U BiH država, ako je po statistikama, može bez vlasti – bez državne mafije ne

Zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD, čitam, uputi vrlo jasno upozorenje kako njegova zemlja neće dopustiti pojedincima ili strankama „da destabiliziraju BiH i stvaraju dublje podjele i nestabilnosti, kao i tenzije među narodima“. I, da se ne bi spekuliralo, pojasni i zašto – jer se svaka nestabilnost u BiH „kosi s interesima SAD“, a njihov je zadatak „vlastite interese zaštiti“. Pri tome, da ne bi bilo dvojbi, takvu politiku su, doda američki dužnosnik, spremni poduprijeti „ne samo riječima, već i akcijama“.



Piše: Akademik, prof. dr. Slavo Kukić


Izgovarajući apostrofirane sudove gospodin Bryan Hoyt Yee je mislio prije svega na predsjednika RS-a – mada, nakon njegova intervjua za bosanskohercegovačke medije potpuno bezbrižan više nije ni hadezeov „promicatelj europskih vrijednosti“. Jer, čovjek je, i u vezi s ambicijama troentitetskog preuređivanja zemlje, više nego jasan. Neupitna je, veli, i potpora BiH kao jedinstvenoj i suverenoj državi „čije su granice definirane i nepromjenjive, u kojoj su dva entiteta i žive tri konstitutivna naroda i pripadnici ostalih“ – i na američkom nišanu će se naći svi oni koji to dovode u pitanje.

Je li Milorad Dodik bio pod dojmom navedenih izjava dok je razgovarao s izvjestiteljem Evropskoga parlamenta za BiH? Jer, nakon toga čovjek, a to u njegovu slučaju baš i nije učestala pojavnost, izjavi kako „RS ni na koji način ne blokira evropski put BiH“ nego je, sasvim suprotno, „opredijeljena za proces evropskih integracija, ali očekuje da se uvažava politička realnost BiH ustanovljena Daytonskim sporazumom i Ustavom BiH“.

Bože daj da je tako, mada u taj scenarij osobno baš i ne vjerujem. Jer, i nakon ovakve izjave ostaje pitanje što Dodik podrazumijeva pod pojmom „politička realnost“? Uključuje li, recimo, njegova „politička realnost“ i ono o čemu je nedavno govorio banjalučkim studentima? A govorio je, podsjećanja radi, da RS mora raditi na jačanju svoje samostalnosti, ne kroz oružane pobune nego kroz političke odluke, stvaranjem uvjeta, ekonomskih, političkih, kako bi se to moglo dogoditi. A jedan od postulata, kojeg svi, pa i studenti, trebaju slijediti jeste da za RS koriste termin država, jer, ako je po lideru SNSD-a, ona po svemu to i jeste „osim što nema međunarodno priznanje“ i “stolicu u UN-u“. Ali i dodaje, budu li pametni, prije ili kasnije će doći i to.

Je li, potom, dio „političke realnosti“, ustanovljene Daytonskim sporazumom i Ustavom BiH, i poricanje srebreničkog genocida, kojeg je utvrdio i Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju? O kojem je prije koji dan, u obraćanju Vijeću sigurnosti, zborio i glavni tužitelj haškog tribunala. A zborio je i o tome kako se činjenice o srebreničkom genocidu – o preko 7.000 ubijenih i preko 30.000 protjeranih – „predaju u učionicama širom svijeta, ali ne i u državi u kojoj su ti zločini počinjeni“. Jer je, pojasni Brammertz, ministar obrazovanja RS-a odlučio „da će zabraniti udžbenike koji učenike podučavaju o nedavnoj prošlosti, uključujući i o genocidu u Srebrenici i opsadi Sarajeva“.

No, ne zavaravajmo se, nije to gospodin ministar učinio na svoju ruku. Uostalom, ispostavilo se – iako glavni haški tužitelj pri obraćanju Vijeću sigurnosti tom činjenicom nije raspolagao – da iza ministrove odluke stoji prvi čovjek RS-a. Jer, ministrovu odluku je podupro i sam – i to bezrezervno. Nemoguće je, reče Dodik prije koji dan, „da ovdje budu u upotrebi udžbenici iz FBiH u kojima piše da su Srbi napravili genocid i da su držali pod opsadom Sarajevo“. Zaludu činjenice, a i presude Međunarodnog kaznenog suda – jer, poruči on, „to se ovdje neće izučavati“.

Priča o Dodiku i njegovu društvu svjedoči kako je u ovoj zemlji država „na odmoru“. Ili još preciznije, nema je. No, u prilog tome ne svjedoči samo Dodik. Masa je i drugih detalja koji to potvrđuju. Priča o pravosudnoj vertikali vlasti je, recimo, jedan od njih – a u nju gotovo svakodnevno prstom upire i ministar sigurnosti BiH. Za sada, nažalost gospodin ministar je usamljen. I ne samo to. Zbog te činjenice je izložen i vrlo žestokim pritiscima s vrha pravosudne vertikale, pa i tužbama kojima ga se pokušava ušutkati. Iskreno, ne bi me iznenadilo ni da mu se stave lisičine na ruke – i da se time pošalje poruka svima koji se drznu o korumpiranosti i političkom sluganstvu pravosuđa ove zemlje progovoriti.

A da se radi baš o tome, o političkom sluganstvu posebice, svjedoči i slijedeći primjer. Generalni sekretar, ali i dva potpredsjednika SDA nedavno završiše u pritvoru zbog, kako se u optužnici navodi, trgovine utjecajem – ili konkretnije, korištenja političkog utjecaja u zapošljavanju za debelu lovu. Građanski savez, međutim, nedavno obznani kako raspolaže dokumentom, čija je autentičnost neupitna, a u kojem se kao jedan od nalogodavaca optuženih, točnije jednog među njima, navodi i lider SDA i član državnoga predsjedništva. Ako je tako, ništa logičnije do da se i uvaženog gospodina privede – i da mu se u nadležnom tužiteljstvu postave pitanja u vezi s krimenima koje mu natovariše. No, to se ne događa, a kako stvari stoje i neće. Jer, kako pravdi privoditi one koji su te i sama stvorili – i koji te, da se razumijemo, bude li im se htjelo, koliko preko noći mogu i gumicom pobrisati?

Zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD ovih dana je progovorio i o tome – i imenovao one koje za takvo stanje smatra odgovornim. Važno je, reče tom prilikom Amerikanac, da „izabrani zvaničnici, posebno oni koji rade na izboru i imenovanju sudaca i tužitelja, svoj posao urade na najbolji mogući način“, da, jer im je to obveza, provedu zakone i osiguraju „da korupcija ne prolazi nekažnjeno“. Prevedeno, američki je dužnosnik upro prstom na istu adresu na koju mjesecima dugo upire i ministar Mektić. No, Hoyt Yee nije propustio reći i još nešto – kako je očigledno da, nažalost, „u mnogim slučajevima korupcija ipak prolazi nekažnjeno“.

Da države nema – ili da, kako oni kažu, vlast ne funkcionira – gotovo svakodnevno ponavljaju i oni koji vlast čine. To se, uostalom, svako malo dade čuti i iz usta lidera HDZ-a, također jednog od trojice iz institucije kolektivnog šefa BiH. Ne funkcionira, eksplicitan je čovjek, vlast na razini zemlje, ne funkcionira ni na razini Federacije.

S tim se, dakako, nije teško složiti – jer, partneri u vlasti ne čine ništa kako bi bilo drugačije. No, problem je što je istodobno moguće slušati i hvalospjeve o uspjesima koje zemlja bilježi. Uposleno je, kažu, novih 50 tisuća, smanjena nezaposlenost, povećane prosječne plaće i mirovine, o životnom standardu da se i ne govori. Sve to će, dodaju, dobiti novi zamah s radovima na koridoru Vc. Samo da se partneri dogovore tko će gdje od izvođača „pinku“ uzimati i koliko preko noći bit će otkočeno odobrenih dvjestotinjak miliona kredita na koje se danas, jer ih se ne stavlja u pogon, plaćaju kamate koje prijete da u skoroj budućnosti sami sebe pojedu.

Istina je, doduše, da vlasti ponešto i prešućuju. Rado će, recimo, preskočiti pitanje bukvalnog egzodusa, demografskog pražnjenja čiji je intenzitet jači nego ikada u zadnjih stotinu godina. Najradije bi i da se ne čuje kako bi skoro polovica preostalog stanovništva također rado završila izvan granica zemlje u kojoj je „konačno krenulo“ – i u kojoj bi, nastavi li se ovako, već za koju godinu mogli teći „med i mlijeko“.

Ali, apstrahirajmo sve to. I prihvatimo načas tvrdnje „partnera“ kako pričama te vrste „neprijatelji“ ove zemlje, ja i meni slični, šire defetizam zbog zatrovane mržnje i prema vlasti i prema državi. Neka im bude – prihvatimo, dakle, da Bosni i Hercegovini doista, kako nas „partneri“ uvjeravaju, ide. Ali, u tom slučaju imamo problem – posvađanost s logikom. Državi, dakle, ide a vlast ne funkcionira. Što to znači? Pa, ako dobro razumijem, da ova država može i bez vlasti.

Pita li se mene, to i nije bez pameti. Jer, vlast, ovakva kakvu imamo, za državu ni do sada nije ništa činila. Naprotiv, sve što je činila, činila je protiv države. A BiH je, pa kako-tako, ipak funkcionirala. Zamislite, međutim, da na tu vlast, koja se nakotila na skoro dvjestotinjak tisuća uhljeba, ne mora izdvajati na milijarde maraka godišnje – i da ih usmjeri u pitanja vlastita razvoja. I usput, bez vlasti, ovakve kakvu ima, ne bi bila prisiljena ni na unutarnje konflikte koji je u svemu, pa i razvoju, dodatno koče.

Nije, dakle, problem što vlasti nema. Jer, ne treba isključiti da je bez nje, ovakve kakva jeste, i bolje nego s njom. Uostalom, i statistike kojima se operira na to upućuju. Ali, problem jeste što je, takvu kakva je, svi zajedno nosimo na plećima. Iako, i neistinu izriče svatko tko tvrdi suprotno, to ne moramo.

I da zaključim, bez vlasti se, u prilog čemu govori bosanskohercegovačko iskustvo, može. A bez državne mafije? Drugdje se i bez nje može. Ovdje? Teško, barem dok su na sceni mafijaške filozofije. Koje su na oltar mafije spremni žrtvovati sve – pa i narode zbog čijeg dobra se svakodnevno lupaju u „nacionalna prsa“.

Komentari:

No comment.

ZAŠTO HRVATI ISELJAVAJU?

Top teme

Trach

Promo

Kolumna