Živi li se od rada, ili od zarade

"Ne živi se od rada, nego od zarade", reče mi nedavno jedan prijatelj komentirajući opće stanje našeg društva, u kojem ponajviše zarađuju oni koji najmanje i rade. Oni koji pak rade, pa i fizički, zaraditi nikada neće za normalan život.

 

 

Piše: Kristina S. Perić/Republikainfo.com

 

 

Ovih dana smiljari se nalaze upravo u ovoj izreci, a bok uz bok svima onima koji već godinama na teritoriju Bosne i Hercegovine pokušavaju živjeti od poljoprivrede. Smiljari trenutačno imaju tri opcije. Pretvoriti smilje u ulje, pa se sa njim možda masirati dok ne naiđe kupac. Ne znam što bi mogli drugo. Da se radi o maslinovom ulju možda bi ova opcija i imala smisla, jer bi ga mogli u susjedstvu prodati. Ovako trebaju imati barem tvrtku da bi pronašli kupca u Americi. Onima koji su uložili tisuće maraka u neobradive površine par litara ulja u boci slaba je utjeha. Krediti, rate, dnevnice, obaveze nastale pokretanja proizvodnje smilja nemaju prostora čekati godinu ili pet da bi se prodalo ulje. Druga opcija je prodati smilje po primjerice minimalnih 1.5 maraka, što nude neke destilerije.

To bi pak značilo za 500 kilograma smilja zaraditi 750 maraka, što bi pak značilo samo povrat uloženog u uzgoj, odnosno kako bi naši stari rekli "vodu vari, vodu hladi". Treća opcija je zakačiti plugove, pa smilje zaorati, premda ima i onih koji su ga spremni prvo ubrati, pa zapaliti, što iziskuje dodatne dnevnice, ali šalje i snažniju poruku. I onda se sjetimo Alije Sirotanovića, heroja rada koji je ušao u povijest iskopavši 152 tone mrkog ulja u Brezi za samo jedan radni dan - sa svojih 8 komorata za vrijeme bivše države, u kojoj je bilo mnogo lošega, ali se poštivao rad, u toj mjeri da se i nadmetalo tko će više raditi, tko će ranije ustati.

Da je Aliju Sirotanovića probuditi u vremenima kada se najbolje živi od zarade, a najlošije od rada, kada su najsposobniji na birou, a najpodobniji na najboljim mjestima, kada ljudi prije posla traže plaću, i kada nitko ne vidi interes od rada, vjerujem da bi se radosno vratio u svoj grob.

Posebna je rubrika rodbinsko zapošljavanje, ali i protuzakonito stečena primanja, a što je u praksi dovelo do toga da jedna obitelj ima više tisuća maraka primanja ne radeći ništa, dok druga kopa za par stotina maraka i jedva preživljava. Nepravda je narodu gora od gladi.

Odnedavna mi se po glavi vrzma misao da stranačko zapošljavanje dugoročno ne ide na korist ni strankama. Jeste da će ta novozaposlena mladež zahvaliti stranci glasovima, no s druge strane, ako na ključnim mjestima imate  nesposobne osobe, primjerice u ophođenju s javnosti, onda će ta osoba više glasova uništiti nego dati.

No, vratimo se na zadanu temu. Smiljari. Političari, kada im se spomene da ljudi odlaze i posla nema, vole reći da ljudi neće ni da rade, ne trude se, svi bi u državne tvrtke...

Međutim, smilje je pokazalo da su Hercegovci spremni raditi i najgore poslove - kopati. Dakle, Hercegovci bi radili kada u nečemu vide novac. Prefrezali su u zadnjih par godina brda i doline, više zemlje obradili nego li su radili i sadili i njihovi čukundjedovi. Ponadali su se zaradi poštenim radom, osokoljeni i izjavama da se tržište ne može prezasititi, da je potražnja za uljem ogromna.

Kada bi cijela Hercegovina bila pokrivena smiljem, ne bi se zadovoljilo ni 10 posto potreba tržišta, poručivano je prije godinu-dvije smiljarima i onima koji su to tek željeli postati.

Počeše kopati i oni koji nikada nisu kopali - profesori, ekonomisti, pravnici, pa i kolege novinari... Sve "ne bi li".

Ali ne bi, i neće. Od rada se u Bosni i Hercegovini ne živi. Nema države i politike koja bi zaštitila rad, koja bi stala uz svoje poljoprivrednike.

Nije se onda ni čuditi da rijeke mladih ljudi odlaze u one zemlje u kojima se od rada živi, gdje će im rad biti plaćen, gdje će biti pohvaljeni ako su bolji od ostalih, gdje će biti socijalno sigurni.

Federalni premijer Novalić kaže da će za svoga mandata zaposliti 50 tisuća ljudi, a i ministrica financija ističe da nikada nije bilo više zaposlenih u Federaciji. No stanje o kojemu oni pričaju daleko je od stvarnoga. Broj novozaposlenih u mjesecima kada je poduzetnicima podijeljen poticaj za zapošljavanje sezonaca nije mjerodavan da bi se kazalo da bolje živimo. Stvarna slika ponajbolje se vidi iz praznih učeničkih klupa. Nema prvašića koje smo očekivali iz matica. Gdje su oni, svi mi dobro znamo.

Komentari:

No comment.

Superhik je ovdje

Top teme

Trach

Promo

Kolumna