjem Slobodana Matić, Danila Kiša i supruge mu Mire.

U poglavlju knjige s naslovom „Kiš u Imotskom“ je dragocjen i prozni zapis o posjetu Crvenom i Modrom jezeru i Vinariji Imotski u kojoj se nalazi Bobin mural ogromnih dimenzija, kao i posjet franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu, kojeg je Mirko posjećivao i ranije, pa znade brojne detalje o fra Didakovoj crkvi, uključivo da se misa za Gospojinu držala pod Starim hrastom, baš kako i ja to držim u vlastitim sjećanjima iz djetinjstva.

Tijekom obilaska velebnog širokobriješkog samostana, jedan stari fratar uspio je, nažalost, netaktično povrijediti Kiša, spominjući židovsku vjeru, ali je umio i mudro zboriti, primjerice „đe smo mi, đe je grad“, što se čini važnim i danas istaći kad je Široki Brijeg zvanično nazvan Gradom, a grada, izuzev po dva ljetna ugledna festivala, nigdje.
Čitatelji znaju kako zastupam ideju da se ne smije dovoditi u pitanje nijedan od vlastitih identiteta u širokoj i šarenoj lepezi identiteta te da treba živjeti alteritet. Otuda bih mirne duše mogao iz ove Mirkove rekapitulacije i njegovog i naših života izdvojiti kako su i on i njegova Boba itekako dobro znali njihovo srpsko i hrvatsko porijeklo, ali nisu pristajali biti robovima nacije, pa čak i preuzeti ovu poruku kao geslo časnog življenja alteriteta i u vlastite obitelji.


Ustavni bh. patriotizam


U dogovoru s autorom, „Danas“ donosi odlomak iz ove knjige, obrazložilo je Uredništvo, uz napomenu  „izbor i oprema teksta redakcijski“, te par riječi o autoru i knjizi: „Mostarski profesor političkih nauka, ex-yu diplomata i dugogodišnji dopisnik više balkanskih medija iz Nemačke uključujući i ‘Danas’, dr. Mile Lasić objavio je knjigu eseja provokativnog naslova „Avanti, diletanti“ (izdavač Synopsis, Sarajevo-Zagreb 2016): „Preispitujući teška iskušenja i izgradnji bh. državnosti, prof. dr. Mile Lasić nudi jedan drugačiji pristup baziran na iskustvu Evropske unije. Reč je o konsocijativnoj demokratiji kojom se koriguju princip jedan čovek jedan glas i preko osiguranih zasebnih identiteta teži stvaranju zajedničkog bosanskohercegovačkoj državno građanskog identiteta.“

U „Danasovu“ izboru, ovdje mjestimice kraćenom i redigiranom, potom slijedi: „U BiH se još uvijek izbjegava javni diskurs o kompromisu ili konsocijativnoj političkoj kulturi, ma koliko elementi te kulture bili ugrađeni i u postojeća ustavna rješenja, ili bili sofisticirani zahtjevi iz procesa prilagodbe EU.  Njeguje se, zapravo, posve tvrdoglavo, iluzija kako je moguće upravljati BiH na tradicionalan način i uz pravila koja važe za manje složene zemlje.

Do rješenja za hrvatsko pitanje u BiH kao i rješenja za sva bosanskohercegovačka nacionalna pitanja, može se doći samo temeljem transnacionalnih i transentitetskih suradnji, temeljem pravnog iskustva višenacionalnih zemalja i višenacionalnih politekonomskih integracija, kakva je Europska unija, te uz primjenu metoda upravljanja razlikama. Ovim se pristupom ne dovode apsolutno u pitanje vrijednosti tzv. većinske demokracije, ali se želi izrijekom upozoriti da se jednakost građana manjinskih nacionalnih i etničkih skupina dovodi u pitanje ukoliko se u društvima formiranih skupnih razlika ne poštuju skupni identiteti i skupne razlike i ne omogućuje balans između metoda većinske i zastupničke demokracije…

Društva svjesna svoje podijeljenosti morala bi primjenjivati već postojeće instrumente zaštite identiteta i istovremeno tragati za sofisticiranijim zaštitama unutar koncepta institucionalne jednakopravnosti (takvima su i paritet i veto radi zaštite vitalnih interesa), ukoliko misle nadići podjele, odnosno izaći iz konsocijacijske situacije u neku od formi političkih zajednica (takvih primjera je već bilo u povijesti). U protivnom, ukoliko se u tzv. konsocijacijskim situacijama ne osigurava zaštita i temeljnih osobnih i skupnih prava, ne može se izbjeći nametanje vrijednosti većinske etničke/nacionalne zajednice manjinskoj zajednici.

U tom slučaju su na djelu mehanizmi i metode prisilne asimilacije ili nasilne integracije, koje su najkasnije s prijelazom u novi milenij prezrene, ako ne posvuda i odbačene kao nadvladane metode stare paradigme ili paradigme nasilja.

U (post)modernističkoj dekonstrukciji je inače neupitno da se i nacionalizam i patriotizam kao pojmovi mogu koristiti u sinonimnom značenju, ma koliko među njima može biti i suptilnih razlika. Patriotizam je, naime, uvijek povezan s interesima političke zajednice, čak i u višenacionalnim zajednicama (otuda i njegova dominantnija manifestacija kod većinskih nacija), dok nacionalizam može, ali ne mora, biti povezan s političkom zajednicom i/ili etničkom grupom. Patriotizmu je, u pravilu, inzistiranje na povezanosti s etničkom grupom strano, a nacionalizmu nije. Patriotizam postoji samo kao težnja za obranom već postojeće političke zajednice, a nacionalizam može postojati i bez političke zajednice i može biti okrenut protiv neke političke zajednice, jer priželjkivana nacija-država može se zastupati i postići isključivo nacionalizmom.

Zbog toga ne bismo smjeli previđati koncepciju ustavnog patriotizma koji su u SR Njemačkoj razvili Dolf Sternberger i Jürgen Habermas, ma koliko u BiH bili udaljeni od toga koncepta u ovom trenutku. Mi, naime, prvo moramo započeti s elementarnim pretpostavkama kulture konsenzusa: međusobnog priznanja oformljenih identiteta te neupitnog prihvaćanja državnog okvira BiH kao optimalnog okvira za sve bh. identitete, uključivo i onaj koji dolazi kao zajednički nazivnik svih bosanskohercegovačkih identiteta – državno-građanski. No, do njega se ne dolazi dokidanjem ili zanemarivanjem postojećih, nego uvažavanjem svih identiteta i orijentacija, pa nas do tako nečega ne mogu dovesti ‘daltonisti’ i ‘jeftini prijatelji Bosne’.

Ovim se, na kraju svih poduzetih dekonstrukcija, želi poručiti kako je nužno već danas misliti na tzv. ustavni patriotizam kao orijentaciju i metodu. Uostalom, kada se i Habermas zalagao poslije Drugog svjetskog rata za ustavni patriotizam kao poželjni oblik njemačkog nacionalizma, kojim bi se nadilazilo etničko kao isključujuće za sve drugo, ili kao koncept koji ne bi smio biti zainteresiran za širenje SR Njemačke kao političke zajednice na ostale etničke njemačke prostore, nije pledirao za drugo do za unutarnju kvalitetu zajednice, za doslovno poštovanje Ustava SR Njemačke kao osiguravatelja ljudskih i građanskih prava svih njemačkih građana bez obzira na njihovo etničko podrijetlo. Utoliko bi razumijevanje i ovoga koncepta moglo pomoći u osmišljavanju modela reintegracije, kako bi se u BiH znalo otkuda početi, što je sve nužno respektirati i što nam je činiti.

O svemu ovomu na njegov način govori i Ulrich Beck, kada u predgovoru važne studije ‘Moć protiv moći u doba globalizacije’ govori o mogućnostima kozmopolitskog gledanja ili razvoju politike u kozmopolitsku državu. Ne radi se, piše Beck o clash of civilizations, već o borbi za kulturu čovječanstva u kojoj je moguć suživot veoma različitih tradicija. Pod kozmopolitskim se, tvrdi Beck, ne misli na ‘idealističko-elitistički pojam kojim se nadnacionalna elita i organizacija služe kao ideološkim otvaračem u svojim imperijalističkim ambicijama’, nego mu se kao poželjan cilj čine ‘vrijednosti priznate, životne šarolikosti koja prožima sve društvene slojeve i povijesne kontekste u smislu kozmopolitskog common-sense, što zahvaća znatan dio čovječanstva i navodi ga na možda nezaustavljive promjene.’

Pri samom kraju kažimo, u (post)modernom svijetu nove paradigme (kojega nema ni u formama projekta izvan EU) se i ne radi o drugom do o pokušaju življenja alteriteta ili mnoštva identiteta, do čega je stiglo, ili stiže putem političke kulture priznavanja kulturoloških pluralnosti, odnosno upravljanjem etničkom/nacionalnom pluralnošću. Otuda je naložen veliki oprez pri opravdanim dekonstrukcijama neoliberalnih pojava unutar EU-pozajedničenih politika, ili propitivanju i samih temelja i temeljnih pojmova unutar EU, uključivo i propitivanja svakojakih negativnih popratnih pojava tijekom procesa približavanja EU.

Ni u kojem slučaju, naime, ne bi se smjelo dovoditi u pitanje EU kao projekt mira, niti njezin ustroj temeljem načela supsidijarnosti, hromonizacije ili solidarnosti. Jednostavno iz razloga što takvih mehanizama nije nikada bilo u povijesti ni jedne druge imperije, ili saveza država, to jest što je EU sa svim njezinim manama sui generis tvorevina, u kojoj se odvijaju i procesi tzv. transnacionalnih pulsacija, interakcija i socijalizacija, to jest nove paradigme nenasilja i međusobnog uvažavanja. Uz ovu vrstu uočavanja, posve je potom opravdano, pa čak i nužno, razlikovati procese europeizacije, sustavne dubinske prilagodbe potencijalnih članica EU putem preuzimanja pravne stečevine ili pravnog nasljeđa EU, od nevoljnog i samo formalnog povezivanja s EU ili ‘EU-izacije’.

Stoga se i izrijekom mora reći da su bh. elite nesposobne razumjeti i prihvatiti novu, uvjetno kazano EU-paradigmu, jer ona podrazumijeva i novi mentalitet i europeizirane politike u najvažnijim oblastima života, u njihovim kompleksnim značenjima i nerijetko proturječnim izvedbama.

Umjesto ove vrste izazova, političke elite u BiH su se odlučile zadržati zemlju zamrznuta konflikta u njihovom zarobljeništvu, u involutivnom sunovratu u vlastitu lošu prošlost. Onemogućujući joj postati dijelom modernoga svijeta, onomu u kojemu je moguće živjeti susrete kultura i kulturu alteriteta, te tim putom postati punopravnom članicom EU, u BiH će se nastaviti umiranje na rate po nekom sličnom scenariju kao pri kraju postojanja bivše SFRJ.

Otuda bi bilo iznimno važno spoznati već danas potrebu za vrijednostima paradigme nenasilja i posve drugačijom političkom kulturom, u čijem su temelju spremnost na dijalog i kompromis, a upravljanje nacionalnim razlikama vrhunski princip. Jedino ovim putem bi se, u konačnici, mogle u BiH nadvladati autoritarne kulture, te se ujedno rastati i od separatističkih i unitarističkih koncepcija, kako bi se svi u BiH počeli vraćati održivoj zajedničkoj i jednakopravnoj zajednici. U europskoj zemlji BiH – temeljem uvažavanja ovih načela, uz funkcioniranje pravne države i garanciju zaštite ljudskih prava, uključivo i individualnih i prava naroda i narodnosnih manjina – mogli bi se nadići zamrznuti konflikti i razriješiti i sva nacionalna pitanja i bosanskohercegovačko državno-političko pitanje.“


„Naš pisac“!


Hvala listu „Danas“, no ni ova plemenita urednička gesta nije mogla proći bez ružnih stigmatizacija moje osobnosti iz prounitarističkih krugova, minornih znanja o alteritetu i o kozmopolitizmu i o EU i o „ustavnom patriotizmu“! U „Danasu“ se ostrvio, primjerice, i na knjigu „Avanti diletanti…“ i na mene netko tko se potpisao kao Hamo, posluživši se u objedama tipičnim vokabularom na tzv. lijevoj i tobožnjoj građanskoj sceni: „I još tzv. Hrvati kukaju i smatraju da su ugroženi. Interesantno je da je gosp. Lazić radio u Marksističkom centru u Sarajevu i obrazovao se kao nacionalista. Kao intelektualac nije se izjasnio o ‘dvije škole pod jednim krovom’, ustaškim nazivima u Mostaru, što je preneseno iz Hrvatske. Svoje znanje stavio je funkciju zagovaranja trećeg entiteta u BiH.“

Zapravo netko tko izgovara toliku količinu laži i govori „tzv. Hrvati“ i ne zaslužuje odgovor, nego prijezir, ali htio sam izbjeći dijagnozu književnika Oskara Daviča „proganjani su uvijek ozbiljni i nadrkani“ i „neduhoviti“, kako ju je zabilježio Mirko Kovač na 233. stranici u njegovom nedovršenom romanu-memoarima „Vrijeme koje se udaljava“. Ovih ekskurzivnih redova ovdje i ne bi bilo da se ovih dana ne navršava četvrta godišnjica od Mirkove smrti (rođen je 26. prosinca 1938., Petrovići, u blizini Bileće, koji katastarski pripadaju Crnoj Gori, a umro je 19. kolovoza 2013. u „zavičaju po izboru“, u Rovinju u Hrvatskoj).

Otuda je i na online stranama Herzegovina.IN red da se o Mirku Kovaču progovori kao o „našem piscu“, pripovjedaču kojemu je uspjelo ispripovijedati „povijest svih ljudi s ovih prostora“, kako u uredničkoj bilješci uz knjigu „Vrijeme koj se udaljava“ veli Seid Serdarević, poručivši da je ovo djelo blisko svakom čitatelju zahvaljujući upravo Kovačevoj „imaginaciji, stvaralačkoj snazi i uvidu u stvarnost kakvu imaju samo najveći umjetnici“.

I u mojoj obitelji se Mirkova literatura smatra relikvijom i iz razloga što je Mirkov krasni jezik ujedno i jezik rodnog zavičaja moje supruge. U svakom slučaju od nekog prijeratnog sajma knjiga u Beogradu nosamo sa sobom u svim našim selidbama i Mirkova sabrana djela u šest knjiga, u nakladi sarajevske „Svjetlosti“, s umjetničkim naslovnicama njegove Bobe, Slobodane Matić (makar na dvije se vidi Danilo Kiš), kompletirana novim Mirkovim knjigama.

Uostalom, Fraktura je objavila također Mirkova sabrana djela u osam knjiga. U ovoljetnom ponovnom čitanju ove Mirkove testamentarne knjige divnog jezika i sadržaja, kao i s njezinim sadržajima posebice povezanih knjiga „Gubilište“, „Rane Luke Meštrevića“ i „Grad u zrcalu“ (Mešina nagrada) otkrili su nam se i jezik i sve njezine mudrosti još jasnije nego pri prvom čitanju. A postalo nam je i kristalno jasno zašto se Kovačevo sveukupno djelo osjeća dragocjenom sastavnicom života mnogih ljudi s prostora bivše SFRJ, posebice onih izmještenih. Otuda je Mirko Kovač, uistinu, i srpski i crnogorski i hrvatski i bosansko-hercegovački, jednostavno “naš pisac”!



 

Komentari:

No comment.

Superhik je ovdje

Top teme

Trach

Promo

Kolumna