Šta je nama, Mostarcima, danas Predrag Matvejević?

Svi oni koji i ovih dana  ignoriraju lik i djelo Predraga Matvejevića u njegovoj komplesnosti pokazuju kako se nisu u stanju ophoditi s činjenicom da je ovaj veliki mediteranski um živio “plural” kao rijetko tko drugi, s lakoćom, poštujući sve svoje identitete i situirajući sebe samog u Mediteranski pojas, u epicentru s rodnim gradom i ušćem Neretve, otkud su njegovi s majčine strane, ne zaboravljajući ni očevu rodnu Odesu na obalama Crnog mora, ni na oplemenjivanja koja je doživio kao sveučilišni profesor u Zagrebu, Parisu i Rimu.



Piše: prof.dr.sc. Mile Lasić /Dnevni list
(uz pomoć Nine Gvozdića i Ivana Anđelića)

“Sa žaljenjem moram konstatirati da nitko do sada nije objavio njegova sabrana djela što je kruna uspjeha svih književnika i priznanje kulturne javnosti. Ovakva gesta se uglavnom upriličuje velikim još za njegovog života. Adio poštovani profesore”, napisao je Anđelić.
 
Svi oni koji i ovih dana  ignoriraju lik i djelo Predraga Matvejevića u njegovoj komplesnosti pokazuju kako se nisu u stanju ophoditi s činjenicom da je ovaj veliki mediteranski um živio “plural” kao rijetko tko drugi, s lakoćom, poštujući sve svoje identitete i situirajući sebe samog u Mediteranski pojas, u epicentru s rodnim gradom i ušćem Neretve, otkud su njegovi s majčine strane, ne zaboravljajući ni očevu rodnu Odesu na obalama Crnog mora, ni na oplemenjivanja koja je doživio kao sveučilišni profesor u Zagrebu, Parisu i Rimu.

O tomu uvjerljivo svjedoče ne samo njegove knjige “Mediteranski brevijar” i “Kruh naš”, nego i “Druga Venecija” i …, ali u nastavku bit će više riječi upravo o svojevrsnom nastavku “Mediteranskog brevijara” u iznimnoj knjizi “Kruh naš”. O njoj se radi u iznimno uspjelom eseju enciklopediste i publiciste Ivana Anđelića, koji je s čitateljima ove prigode naglašeno škrto podijelio i djelić vlastitih uspomena i sjećanja njegove supruge Javorke na omiljenog joj sveučilišnog profesora Predraga Matvejevića.


Od Cernice do Gernike!


Kao “selektor” ovog izrazito selektivnog i subjektivnog hommagea, uvrstio sam u “kompendij sjećanja” i ono što je tužnim povodom javnosti obznanio i mostarski odvjetnik Nino Gvozdić, u senzibilnom zapisu “Od Cernice do Gernike”. Nino je za razliku od mnogih hvalisavaca bio, doista, prijatelj s Predragom, pa su ga boljele i neke Peđine pogreške, ali mi je u privatnoj korespondenciji kazao: „Nitko nije idealan …., imao je on i propusta…, zato mu ja ideje preuzimam bez zamjerki, jer ipak je njegov književno-publicistički opus ONO sto nam je ostavio u nasljedje.“Ninu s Matvejevićem povezuje ne samo Mostar, nego i ukrajinsko-rusko podrijetlo.

“Rođen u mostarskoj Cernici”, tako započinje Nino, “to je ulica koja se proteže između gornjih i donjih sokaka – opisivao je tim riječima toponim svog djetinjstva. ‘Ima li ijedan grad na svijetu svoju *Cernicu*?“ – pitao me je dok smo se spremali za intervju uoči otvaranja obnovljenog Starog mosta. Zvizdan ljeto 2004. Igrom riječi sam se našalio, miješajući jezike i naglaske: ‘Kako nema – Gernika, zar ne ? – ona Vam je isto što i naša Cernica, samo slovo izmijenite’.

Smiješkom mi je odobrio aluziju i šalu, uz uzdah : ‘Ovo treba biti manje slavlje i svetkovanje, a više suočavanje sa svim što se dogodilo Mostaru.’ Zbog te odobrene šale i ovakvog komentara, u uvodu intervjua, napisao sam: ‘Teško je bilo sve ove godine bez mosta, ali neće biti lako ni s njim!’

Tražio je od mene da mu se ne obraćam s ‘Vi’, da ga ne persiram, nego da pričamo ‘po mostarski’…. Nije išlo…. ispočetka… LA REPUBLICA, ugledni rimske novine…. daje mi jedna primjerak… Naslovna stranica – njegov tekst ‘Most što spaja istok sa zapadom’. Prevodi mi nekoliko fragmenata: ‘Naš Stari most nije bio običan most ni puki spomenik… U nj su ugrađivana pamćenja predaka… Obnova mosta plod je volje i svijesti koje se suprotstavljaju mržnji i zlu. Neka živi ljubav!’. Sjećam se i trenutka u kojem sam prešao na ‘ti’ – sinuo mi jedan stih, pa mu ga kazao : ‘Jer ‘TI’ kažem svakome koga volim!’ Naknadno mi je rekao da taj dio objavljenog razgovora s njim smatra najljepšim. Spontanost mu je odgovarala bez obzira na akademsku uzvišenost.

O Šantiću smo pričali… citirao ga je ‘unaokolo su posvuda grobovi i kosti naših pradjedova’. Bio je dirnut njegovom bliskošću s rodnim gradom. Odanost bez mogućnost usporedbe. O svom ocu mi je izrekao divne riječi; kako je došao iz Odese ‘s bijelima’ 1921. baš u Mostar. Njemu je otac pričao o pjesnikovoj sahrani – 4-5 sati nosali ga po čitavom gradu prije ukopa. Škole nisu radile, čitav Mostar u povorci, a na čelu: pop, fratar i hodža. Povjerio mi se kako mu je otac u oporuci zatražio takav ekumenski obred. To što je bilo sa Šantićem, njemu nije uspjelo s ocem. Jedan mudri čovjek tada ga je upozorio: ‘Zlo će zadesiti kraj u kojem se ne može pokopati čovjek uz zajednička molitva’. Umro je isti dan, kad i Šantić, 93 godine poslije.

Njegovu Eminu je često volio svirati na klaviru. Divna obrada poznate melodije. Na Belinom klaviru! Ostavio mu ga u amanet, Krleža uz koga je formirao svoj svjetonazor. Vješte ruke mostarskog čarobnjaka riječi, nježnim dodirima tipki Belinog klavira, kroz pianisimo njene duše, oblikovale su ono potresnu istinu: ‘Nikad umrijet, neće!’

Za oproštaj s Matvejevićem naša zajednička bliskost s Rusijom i njegova pisma. U moj život je ušao s knjigom ‘Istočni epistolar’. Francuski Le Monde ovako je najavljivao tu njegovu smionu avanturu duha: ‘Kako se vratiti razumu? Predrag Matvejević, Hrvat iz Mostara, postavljao je beskrajna pitanja i pisao pisma – Buharinu, Mitterandu, Brodskom, Gorbačovu…’

Ninin dirljivi nekrolog je, inače, urađen u danu Matvejevićeve smrti, 02. veljače …


"Kruh naš" svagdanji!


“Prije četiri tjedna bio sam u Zagrebu i u Bogovićevoj se susreo sa književnikom Predragom Matvejevićem. Iako smo se samo jednom osobno sreli prije više od 20 godina u mom Konjicu zaustavio sam ga da mu prenesem pozdrave moje gospođe kojoj je bio profesor francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu potkraj 60-tih godina prošlog stoljeća i kojem se neizmjerno divila zbog izuzetnih predavanja, silne erudicije i ljubavi prema književnosti. Sjetio se gospođe i tog studentskog doba i pošto sam mu priopćio da živimo u Mostaru i da nipošto ne bi selili iz Bosne i Hercegovine i pored teškoća u kojima živimo, da i Mostar ima svijetlih točaka, da su ljudi u Zagrebu loše informirani o stanju u našoj zemlji i da zaključke donose na temelju TV i novinstva u kojima se političari permanentno svađaju, uporno tvrdeći da su svi ugroženi, a u stvari mi ovdje živimo na način kako umijemo, družimo se, trgujemo, švercamo kao da političara i nema.

Pokušao sam ga uvjeriti da Bosna i Hercegovina nije tamni vilajet i da će se kad-tad ona naći sama u sebi i za sebe. Oduševljen mojim optimizmom koji nije bio bez osnove, lagano se složismo da popijemo kavu koja je trajala znatno više od sata. Naravno, govorilo se i o književnosti o projektima na kojima radi i pitao sam ga gdje bi mogao naći njegovu knjigu Kruh naš o kojoj je pisalo i Oslobođenje. Nakon mog povratka u Mostar za tjedan dana mi je poštom, uz posvetu, stigla ova knjiga.

Iščitavajući stranice javila mi se želja da napišem mali esej, koliko da je pokušam približiti čitatelju i sa skromnim mogućnostima odškrinuti vrata pogledu u unutrašnjost jedne složene književne strukture o kojoj će se tek pisati pravi esejistički uradci. Dakle, književnik se bavi jednom sasvim običnom, a neizmjerno uzvišenom temom koju svi jednostavno zovemo kruh. Taj misterij kruha kao tijela, kao života, kao objave duha, kao slasti, kao muke, kao straha i nade, obreda svetih i profanih spisa, običaja i razgovora, pjesme i tuge, znoja i radosti nudi ova knjiga.

Autor piše jednostavnim rečenicama snažnih misli poput starozavjetnih psalama i kuranskih ajeta. Na skoro svakom može se zamisliti i gotovo je nemoguće pored njih nešto novo ili drugačije kazati.

Kruh se spominje u svim spisima od kad postoji pismo u svim književnim tvorevinama pisanim klinastim pismom, hijeroglifima, latinicom i ćirilicom, arapskim pismom i svim slikovnim pismima dalekog istoka, on je prisutan u epu o Gilgamešu, Ilijadi i Odiseji, u Starozavjetnoj i Novozavjetnoj Bibliji u Talmudu, u Kur’anu na glinenim pločicama Babilona, a moramo spomenuti silne književne tvorevine renesanse i novog doba. Slikari, ti kočničari trenutka vremena, koliko puta i načina su ga ovjekovječili od prapovijesnog doba u pećinskim slikarijama do suvremenosti.

Što to čini kruh tako značajnim da su se njime bavila tolika imena ljudskog duha i zašto je postao suštinom vjerskog kulta u većini religija a posebno u židovstvu i kršćanstvu? Nije li u njemu sadržana neka misteriozna dimenzija ne ljudskog biološkog opstanka, nego se čini da ljudski duh tek s njim postaje prepoznatljiv sa svim onim sa čime se čovjek izdvaja iz mnoštva animalne prirode.

U kršćanstvu je doživio posebnu dimenziju u svetim spisima Starog a posebice Novog zavjeta po kojem je uvršten kao centralni događaj kultnog obreda svete mise kao misterij pretvorbe kruha i vina u tijelo i krv Isusa Krista ostavivši na taj način trag božanstva na zemlji. Koliko je ovaj teološki misterij značajan za suštinu kršćanstva jasno se vidi po ogromnom broju svetih spisa, umjetničkih tvorevina, uopće sakralnih rješenja, sve do oblikovanja liturgijskog posuđe kaleža i patene i posebne pokaznice kruha kao tijela Kristova (monstranca) koji su oblikovani u bezbroj umjetničkih modaliteta od plemenitih kovina zlata i srebra.

I u kršćanstvu kao različit pristup temeljnim dogmama između pravoslavlja i katoličanstva se vidi upravo u kruhu, u kojem prvi u svetoj euharistiji rabe kvasni, a drugi beskvasni tijekom svete mise i pričesti. Spominje ga sveta knjiga Kur’an, a hadisi koji u islamu imaju kanonski značaj tvrde da je Muhamed volio ječmeni kruh i preporučivao ga bolesnicima. Kruh je kroz povijest oblikovan u bezbroj sličnih oblika i ukusa dodajući mu razne sastavnice, ali uvijek je zadržavao temeljni značaj i osnovnu funkciju. Naravno, specifični običaji od države do države, kontinenata i regija, povijesnih razdoblja i pučkih navika mijenjaju prividno njegov doživljaj.

Kruh je oduvijek bio osnovni pratilac svih putnih torbi, bisaga, kufera, putnika, hodočasnika i imena koje su upamtile knjige, kao što je panis peregrinus koji je hranio hodočasnike Santiaga od Compostela. Iz Džede kao hodočasničkog polazišta prema Ćabi gdje će hodočasnici obići golemu mramornu ploču zvanu Alahova ruka koju moraju obići sedam puta preporučuje im se nakon golemog napora lagana hrana somuna Hubza, Ragifa i Rakika. U Rusiji sljedbenici stare vjere ‘raskolnici’ poznati kao Bogoštovatelji smatrali su kruh ne samo kao hranu nego kao svetinju.

Moreplovci ta čudna i nada sve ambiciozna profesija je posebnu pažnju poklanjala kruhu u mnoštvu varijanti pa ga je Plinije stariji zvao panie nautikus i koliko još imena pod nazivom paxamida ili dipiuron. Pomorski gradovi su uvijek imali posebno nazivlje za vrste kruha poput beškota u Dubrovniku ili teharica spravljanih za Uskrs ili mornarska lepinja zvana galeta koja podsjeća na galiju. Suvremena velika parna ili motorna plovila mogla su nositi dovoljno brašna, soli i kvasca i imati prave krušne peći pa sada na brodovima imamo iste ili slične kruhove kao na kopnu.

Vojnički kruhovi su specifični kao i mornarski pa su ga rimljani zvali taborski kruh – panis castrisis. Austrougarski vojnik je u telećaku nosio komis, a na fronti kruh sličan dvopeku cvibak ili cibok. Zatvorenici su imali lošu varijantu kruha koji će se u Mletačkoj republici zvati biombima ili ‘kraljevski kruh’ ironično u francuskim zatvorima.

Prosjački kruh je posebna priča i sudbina i imao je svoje nazive. Romi ili cigani kako ne vole da ih zovu imaju svoj kruh i zovu ga na svom jeziku marno i postoji njihova poslovica koja kaže ‘kad bi siromaha tukli hljebom poljubio bi im ruku’.

Kruh se pravi od pšenice, ječma, pira, raži, zobi, kukuruza i riža spada u krušarice. Ne uspijevaju podjednaku u mnogim krajevima i zemljama i postoje tisuće varijanti spremanja, pečenja i mješavina krušnih vrsta koje imaju svoje nazivlje. Posebno je važna riža kao osnovna krušna namirnica u velikom dijelu istočnog mnogoljudnog svijeta od Indije, Kine, Japana i zemalja južnih mora.

Pomišljam, iako nemam valjanog utemeljenja, da ako postoji razlika u mentalnom sklopu, pa potom u kulturi između naroda koji jedu kruh kao temeljnu hranu i oni rižu da je to plod razlike u strukturi i načinu pripreme ovih mističnih ljudskih hraniva. Čini se da budizam, konfucianizam, brahmizam ili sljedbenici La-Zi-a su plod temeljne ishrane i odnosa između kruha i riže. Sve ove religije njeguju duboku duhovnost i drugačiji pristup filozofiji života.

Kruh je bio predmetom slikara na različitim podlogama kao što su kamen, meta, pergament, papirus, platno, drvo, freske na zidovima, mozaici, minijature i ikone. Njime su se bavili najveći Leonardo da Vinci (posljednja večera), Tintoretto Caravaggio, Bassan, Tizijan, Regniera, Giovanni Bellini. Kipari od starog Egipta do danas ga prikazuju u raznim kompozicijama i materijalima i uvijek će buditi nadahnuća. Književnici i veliki ljudi o kruhu pisali sa najvećim posvećenjem pa citiram pisca ‘Manzoni’ je u ‘Zaručnicima’ svjedočio o pobuni onih koji su gladni kruha.

Osluškivao je i prenosio poklike Francuske revolucije: ‘Kruha! Ne trebaju nam obećanja hoćemo kruha i to odmah’. Victor Hugo je digao glas kao republikanac i pisac: ‘Teatar treba pretvoriti misao u kruh gomile’. Majkovski je uoči samoubojstva pisao voljenoj ženi i njezinu „tijelu koje naprosto molim kao što mole kršćani ‘kruh naš nasušni’. Mahatma Gandhi koji je u izgonu pripovijedao djelatno nenasilje i nastojao zaštititi obespravljenu ‘djecu Božju’, izrekao je mudar sud o kruhu i vjeri: ‘U svijetu u kojem je toliko gladnih, Bog se može pojaviti samo u znaku kruha’.

Književnik Predrag Matvejević je prikazao povijest knjige, religija, zanimanja, ljudi u trajanju od postanka čovjeka do danas u promjenama i pogledima kroz misterij kruha koji je uvijek isti i po načinu pripreme, ukusu i temeljnom obilježju glavne hrane za održanje biološke i duhovne konstante čovjeka kao bića.

Suvremeni svijet u naletu globalizacije i relativizacije svega što čovjeka čini čovjekom često ne razmišlja niti posebno drži do kruha samo zato što ga je sit, a kada bi pitali desetine miliona onih koji su ga željni i koji umiru jer ga nemaju dovoljno shvatili bi da će uvijek ostati ono što i mi znamo kao kruh naš svagdanji. Upravljači ovog svijeta svjesni miliona gladnih, ili nedovoljno siti, počeli su svjetsku raspravu sa najvećim ekonomistima i znanstvenicima društvenih gibanja da konačno po prvi put u povijesti kruh i ostala hrana se izbace iz svjetskog popisa komercijalnih roba, da se cijena žitarica utvrđuje na drugi način te da bude dostupno svima.

Ako se ovo ostvari u slijedećim desetljećima vjerovat ću u čovjeka i mislit ću da je božje proviđenje blizu. Razočaran sam što ova knjiga u nakladi biblioteke Ambrozija kuće VBZ je preskromno grafički oblikovana, gotovo kao neki prastari arhaični spis ili politička publikacija nekog provincijalnog događaja. Ona bi morala biti specijalno grafički uređena sa umjetničkim iluminacijama početnih slova poglavlja, sa mnogo vrhunskih fotografija gotovo kao evanđelja ili Hagada. I pored svega dragocjeno je da je napisana i objavljena u kojoj veliki erudita i poliglota svratio pažnju na misterij koji će trajati u sljedećim stoljećima, ako ih uopće bude hraneći naše tijelo koje će omogućiti bezbroj novih misli posvećenih samo čovjeku, jer kruh je i duh i tijelo”.

 
Adio poštovani profesore!


“Moja gospođa je studirala potkraj 60-tih godina minulog stoljeća na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na katedri za francuski i talijanski jezik, na kojem joj je predavao tada već afirmirani književnik Predrag Matvejević.
Kao provincijalka iz Konjica slušala je njegova nadahnuta predavanja zadivljena izloženim znanjem, erudicijom i izuzetnim pedagoškim pristupom studentima. Kada je na jednom od sati nastave dobila mogućnost da nešto kaže zadivljeno je sa oduševljenjem prof. Matvejević rekao pred svim studentima: ‘Kako je lijepo čuti divnu melodiju naglaska hercegovačkog govora’. Od tada do njegove smrti ostali smo u vezi, pa i ja kao njen muž, prateći njegove javne nastupe, knjige koje je objavljivao i koje nam je po pravilu slao na kućnu adresu u Konjic.

Nakon što sam dobio njegovu knjigu ‘Kruh naš’ usudio sam se napisati kratki esej i objaviti u Oslobođenju 16. lipnja 2016. godine. Nakon što sam mu poslao Oslobođenje uzvratio mi je pismo u kojem stoji: ‘Danas sam primio Vaš lijepi esej o mom kruhu. Hvala Vam. Shvatili ste na najbolji način moj napor i napisali jedan od najbolji tekstova na našem jeziku o toj knjizi’.

Ovih dana razmišljam o ovom najvećem književniku rođenom u Mostaru u 20. stoljeću, o njegovom književnom opusu i sudbini vrhunskog intelektualca koji je bio često nerazumljiv u svim sustavima sa kojima je živio, pa i ovom posljednjem. Kako smo se kao mladi nadobudni intelektualci divili njegovoj knjizi u kojoj je javno pozvao autoritarnog Josipa Broza Tita 70-tih godina da se povuče sa mjesta predsjednika države, jer je osjetio sve nelogičnosti tog sustava.

On je zapravo bio istinski kozmopolita dostojan svih identiteta koje je u sebi nosio, od zavičajnog mostarskog prije svih, pa do hrvatskog po majci, ukrajinskog po ocu, europskog po širini duha i svjetskog po shvaćanju svih kultura koje žive svoj raniji i sadašnji život na planeti zemlji.

Upravo ovo kozmopolitsko, po mom razumijevanju ga je motiviralo da napiše knjigu o kruhu kao zaista najuzvišenijoj misterioznoj – kozmopolitskoj kategoriji ljudskog bitisanja kome nitko, ama baš nitko, ne može prisvojiti exkluzivitet, a svi imaju svoja obilježja. Svima je lijep, drag, bogat i uzvišen.

Velikog književnika sam posljednji put uživo sreo na večeri posvećenoj djelu književnika Ivana Lovrenovića u Zagrebu u dvorani društva književnika, gdje su bili nazočni najveći broj velikih književnika koji žive u Zagrebu. Nakon predstavljanja u atriju smo razgovarali Predrag Matvejević, Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović i ja, svi rođeni u Bosni i Hercegovini a njihova djela su prevedena na desetke svjetskih jezika. Javila mi se želja da neki fotograf snimi za uspomenu fotografiju sa trojicom najvećih živućih književnika, što je bila prilika koja se neće ponoviti. Sramio sam se potražiti fotografa da se ne bi predstavio kao provincijalac.

Sa žaljenjem moram konstatirati da nitko do sada nije objavio njegova sabrana djela što je kruna uspjeha svih književnika i priznanje kulturne javnosti. Ovakva gesta se uglavnom upriličuje velikim još za njegovog života. Adio poštovani profesore”!

Tako Ivan Anđelić u ime i Mostaraca i svih onih koji cijene i poštuju lik i djelo ponajvećeg mostarskog intelektualca svih vremena – Predraga Matvejevića. Tomu se i nema što dodati!



Komentari:

No comment.

Thompson

Top teme

Trach

Promo

Kolumna