A što ako se budućnost EU krije u njezinoj prošlosti?

EU je postala tijekom njezina razantnog, pa ako i proturječnog razvoja i uspješna polit-ekonomska zajednica europskih država i sui generis pravni i politički sustav, koji nije politički sustav “super države”, to jest nadnacionalna tvorevina, kako tumače privrženici tzv. nadnacionalnih pristupa i u BiH na nizu katedri, ali nije ni samo klasični savez “nacija-država”, kako tumače tzv. intergovernmentalistički pristupi, nego je “nešto između”, dakle svojevrsna kombinacija nadnacionalnih i međudržavnih metoda i razina odlučivanja.

 


Piše: prof. dr. sc. Mile Lasić/Dnevni list

 


Već sam u kolumni broj 35 od 21. lipnja prošle godine izložio proslov u moju najnoviju studiju o europskim integracijama (“Transnacionalne socijalizacije, politike i institucije Europske unije”, HKD Napredak i Paneuropska unija BiH, Sarajevo, 2016.), pa ću se u ovom mini feljtonu samo pozvati na par ključnih mjesta iz Proslova, jer su nužna za nastavak mini feljtona o budućnosti EU.

Odgovori o njezinoj budućnosti kriju se, naime, u povijesti njezina stasavanja i u krizama koje je već ranije ostavila iza sebe, pa se nadati da će na sličan način upraviti i aktualnom krizom, za što postoje elementi nadanja i u “Rimskoj deklaraciji”, usvojenoj 25. ožujka na proslavi 60. obljetnice postojanja EU (EEU. EZ, EU, naravno). Dobro bi bilo, da se u potrazi za izlaskom iz aktualne krize ne zaborave temeljne mudrosti iz procesa rađanja i stasavanje Europske unije.

Upućeni europski i svjetski “eurolozi” upozoravaju da je pitanje hoće li pitanje EU postati “država” i tako oduzeti nacionalnim državama i vladama njihov suverenitet “lažna dvojba”, jer  ne mora svaki oblik koji se razvija iznad nacije-države poprimiti značajke i institucionalne forme nacionalne države ili tzv. super države.

I, doista, EU je sui generis tvorevina, ni federacija ni konfederacija, pa time tek mogući prostor nove paradigme nenasilja i sloboda, transnacionalnih pulsacija i socijalizacija.

Unutar EU se – i izvan konteksta aktualne krize – kontinuirano vode prijepori između tzv. inter-governmentalista i tzv. postnacionalista, onih koji u nadnacionalnom ili postnanacionalnom modelu vladanja vide šansu za nadilaženje zle kobi nacionalne države ili rušilačkog etnokratskog principa (Hagen Schulze). U osnovi  diskusije ove vrste govore o “zavodljivoj snazi suvereniteta”, jer se u EU radi o primijeni ideje prenijetog ili djeljivog suvereniteta.

Time dolazimo do biti transnacionalnih politika, dakle  vođenja javnih politika  izvan nacionalnih granica. Pojednostavljeno formulirano, pojmovi trans-nacionalnost i post-nacionalnost podrazumijevaju da nacija-država postaje sve manje važna za kulturne, političke i gospodarske procese u svijetu, kao i za politički identitet. Dakako, ona se tomu žilavo opire. Britanski povjesničar ekonomije Alan Milward (The European Rescue of the Nation State, London, 1992.) već je prije četvrt stoljeća ukazao na činjenicu da je EU moguće razumjeti i kao projekt spašavanja europske nacije-države. Po njemu, moderne nacije-države ne povezuju nacionalni simboli, ili prisila, nego uspješna provedba nacionalnih političkih programa kojima je cilj osiguranje materijalnih koristi za pojedine grupe unutar nacionalnih teritorija. I cjelokupno iskustvo 20. stoljeća je pokazalo da su oblici međunarodne suradnje nužni, pa su se zapadnoeuropske države nakon Drugog svjetskog rata i odlučile ustupiti određenu količinu suvereniteta, ne odustajući ni od nacionalne države u potpunosti.

Je li Europska unija sui generis politički sustav?

U zapadnom svijetu sociološka znanost traga, između ostalog, za odgovorima na pitanja globalizacije i trans-nacionalizacije, djeljivog suvereniteta, više-razinskog upravljanja ili supsidijariteta, regionalizma i tzv. upravljanja s onu stranu nacionalne države, dok  o tomu kod nas uglavnom šute i sociološka i politološka znanost. Sve što je povezano s pojmom “trans-nacionalizacije” (“prekogranične socijalizacije”) otvara, pak, i tamo i ovdje, i u teorijskom i empirijskom pogledu, više pitanja nego što se u ovom trenutku može dati odgovora.

Zbog tog što se kod nas uporno hipostazira nacionalno-državna paradigma prošlih stoljeća, pa “nacionalna sociologija” i “nacionalna politologija” (p)ostaju sluškinje politike, te previđaju da je globalizacija u biti dekonstrukcija tradicionalno shvaćene nacionalne države (modela nacija država), te da su europske integracije temeljem ugovorno reguliranih odnosa alternativa ne samo geopolitikama sile, nego i nekontroliranoj globalizaciji u neoliberalnoj izvedbi, i to temeljem uvažavanja individualnih ljudskih prava i zaštitom temeljnih sloboda, tim osnovama “političke zajednice” unutar svake države koja se samorazumije pravnom državnom, pa i unutar integracije kakva je EU. Ova integracija, pak, ne smije postati “super država”, ali mora se temeljiti na pravu i pravičnosti. Samo tako što ne ukidaju nacionalnu državu, nego revitaliziraju njezine tradicionalne uloge putem transnacionalnih politika, europske integracije i mogu razvijati alternativu geopolitici nasilja.
 
Nesumnjivo je kako se transnacionalizacije odvijaju i u sklopu procesa globalizacije. Otuda se diljem svijeta transnacionalizacijama mijenjaju istodobno i unutarnje i vanjske politike, pa i sama priroda države, kako primjećuje redovni profesor političke znanosti na Sveučilištu u Aarhausu (u Danskoj) Georg Sorensen, i to u više aspekata: vlast, nacionalnost, ekonomija i suverenost.

Mjereno tim kriterijima, ovaj autor razlikuje četiri tipa države: a) moderna država, b) postmoderna država; c) slaba postkolonijalna država, i d) država koja se modernizira. Moderna država je ono što se stvorilo tijekom prošlih stoljeća u formi nacionalnih država i segregiranih nacionalnih ekonomija, koja podrazumijeva poklapanje identiteta i teritorije, te nedjeljivi suverenitet, dok postmoderna država podrazumijeva višerazinsko upravljanje “u kontekstu nadnacionalnih, međunarodnih, transvladinih i transnacionalnih odnosa”, u kojima “identiteti su manje isključivo nacionalni”, jer “jačaju kolektivni identiteti ‘iznad’ i ‘ispod’ nacije, te se k tomu događa i “transformacija građanstva”.

Dakako, intenziteti i kvalitete transnacionalnih procesa nisu jednaki u postkolonijalnim, u pravilu slabim državama koje su objekti geopolitike nasilja, i u subjektima, odnosno naprednim kapitalističkim državama. Objekti dekonstrukcije tzv. naprednih zemalja su i one države koje se samo uvjetno smiju zvati “modernim”, jer ih je kao model – koncept porodila politička Moderna, ali ih je u međuvremenu doveo u pitanje koncept transnacionalnih pulsacija i socijalizacija, ta tzv. druga politička Moderna, koja ne trpi anakronu zatvorenost, izoliranost, to jest neumreženost u globaliziranom svijetu.

U pravilu su slabe postkolonijalne države iz mnoštva razloga korumpirane, etnicizirane i duboko provincijalizirane, pa nije teško da uz pomoć ovih obilježja prepoznajemo upravo zemlje-slijednice bivše Jugoslavije u ovoj skupini. U skupini država koje se moderniziraju, sukladno Sorensenovoj tipologiji ubrajaju se zemlje poput Brazila, Kine, Indije i Ruske federacije u kojima se mogu primijetiti obilježja i političke moderne i postmoderne, ali  i slabe postkolonijalne države. “Svaka od tih zemalja sadržava jedinstvenu kombinaciju različitih tipova državnosti”, ocjenjuje Georg Sorensen. (Vidjeti, Sorensen, G., Globalizacija i nacionalna država, u: Komparatvna politika (ur. Daniele Caramani), Fakultet političkih znanosti  Sveučilišta u Zagrebu, rujan 2013., 24. poglavlje,  s. 451 – 466.)

“Era ekstrema”

Mnogi su aspekti konstituiranja i razvoja Europske unije jedinstveni i vjerojatno neponovljivi, jer su plod neponovljivog konteksta poslije Drugog svjetskog rata, kako je to primijetio neomarksista, veliki povjesničar Eric Hobsbawm u njegovoj sjajnoj studiji o 20. stoljeću (“kratkom  stoljeću”),  u “Eri ekstrema” (Age of Extremes. The short twentieth century, 1914-1991., London, 1994.), a ipak iz kuta gledanja komparativne politike “mnogo toga EU dijeli s drugim višerazinskim političkim zajednicama”, primjerice podjelu vlasti između nižih (nacionalnih) i viših (nadnacionalnih) razina odlučivanja, iz čega su se i razvila dva oprečna, eksplanatorna okvira ili  pristupa objašnjenju fenomena europskih integracija –  nadnacionalni i intergovernmentalistički –  koji žele dokazati kako su primarne razine odlučivanja nadnacionalne, ili međudržavne, pri čemu oba pristupa ostaju na pola puta i nisu u stanju doprijeti do kompleksnije istine kako je EU sui generis, originalni, u biti “novi politički sustav”.

Ovu tezu zastupam u svim mojim ranijim studijama, pa i u monografiji o Europskoj uniji (Lasić, Sarajevo Publishing, 2009), što razrađuje, primjerice, i redovni profesor europske i komparativne politike na Londonskom fakultetu ekonomije Simon Hix, koji uočava dvije osnovne dimenzije u političkom sustavu EU: okomitu dimenziju – raspodjela ovlasti u stvaranju javnih politika između EU-a i država članica,  te vodoravnu – dizajn i funkcioniranje odlučivanja u EU-u. (Vidjeti, Hix, S, EU kao novi politički sustav, u nav. zborniku Komparatvna politika , 23. pog.,  s. 429 – 450.) Profesoru Hixu dugujemo i sintagmu “novi politički sustav”, s kojim se muče neki drugi ugledni interpretatori komparativnih politika poput profesora Wolfganga Merkela.

U konačnici, u Hixovoj je interpretaciji od iznimne važnosti što uvjerljivo dokazuje da je “razina institucionalne razvijenosti i kompleksnosti u EU-u mnogo viša nego u bilo kojoj drugoj međunarodnoj ili regionalnoj organizaciji”, te što je u stanju uočiti elemente nove državnosti u sustavu institucija EU, iako EU nije i neće vjerojatno nikad moći biti “super država”.

Ali, ono što se oformilo poslijeratnim razvojem unutar procesa europskih integracija ima – unatoč manjkavostima zvanim neizravna politička legitimacija europskih institucija, s izuzetkom Europskog parlamenta – dovoljno elemenata da se uvrsti u niz demokratskih političkih sustava u svijetu.

Dakako,  profesor Hix se ne opredjeljuje ni za “nadnacionalni” ni za “intergovernmentalistički” pristup, pa se njegova objašnjenja okomitih i vodoravnih utjecaja izravno i produktivno prožimaju s razumijevanjem EU kao “nečega između”  federalističkih i konfederalističkih koncepcija i modela. Otuda je i opravdano govoriti i o sui generis novom političkom sustavu, stasalom upravo putem transnacionalnih pulsacija i socijalizacija i unutar institucija EU i institucija zemalja EU tijekom europskih integracija.

U sve nepreglednijoj politološkoj literaturi koja se bavi transformacijama političkih sustava u modernom svijetu transnacionalnih pulsacija i socijalizacija izdvaja se temeljitošću i sveobuhvatnošću  i studija Wolfganga Merkela „Transformacija političkih sustava“, u kojoj se može, između ostalog,  uočiti respektabilna tipologija političkih sustava: 1. Demokratski sustavi – poliarhije, usidrena demokracija, defektna demokracija; 2. Autokratski sustavi – autoritarni i totalitarni sustavi.

Kako ovakvom djelu i dolikuje sustavno su obrađene i teorije transformacija sustava, počevši od Parsonsove, preko Luhmanove do teorija modernizacije ili racionalnog izbora, ali ne i izravno kritičke teorije europskih integracija, niti je u tipove sustava uključen i sui generis politički sustav Europske unije. (Vidjeti, Merkel, W., Transformacija političkih sustava.

Uvod u teoriju i empirijsko istraživanje transformacije, Biblioteka Politička misao, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2011., str. 552.) Doduše, zaseban odjeljak je posvećen transformacijama političkih sustava u zemljama istočne Europe, izazvanim silnicama iznutra i izvana, među kojima se razaznaju i utjecaji iz procedure privođenja neke nove članice u EU, ili su, pak, izravni utjecaji pravne stečevine EU tijekom pregovaranja i preuzimanja acquisa.

Neke od tih zemalja su u  međuvremenu postale članicama EU sa svim pripadajućim problemima “novih zemalja”, to jest djelomično transformiranih, pa ipak se za njih može reći – Gellnerovim jezikom govoreći –  da im se posrećila mogućnost “druge liberalne revolucije”. Utoliko je još čudnije što je u ovoj važnoj i  preglednoj studiji izostalo objašnjenje transformacije modela “nacije države” u model “postmoderne države” upravo temeljem pozajedničenih transnacionalnih politika i višerazinskog upravljanja “s onu stranu nacionalne države”.

Ove vrste transnacionalizacija nisu nigdje drugdje tako očigledne kao unutar zemalja Europske unije, jer se izravno tiču i političkih, pravnih i ekonomskih sustava članica EU, uključivo “novih zemalja” u EU, koje su se radikalnije transformirale tijekom procesa pristupanja EU, nego putem svih njihovih prijašnjih transformacija uzetih zajedno.

No, ono što je propustio uraditi uvaženi profesor Merkel, nisu brojni drugi politolozi, posebice specijalisti “eurolozi”, primjerice Francuskinja Sabine Saurugger (Teorije i koncepti europske integracije, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu Zagreb, 2013.) i Belgijanac Paul Magnette (Politički sustav Europske unije, Biblioteka politička misao, Institut Francais i Fakultet političkih znanosti  Sveučilišta u Zagrebu , Zagreb, 2013.), koji i nemaju dileme da je EU postala tijekom njezina razantnog, pa ako i proturječnog razvoja i uspješna polit-ekonomska zajednica europskih država i sui generis pravni i politički sustav, koji nije politički sustav “super države”, to jest nadnacionalna tvorevina, kako tumače privrženici tzv. nadnacionalnih pristupa i u BiH na nizu katedri, ali nije ni samo klasični savez “nacija-država”, kako tumače tzv. intergovernmentalistički pristupi, nego je “nešto između”, dakle svojevrsna kombinacija nadnacionalnih i međudržavnih metoda i razina odlučivanja.

Integracijski procesi koji su nastali kao rezultat voljnih ugovornih pozajedničenja mnoštva politika (“pozitivne integracije”) daleko su nadmašili ugovorne ambicije (“negativne integracije”), ali su u osnovi respektabilno izvedeni procesi transnacionalnih pulsacija i socijalizacija, koji su  i porodili i sui generis politički sustav EU.

Politički sustav EU sadrži, baš kako i osobno dokazujem u ranijim raspravama o transnacionalizacijama, i nadnacionalne i međudržavne načine (su)odlučivanja čime je postao alternativa ili nadogradnja političkim sustavima država-članica i svim drugim političkim sustavima izvan EU.

On nije u konačnici negacija nacionalne države, jer podrazumijeva njezino sudjelovanje u funkciji formiranja i provođenja pozajedničenih politika i uopće harmoniziranja odnosa unutar EU. Pri tom se ne smije zaboraviti kako je Europska unija uspješan i funkcionirajući model mješovitog i višerazinskog upravljanja, koji se temelji na načelima prenijetog ili djeljivog suvereniteta. Time što su podijeljene nadležnosti između organa zemalja-članica i najvažnijih radnih tijela i institucija EU, kao i između samih institucija unutar EU, osigurava se sinergijsko djelovanje i nadnacionalnih i nacionalnih institucija u funkciji formiranja, upravljanja i provođenja transnacionalnih politika i procesa. U konačnici tim putem je i nastao originalni, sui generis politički sustav Europske unije. Kao takav vrijedan je istraživačke pažnje širokog spektra znanstvenika, počevši od pravnika, politologa i sociologa do kulturologa i političkih filozofa. Smije se o njemu različito prosuđivat, samo se ne smije ignorirati da je originalni politički sustav doveo u krajnjem efektu do duboke isprepletenosti i gospodarstava i pravne i političke kulture zemalja EU, a EU učinio paradigmom nenasilja i  “civilnom svjetskom silom” i subjektom svjetske politike.

Zbog toga se – unatoč svim krizama s kojima je EU suočena – ne smije žuriti s zaključcima da je “Europa umrla” ili da se EU “de-europeizirala” (kako je požurilo ustvrditi mnoštvo profesora i drugih javnih djelatnika i kod nas i u svijetu),  jer se ima osnove još uvijek nadati kako će EU nadvladati i postojeće krize.

Ako u tomu uopće uspije, takvo što bit će učinjeno upravo uz pomoć njezinih transnacionalnih politika i institucija, koje već svojim postojanjem dokazuju nadmoć postmodernog, post-nacionalnog u odnosu na model “nacije države”, koji je bio i ostao model nacionalne države iz 19. stoljeća, model zatvorenih ekonomija i granica, te tom konceptu i pripadajućih oblika političke nadgradnje.

Istina je kako se upravo postmodernom modelu transnacionalnih integracija kao što je EU može prigovarati tzv. demokratska insuficijencija, jer izuzev Europskog parlamenta nijedna druga institucija EU nije oformljena temeljem izravnog demokratskog legitimiteta, nego tek posredovanog, zadobivenog u zemljama-članicama.

Vezano uz ovo mora se otvoreno postaviti pitanje: nije li se upravo tim putem i oformio sui generis politički sustav EU, koji se iskazuje nadmoćnim ne samo naspram  modela “nacije države”, historijski potrošenog produkta prve političke Moderne, nego i  u odnosu na modele država i integracija koje forsiraju tzv. hegemonijalni partneri EU iz kruga postmodernih država, koji se neskriveno vode logikom i praksom golog pravnog i političkog nasilja, to jest geopolitikom hegemona.

O tomu je, primjerice, profesor Vjeran Katunarić ostavio sjajne naputke u knjizi “Sporna zajednica -…” (Sporna zajednica – novije teorije o naciji i nacionalizmu, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 2003..), nazvavši sve hegemonijalne ambicije i politike, u prvom redu američke administracije, “velikodržavnim nacionalizmom”.

Europska unija takvo što sebi ne može dozvoliti, pa čak ni slijepu sljedbu SAD-a u potrazi za “izgubljenim hegemonom”, kako bi underground autor Frederick William Engdahl nazvao ono što se upravo događa u međunarodnim političkim odnosima. (Vidjeti, Engdahl, W., Izgubljeni hegemon, Profil, 2015., str. 252.) O ovom prijetećem, geopolitičkom aspektu za sudbinu EU, bit će detaljnije riječi kasnije, ali se već ovdje mora i izrijekom reći, Europska  unija mora biti alternativa geopolitikama nasilja, i to tako što će (p)ostati prostorom geopolitike vrijednosti i geopolitike osjećaja, inače neće preživjeti!


Komentari:

No comment.

ZAŠTO HRVATI ISELJAVAJU?

Top teme

Trach

Promo

Kolumna