Totalitarizmi naši nenadvladani

Hoću ovim reći kako ne smije biti propitivan samo jedan od totalitarizama (u prošlom sustavu ona dva „crnih boja“, a u ovomu demokraturskom ne-sustavu samo onaj „crvenih boja“, jer sve njih povezuju slični sadržaji neslobode za političke neistomišljenike, apsolutni monizam i u ideološkom i političkom pogledu, te u konačnici suspenzija vrijednosti „otvorenog društva“, koja podrazumijeva uvažavanje i individualnih i skupnih prava.



Piše: Prof. dr. sc. Mile Lasić/Herzegovina.in


O iznimno intrigantom i kompleksnom fenomenu kao što je „totalitarizam“ u post-jugoslavenskim tranzicijskim (ne)prilikama raspravlja se u pravilu jednostrano, skoro nikada i nigdje putem suprotstavljenih i  umreženih kontraargumenta i naracija. Čak se i na okrugle stolove i znanstvene konferencije pozivaju samo sudionici kompatibilnih, ili onih koji su bliski dominantnoj ideologijskoj i političkoj naraciji organizatora, čime se slijedi logika „rata referatima“ ili unaprijed odustaje od stručnih prijepora. Tim putem se i došlo u situaciju da  pristaše tzv. lijevog svjetonazora pod totalitarizmom misle fašizam i nacionalsocijalizam, dok pripadnici kontra-političkog i kulturološkog kruga samo govore o tzv. komunizmu kao totalitarizmu, iako bi bilo ispravnije govoriti o boljševizmu ili staljinizmu.

Najgore je što oni kojima je bliže „crnilo“ od „crvenila“ govore samo o „zločinima komunizma“, pa se ovim putom implicitno amnestiraju i fašizam i nacional-socijalizam. Oni prvi su još uvijek smrtno uvrijeđeni ako se spomene „komunizam“ kao totalitarizam, ili kad se govori i o „zločinima komunizma“. Meni se čini da se i posebice o njima ne smije šutjeti ako vam “srce kuca lijevo”, što god i jedno i drugo značilo danas u postmodernoj eri propitivanja „doba ideologije“ (John Schwarzmantel). Samo su rijetki i organizacijski i misaoni napori, ako ih uopće i ima, koji bi sve totalitarizme bespoštedno propitali, koji bi se i čestito i stručno pozabavili i sličnostima i razlikama među njima.


“Izvori totalitarizma”


Pokojni kontroverzni njemački povjesničar Ernst Nolte (1923-2016) je ustvrdio da je godina 1919. bila presudna za nastanak europskih fašizama (dakle, i nacional-socijalizma). Te godine kao gljive poslije kiše, kaže Nolte, niču fašističke organizacije i pokreti u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Austriji, Poljskoj, Britaniji, Francuskoj, Španjolskoj itd. Fašizam je, ipak, potom artikuliran kao talijanska, a  nacionalsocijalizam kao ekstremna varijanta fašizma kao njemačka tvorevina. Nacionalsocijalizam je bio više antisemitski, rasistički orijentiran, to jest “diktatura nacionalne obnove, despocija s ciljem širenja prostora i  spasa svijeta” (E. Nolte).

U obje varijante –  i fašizma nacional-socijalizma – uči nas i povijest i dobra književnost i politologija, i nije u središtu doktrina, nego nasilna akcija, utemeljena na načelu vođe, nacionalizmu, korporativizmu, totalitarnoj državi, populizmu, protuliberalizmu; protusocijalizmu; proturevoluciji; diktaturi i masovnoj promidžbi, manipulaciji. Utoliko što su i vremena u kojima živimo (post-truth i era fake news) prepuni već viđenog totalitarističkog znakovlja i pogubnih opasnosti ovog tipa.

U online-verziji Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža se u natuknici o totalitarizmima govori i odmjereno i stručno i o tzv. desnom i tzv. lijevom otklonu od demokratskih doktrina, ideologija i politika, pozivajući se izravno na kapitalno djelo „Izvori totalitarizma“ Hannah Arendt, pa se veli: „Totalitarizam (franc. totalitarisme, od totalitaire, od total < kasnolat. totalis: posvemašnji < lat. totus: sav), politički režim utemeljen na sveobuhvatnoj ideologiji i teroru koji kontrolira sva područja ljudskoga života.

Često se otalitarizam pogrješno uspoređuje i izjednačava s oblicima vladavine, kao što su diktatura, tiranija, despotizam, autokratski režim itd. Politička znanost nalazi među njima bitnu sadržajnu razliku. Prema najutjecajnijoj analitičarki pojave H. Arendt, totalitarizam je jedinstven politički fenomen nastao 1930-ih. Jedna je od ključnih razlika između totalitarizma i sličnih režima u tom što ti režimi zadržavaju državnu strukturu, a totalitarizam, iako ponegdje zadržava državni oblik, ukida logiku države (razlikovanje vlasti od građanskog društva) i uspostavlja vladavinu jedne organizacije (stranke) s kojom se indoktrinirana masa u potpunosti poistovjećuje.

Prema tomu, dok je u tiraniji (tiranin) ili u diktaturi (diktator), u teorijskom smislu, moguće vladati nad podanicima i političkim protivnicima, u totalitarizmu to nije moguće jer »s druge strane« oni zapravo ne postoje, već su samo masa atomiziranih pojedinaca koji pod utjecajem terora i promidžbe, iz straha ili uvjerenja, pristaju na vladavinu koju, u većini slučajeva, ne shvaćaju negativnom ili sebi protivnom.

To dokazuje, smatra H. Arendt, činjenica da se diktature ili tiranije mogu srušiti iznutra, dok su u slučaju obaju i jedinih istinskih tipova totalitarizma (boljševički u SSSR-u za vladavine J. V. Staljina i nacionalsocijalistički u Njemačkoj za A. Hitlera) teror i ideologija (promidžba) omogućili specifičnu totalitarnu koheziju, zbog koje se ozbiljan unutarnji pokret protiv režima nije mogao razviti.

U sličnim režimima nepolitički odnosi (obitelj, kultura, religija, znanost, umjetnost, mediji, šport itd.) u načelu ostaju autonomni, a u totalitarizmu se ukidaju svaka autonomna aktivnost, politički pluralizam, slobode, pravni poredak i društveni odnosi…“

Navedenoj natuknici LZMŽ-a bi se moglo dodati, dakako, i ono što se zove svakodnevnim ili „puzajućim fašizmom“, ili „zlom u deset točaka“, kako ga je strukturirao  talijanski književnik Umberto Eco, pri čemu se „fašizam“ samo u povijesnom smislu mora vezati za talijanske totalitarne prakse, ali se ne smije pripisivati samo Talijanima, kao što se „nacional-socijalizam“ ne smije pripisivati samo Hitlerovoj diktaturi (1933-1945) i Nijemcima, ili pak „komunizam“ („staljinizam“) samo Rusima i Sovjetima. U konačnici i izrijekom kazano: sve tri varijante totalne neslobode nisu samo ruski, talijanski i njemački specifikum, nego su u tim odvratnim praksama suspenzije ljudskosti  sudjelovale i druge kulture, narodi i države, pa i s naših prostora na vrlo ekstreman način zbog čega i jest nadvladavanje sve tri totalitarne prakse upravo u zemljama slijednicama bivše SFRJ vrlo mučan posao s neizvjesnim ishodom.

U mnogim kulturama se radi o ovim recidivima, baš kako ih je opisao Umberto Eco (kult tradicije, kult krvi i tla, iracionalizam, elitizam bio aristokratski ili militaristički, tzv. Armagedonov kompleks, kompleks konačnog rješenja, te degradacija znanstvenog znanja …), ali su neke od tih bolesnih kultura i društava u međuvremenu postali i primjeri „zdravog društva“ upravo tako što se obračunali s vlastitim „bjekstvom od slobode“ (obje sintagme dugujemo, naravno, Erichu Frommu).

Pretpostaviti je, usput kazano, kako je upravo zbog ovih sve očitijih antidemokratskih trendova i u Europi i svijetu, posebice kod nas, hrvatski nakladnik „Disput“ i objavio „Izvore totalitarizma“ u novom i zapaženom prijevodu Mirjane Paić Jurinić,  sačinjenom ne prema prvom američkom izdanju iz 1951., nego prema tzv. kanonskom izdanju kultne knjige Hannah Arendt „The Origins of Totalitarianism“ (iz 1968.), s autoričinom završnom redakturom i čak tri predgovora.


„Nasljeđa totalitarizama u suvremenom društvu“


U mojemu razumijevanju je užasno zabrinjavajuće što se aspekti užasnih totalitarističkih praksi kod nas vežu u recepciji jednih još uvijek samo za ekstremno desne ideologije i pokrete, ili samo za „komunizam“ kod drugih, pri čemu je BiH postala „zemlja zarobljenog uma“, kako sam i naslovio jednu moju knjigu, i iz ovih razloga. Hoću ovim reći kako ne smije biti propitivan samo jedan od totalitarizama (u prošlom sustavu ona dva „crnih boja“, a u ovomu demokraturskom ne-sustavu samo onaj „crvenih boja“, jer sve njih povezuju slični sadržaji neslobode za političke neistomišljenike, apsolutni  monizam i u ideološkom i političkom pogledu, te u konačnici suspenzija vrijednosti „otvorenog društva“, koja podrazumijeva uvažavanje i individualnih i skupnih prava. Ne bi se smjele, dakle, propitivanjem boljševičkog ili staljinističkog totalitarizma, prikrivati posve bezočno gorke istine o vlastitim fašističkim i nacionalsocijalističkim praksama.

U ovomu kontekstu smije se reći i za znanstvenu konferenciju „Nasljeđa totalitarizama u suvremenom društvu“, u organizaciji Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Područni odjel u Osijeku i Zaklade Konrad Adenauer u BiH, održanu 2. lipnja 2017. u Mostaru, da se prihvatila zadaće za koju su potrebne daleko ozbiljnije pripreme i sudjelovanja znanstvenika iz cijele BiH i Regije, pa i Europe, na što je i upozorio u svom pozdravnom govoru  na otvaranju konferencije, ravnatelj Zaklade Konrad Adenauer (KAS) u Bosni i Hercegovini dr. sc. Karsten Dümmel, poručivši: „BiH se nalazi u području gdje se događa dosta legendi i mitova između tri naroda, o tome što se zapravo dogodilo i gdje se iz tih legendi ne može shvatiti tko je žrtva, a tko počinitelj. Upravo je zadatak znanosti da se bavi činjenicama i da ih koriste, a da mitove i legende ostave po strani“.

Dakako,  konačni sud o ovoj međunarodnoj znanstvenoj konferenciji bit će moguće kazati tek kada budu dostupni javnosti svi njezini referati i diskusije. Neka do tada bude zabilježeno kako je i prodekan za znanost Filozofskoga fakulteta prof. dr. Ivica Šarac u pozdravnom govoru na otvaranju konferencije naglasio kako su organizatori ovom temom htjeli provjeriti postoje li još uvijek neki oblici totalitarnog nereflektiranog načina i mišljenja u različitim segmentima našeg društva. „U posljednje vrijeme se previše eksploatiraju pojmovi totalitarnoga, fašizma, komunizma koje se, kao etikete, lijepe političkim protivnicima i onima koji na drukčiji način politički djeluju“, ukazao je s pravom profesor Šarac. A u vezi s retoričkim pitanjem kolege Šarca, izrazit ću sumnju da su kompleksni pristupi i istraživanja sva tri totalitarizma i njihovih recidiva uopće na dnevnom redu u našim kulturama!

Uvodnog referata prof. dr. sc. Uge Vlaisavljevića s Filozofskoga fakulteta Univerziteta u Sarajevu ne bi se, naravno, postidio ni jedan ugledni skup u svijetu, ali može se  i njemu prigovoriti  da se pozabavio samo de-konstrukcijom jednog od tri totalitarizma, ili samo bespoštednom demontažom Josipa Broza Tita i njegovog tzv. semi-totalitarizma, a ne i dijalektikom svih totalitarizama na našem tlu i užasnim posljedicama svakog od njih u našim kulturama, za što upravo prof. Vlaisavljević posjeduje predispozicije kao malo tko drugi. Ugledni profesor je, dakle, bio glavnim uvodničarom na već tradicionalnoj međunarodnoj znanstvenoj konferenciji „Identiteti – Kulture – Jezici“, s temom „Suveren totalitarizma s ljudskim licem: između nadčovjeka i zvijeri”.

U referatu o kojemu ću se tek kontroverzno raspravljati kad bude objavljen, pozivao se ponajviše na svojega uzora i prijatelja Jacquesa Derridu (1930. – 2004.), francuskog filozofa postmodernizma i začetnika tzv. pokreta dekonstrukcije, kako bi objasnio da i „suveren i zvijer imaju zajedničku crtu, a to je bivanje-izvan-zakona“. U razumijevanju profesora Vlaisavljevića: „Nasljeđe totalitarizma nije samo političko, ono je i kulturno i nasljeđe mentaliteta, ono se provlači kroz sve različite kodove naše kulture. Smatram da je veoma značajno iznijeti na vidjelo njegovu prisutnost“!

Nisam  sudjelovao ni u ovomu “ratu referata” na mojemu FF-u, demonstrirajući negativnu principijelnost, koju sebi mogu dozvoliti, kako reče pročelnica Studija politologije na FF-u , doc. dr. sc. Gordana Iličić.  Otišao sam ciljno samo na otvaranje konferencije, kako bih pozdravio niz sudionika, ali u prvom redu kako bih poslušao uvodnu riječ Ugu Vlaisavljevića, kojeg sam na ulazu u amfiteatar na FF-u pozdravio –  u pratnji njegove supruge, dr. sc. Sanje Vlaisavljević – kao „najumnijeg među nama“.

U ovoj kurtoaziji ima ogromna količina istine.  Profesor Vlaisavljević je potom ustvrdio za govornicom na FF-u kako je Titova verzija gulaga bila sami temelj Titovog poretka. On i ne vidi bitniju razliku „Titovog tipa razumijevanja suvereniteta“ od onog sovjetskog, u čemu nije usamljen, pa će primjerice i veoma uzdržani Ivan Lovrenović ustvrditi da bi „sovjetizam“ bio prilično dobar nazivnik za ono što se zbivalo za vrijeme života FNRJ/SFRJ i u Bosni i Hercegovini.

Ivan Lovrenović nije sudjelovao na konferenciji, ali je i o ovoj temi govorio kao gost profesor na Filozofskom fakultetu  na kolegiju  „Kulturne tradicije i identiteti u BiH“, pri čemu mi se kao politologu više dopao od „sovjetizma“ Lovrenovićev pojam „monizam“, jer se u osnovi i radilo o konfliktu monizam vs. pluralizam u surovim geopolitičkim igrama između Zapada i Istoka tijekom Hladnog rata. Interesantno je inače da se mudri Ivan Lovrenović misaono dodiruje  s Ugom Vlaisavljevićevom i u ocjeni kako je Josip Broz Tito  naslijedio i logiku i prijestol „posljednjeg Habsburgovca“, tj.  posljednjeg habsburškog monarha, baš kako je ovaj fenomen i opisao relativno davno britanski povjesničar Taylor.

Najkorektnije je, pak, i prema profesoru Ugi Vlaisavljeviću i čitateljima da ovdje prenesem sažetak njegova uvodnog referata, čije su ključne riječi bile: suveren, zvijer, totalitarizam, Tito. U sažetku se profesor Vlaisavljević prvo pozvao na Jacquesa Derridu, koji je kazao: „Suveren i zvijer imaju kao zajedničku crtu, svoje bivanje-izvan zakona. To je kao da su oboje po definiciji situirani na distanci od zakona ili iznad njega, u nepoštivanju apsolutnog zakona, apsolutnog zakona kojeg prave, ili koji jesu, ali koji ne moraju poštivati.“

Tek potom je Vlaisavljević izložio suštinu njegova pristupa: „U poretku jugoslavenskog socijalizma, pojava suverena i zvijeri je bila gotovo istovremena. Tito se 1948. ukazao kao istinski suveren, a na Golom otoku su zatočenici izgubili ne samo status građana, nego i ljudskih bića. Kada je Jugoslavija stekla istinsku neovisnost ili puni suverenitet, otvoren je koncentracioni logor nasred mora, daleko od kopna na kojem je vladao pravno-politički poredak. Kada se podvlači bitna razlika između staljinizma i titoizma, uglavnom se previđa specifična bliskost crta dva njihova suverena. Zato je događaj raskida sa staljinizmom veoma važan, jer otkriva njihov zajednički karakter; bio je to sukob dva suverena oko suvereniteta u okrilju komunističkog svijeta. Kazna kojom jugoslavenski suveren brani ugrožavanje vlastitog suvereniteta najbolje odražava prirodu njegovog suvereniteta.“

Ne smijem, naravno, detaljnije govoriti ni o Uginom ni o drugim referatima, jer će svi tek biti recenzirani sukladno kriterijima koji važe za „A časopise“, dakle u postupku „recenzije na slijepo“ od strane uglednih autora, kako bi bili objavljeni, pa ću ovdje izdvojiti tek neke akcente i iz referata kolegice Gordane Iličić „Postkomunistička transformacija i demokratska konsolidacija: uzročna analiza neuspjeha konsolidacije demokracije BiH“. Kolegica Iličić se i inače vrlo odgovorno bavi komparativnim politikama i (ne)uspjelim tranzicijama, kao i upravljanjem razlika u podijeljenim društvima i državama, pa se u njezinom referatu i govorilo odgovorno o fenomenu (ne)uspjelih tranzicija   čime se i dodiruje sama bit konferencije na FF-u o nenadvladanom totalitarnom nasljeđu.

Sve je potkrijepljeno i respektabilnim istraživanjima ugledne njemačke zaklade kakva je „Bertelsmann Stiftung“, pa analiza djeluje iznimno plauzibilno i smisleno. Ona dekonstruira ustvari tzv. tri velika vala „prijelaza iz autoritarnih u liberalno demokratske političke sustave“, pri čemu je „treći val“ dostigao „vrhunac u slomu komunističkih režima Istočne Europe.“

Potom slijedi zaključak kako se tranzicije  u BiH po svojoj jedinstvenosti razlikuju od drugih postkomunističkih transformacijskih procesa: „Uz probleme stvaranja države, demokratizaciju i preobrazbu gospodarskog sustava, koji su bili zajednički svim postkomunističkim državama, BiH se suočila s dubokim unutarnjim problemom podijeljenog poslijeratnog društva i slijedom toga razlikama triju nacionalnih političkih elita i međunarodnih aktera o viđenju institucionalnog oblika političkog sustava, što je postalo ključnom preprekom za konsolidaciju demokracije“!


20. stoljeće – stoljeće totalitarizama


Pozdravio sam se već uoči konferencije na FF-u srdačno s jednim brojem sudionika, primjerice s Matom Arlovićem, koji je pripremio i u Mostaru izložio referat „Ustavni odgovor na naslijeđe totalitarizama u Republici Hrvatskoj“. U razgovoru s već spomenutim dr. sc. Karsten Dümmelom, ravnateljem KAS-a u BiH, koji mi je unaprijed najavio što će kazati i u pozdravnoj riječi na konferenciji. Ugledni gost je, dakle, bio nezadovoljan što je KAS bio uključen samo kao jedan od donatora, a nije i u koncipiranje i odabir sudionika ove konferencije na FF-u, jer bi u tom slučaju spisak pozvanih bio posve drugačiji, pa bi bili pozvani svi koji se odgovorno bave ovim važnim fenomenom i u BiH i u Regiji, inclusive i oni iz Berlina. Mislim da ovu primjedbu čestitog čovjeka i znanstvenika Karstena Dümmela, bivšeg Honeckerova zatvorenika, demokratu par excellence, mora uzeti ozbiljno u prvom redu Uprava Filozofskog fakulteta Sve-Mo.

U međuvremenu je, srećom, pojašnjeno da su posrijedi bili komunikacijski mail-nesporazumi, koji neće naštetiti budućoj suradnji KAS-a i FF-a. Njega su, inače,  naši domaći „nacional-socijalisti“ optužili za fašizam, jer je tim besprizornima dovoljno što KAS podržava unutarnju demokratizaciju tzv. narodnosnih, pučkih stranaka u BiH da ga stigmatiziraju u neprijatelja. Dr. sc. Karsten Dümmel je i ovaj put u Mostaru pristojno precizirao da su „demokracija i pravna država“ središnji pojmovi KAS-ova angažmana u BiH, te da je KAS u protekle tri i pol godine (su)organizirao preko 30  konferencija i okruglih stolova koji su se bavili dekonstrukcijama totalitarizma.

Kratko dvadeseto stoljeće (1914. – 1989.), po kriterijima pokojnog Erica Hobsbawma, bilo je „era ekstrema“, kako mu se i zove čuvena knjiga, kojeg su obilježila tri planetarna totalitarizma, pri čemu se posebice kod klerikalnih i nacionalističkih ideologa uobičajila praksa suviše olakog izjednačavanja fašizma, nacional-socijalizma i komunizma. Zbog toga je potrebno navesti i mišljenje pokojnog Ralfa Dahrendorfa, uglednog britanskog sociologa njemačkog podrijetla: “S mnogih se strana tvrdi da je jedna ideologija – fašizam – bila reakcija na drugu – komunizam. To smatram krajnje pogrešnim. Oba fenomena se razlikuju onoliko koliko su i isprepleteni. Zajedničko im je odbijanje otvorenog društva, oba postavljaju apsolutne zahtjeve. Pojam totalitarizam označava poprilično dobro njihovo zajedničko obilježje, i s njim se mogu okarakterizirati u najmanju ruku Hitlerov i Staljinov režim.”

A na samom kraju mora se i precizirati: bilo da se brkaju važni pojmovi namjerno, ili iz nehaja i neznanja, svaki totalitarizam (i fašizam i nacizam i „komunizam“) zaslužuje kritičko propitivanje, pa i prijezir njihovih zločinačkih praksi, jer je posve svejedno jesu li zločini počinjeni u ime klase ili rase, u ime ideologije „svjetske revolucije“ ili ideologije „krvi i tla“. Krajnje je vrijeme, dakle, da se ideologije i politike koje povezuje  sintagma „glavni neprijatelji otvorenog društva“ (Karl Popper) pošalju i kod nas u ropotarnicu povijesti!

Komentari:

No comment.

Narod je izabrao

Top teme

Trach

Promo

Kolumna