Zaslužuje li narod vlast kakvu bira?

Narodu ove zemlje svakodnevno se serviraju priče o njezinoj evropskoj budućnosti – i prirodnom pravu njezinih građana da budu dio velike evropske obitelji. Tom vrstom priče šamaran je siroti svijet i nedavno, u vrijeme sarajevskog samita zemalja zapadnog Balkana. Je li, međutim, s vlašću kakvu ova zemlja ima, te praksom i vrijednostima koje ona isijava, takva budućnost realna? Pita li se, recimo, mene, ni slučajno.  Potpuno suprotno, u tim uvjetima evropska budućnost može biti samo sanak pusti.



Piše: Akademik, prof.dr. Slavo Kukić


Je li, uostalom, o evropskoj budućnosti moguće govoriti u zemlji, u kojoj je nametom svjetskih centara moći a ne vlastitim izborom smatraju, i o tome i javno zbore, čak i oni koji njome upravljaju? A da mu nije prirasla srcu, nego da je prisiljen trpjeti je, gotovo svakodnevno, pa i ovih dana, papagajski ponavlja trenutačno njezin prvi politički moćnik.

Koliko je, potom, evropska budućnost realan scenarij u zemlji koja nema zakonodavne vlasti – koja bi, valjda, za takvu budućnost morala biti i najodgovornija? A BiH je, definitivno, nema. To se i ovih dana moglo vidjeti. Blokiran je rad Doma naroda državnog parlamenta – i usput, nitko ne zna dokle će to trajati. A bez njega nema ni zakonodavne vlasti, pa ni, ne samo evropskoga puta, nego i normalna funkcioniranja zemlje.

No, ni pola muke da je sve u tome. Nema, pročitah, više ni parlamentarne većine formirane nakon posljednjih izbora. I, ako dobro razumjeh, neće je ni biti dok se SDA i njezin lider javno ne ispričaju zbog pokušaja da, istrajavanjem na reviziji presude u tužbi protiv Srbije, prisvoje pravo na upravljanje Bosnom i Hercegovinom kao privilegiju samo jednog od njezinih naroda.

A izgledi za to do slijedećih parlamentarnih izbora su ravni nuli. Jer, što se lidera SDA tiče, od funkcioniranja vlasti su mu važniji neki drugi procesi. Koncem prošle godine je, čitam, u blizini Sarajeva imao „čast“ otvoriti prvi arapski grad u BiH – naselje ograđeno visokom ogradom, s privatnim osiguranjem i zabranom građanima ove zemlje da, posjećujući ga, zadovolje čak i znatiželju o kakvu čudu u vlastitoj im zemlji se radi. Jer, čitam, njegovi stanovnici imaju svoje običaje u „oblačenju, ponašanju, obavljanju molitvi, i žele da ih u tome nitko ne ometa i čudno ih promatra“.
Je li o evropskoj budućnosti moguće govoriti u zemlji, u kojoj se otvoreno prijeti kako bez izmjena Ustava i Izbornog zakona, i to onih koje svima ostalima nameću samo jedni, neće biti ni novih parlamentarnih izbora?
I kako će i njihovo provođenje biti najobičniji „pucanj u prazno“ jer im rezultati, kako kažu, nikada neće biti implementirani. Jer, tobože, takve su izmjene uvjet ravnopravnosti njihova naroda s druga dva.
Zaludu vapaji i iz vlastita naroda – i upozorenja, čak i ona iz vrhova Katoličke crkve, kako bi takve izmjene, i Ustava i Izbornog zakona, privilegirale samo manji dio vlastita naroda a većinu mu pretvorile u građane drugog reda. Jer, oni koji zemlju ultimatumima žele dovesti u ćorsokak za svoje poteze imaju i vanjski vjetar u leđa – od istomišljenika im, koji cugle vlasti drže u susjednoj nam državi, a za njihove ciljeve obilato koriste i vlastitu poziciju u institucijama Evropske unije.

Zar je o evropskoj budućnosti, zbog opstrukcija u funkcioniranju institucija države i društva, moguće zboriti u zemlji u kojoj, od tri i pol miliona stanovnika, pravo na rad može ostvarivati samo 750.000 njih. A baš toliko ih je, čak i nešto manje, u BiH zaposlenih bilo u siječnju ove godine. Vlasti nas, usto, pokušavaju uvjeriti kako ih je nezaposleno tek kojih desetak-petnaest tisuća iznad pola miliona – iako, i maloumnima je jasno da u takvoj logici nešto škripi. Jer, kada bi to bila istina, ispalo bi da BiH raspolaže s tek milion i dvjestotinjak tisuća radno aktivnog stanovništva. A to, dakako, s istinom ima veze koliko i svakodnevne tvrdnje kako su optužbe za kriminal koji politički moćnici počiniše samo institucionalni izraz mržnje prema njihovim narodima.

Zar je evropska budućnost realna priča u zemlji u kojoj najveći dio i onih koji imaju sreću da rade primaju plaće na razini trećine vrijednosti potrošačke korpe? A BiH je upravo takva – na što, uostalom, upućuju i nedavno objavljeni podaci agencija za statistiku. I u kojoj se, uz sve to, stanovništvu tovare novi nameti kako bi se mogao financirati razgranati aparat stranačko-birokratskih jurišnika? A izmjenama zakona o akcizama se, uz obrazloženje kako se akumulirana sredstva trebaju koristiti za gradnju putova, čini baš to.

Zar je priča o evropskoj budućnosti realna u zemlji, u kojoj se, uz svu nezaposlenost koja je opterećuje, čak i sfera zapošljavanja koristi kao šansa za kriminalno bogaćenje? I u kojoj su akteri takvih rabota iz samog vrha državnih struktura. A BiH, nažalost, nije imuna ni na  to. Nedavna optužnica protiv SDA moćnika, uostalom, u prilog tome i svjedoči. Iako, ruku na srce, razloga za slične optužnice ima i drugdje. I letimičan uvid u, recimo, način zapošljavanja u Elektroprivredi HZ HB, HT-u, Aluminiju, državnim institucijama, takve sumnje bi vrlo brzo i potvrdio. Zašto ga, međutim, i nema – i zašto nadležni od takva uvida bježe kao vrag od krštene duše?

Možda se dio odgovora na tu vrstu pitanja nalazi i u jednoj od emisija „Pošteno“ federalne RTV, u kojoj je potpredsjednica Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća – vrag me ubio ako znam kako se zove, znam samo da je nesvakidašnje ružna, nesvakidašnje neobrazovana i rijetko drska osoba – pozvana kako bi govorila o radu pravosudnih i tužiteljskih institucija. A koja u osamdesetak minuta razgovora o tome ne progovori ni tri poštene rečenice. Ali zato, svih osamdesetak minuta gospođa iskoristi za blaćenje čovjeka koji je u BiH postao prepoznatljiv baš po želji da na brisani prostor izgura i kriminal i korupciju – i njihove glavne aktere dakako – i time u jednoj važnoj oblasti pripremi zemlju za društvo evropskih naroda.

Ima li na evropsku budućnost izgleda zemlja u kojoj se politička moć koristi za haračenje državnim resursima, novcem poreznih obveznika prije svega? Kao što, a medijima zahvaljujući saznaše i obični smrtnici, njima harači prva suradnica lidera HDZ-a. Koja, čitam, nekoj virtualnoj udruzi u rodnom kraju, za čije postojanje ne znaju čak ni Livnjaci, a koristeći vlastiti partijski kadar u Vijeću ministara, tek onako „turne“ stotinjak tisuća maraka sredstava poreznih obveznika ove zemlje. I to, kako u obrazloženju odluke stoji, zbog „sanacije i rekonstrukcije radi očuvanja kulturno-povijesne baštine“. Koje kulturno-povijesne baštine, i kakve sanacije i rekonstrukcije? E to se bez Svevišnjega ne može znati.
Uglavnom, stotka je uletjela. Ali, zato su uskraćeni ostali oni koje je podržati trebalo – Napredak,
Samostan u Kraljevoj Sutjesci, mnogi drugi. Ili preciznije, dobili su ponešto – po tisuću maraka. A i što će im više? Jer, tih 600 kulturnih manifestacija koje, recimo, Napredak godišnje organizira, stvari lidera HDZ-a i njegove livanjske desne ruke ne znače baš ništa. Ali je, zato, ono što virtualna udruga Hrvatska žena u Livnu čini od životne važnosti Hrvata koji ovdje žive – i treba joj sredstva i dodatno pojačati. Pa, tko ih drpi-drpi.

Naravno, posljedice takvih čina – iako, time se lista „evropske prakse“ ove zemlje i ne iscrpljuje – su i više nego uočljive. Prema podacima Agencije za statistiku BiH, recimo, samo u periodu 2013-2015. godine zemlju je napustilo preko 300.000 njezinih građana – po osobnoj mi procjeni, pretežito mladih i fakultetskih obrazovanih. I usput, nisu išli u svijet samci nego čitave obitelji – a to znači s malo šansi da se i vrate. Ako je, primjerice, temeljem relevantnih istraživanja suditi, na prostoru RS-a i zbog te činjenice izumiru čitave općine. Nestajanje prijeti Rudom, Kalinoviku, Han Pijesku, Trnovu, Derventi, Šipovu, da ne nabrajam više – a puno drugačije, po onome što znam, nije ni s ovu stranu entitetske crte, u Tomislavgradu, Livnu, drugdje.

Ima li nam spasa? Teorijski, da.
U stvarnosti? Ništa bolje nismo ni zaslužili.

Vrlo često, naime, slušam priče kako ovaj narod, bosanski i hercegovački, ovakvu vlast nije zaslužio? Ne slažem se. Jer, nitko mu je nije nametnuo. Sam ju je izabrao.

I, da se ne lažemo, ne funkcionira bosanskohercegovačka vlast ni po kakvim izvanzemaljskim principima. Dapače. Koristi ona istu logiku i iste instrumente kao i drugdje – da narodu servira ono čime će ga za sebe vezati. Sasvim drugo je pitanje što se u Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj, biračko tijelo zadržati ne može zastrašivanjima od drugih i drugačijih – i što mu se nuditi mora nada da će živjeti još bolje nego do sada. A ovdje ga se lojalnim drži zahvaljujući baš pričom o opasnostima koje dolaze od drugih – i pričom o homogeniziranju oko vođe i partije kao jedinom jamstvu čak i biološkog opstanka.

Padne li se pod utjecaj te logike, konstruktorima je dopušteno sve ostalo, pa i ono o čemu u kontekstu ove analize zborim. No, to više nije problem vlasti nego naroda. I samo on to može izmijeniti – ako hoće, dakako. Ne mijenja li, jedino što je moguće izvući kao pouku je – to je njegov izbor. I ne treba ga žaliti. Dakle, pa kako god to užasavajuće zvučalo, zaslužio je.

Komentari:

No comment.

ZAŠTO HRVATI ISELJAVAJU?

Top teme

Trach

Promo

Kolumna